Žena u plastičnom balonu očekivanja
Nova žena u novoj godini
Novi počeci za mene nikada nisu bili u vrijeme, na mjestima, porukama i planovima sa kojima se (d)očekuju u općenarodnom slavlju. Najmasovnije i najeuforičnije takvo slavlje je nova godina. Jedino novo što takva parada meni kao ženi donosi su nova-stara društvena očekivanja (čitaj: ograničenja) o tome kako percipirati vlastiti/e identitet/e i kako se ponašati u kojoj situaciji, tj. nova-stara naturaliziranja kulturnih obrazaca roda.
Tako me često ne zaobiđe čežnja da iskočim, živim u nekom drugom vremenu, mjestu, možda boljem, koje je bilo ili će tek biti, samo da nije ovo. Kada pogledam naslovnicu, recimo časopisa Nova žena iz 1946. godine, ili kada čitam o AFŽ-u i učešću žena u NOB-u i obnovi Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata (da se zaustavim na najbližim mi gabaritima), nostalgija za nečim što nisam ni doživjela naprosto cvjeta. Neumoljiva je želja za širenje mogućnosti da radim sve što su te žene radile, ne mareći za mnoge pokušaje gašenja takvih poduhvata, da se borim, solidarno, hrabro i ponosno, za dostojan život i prava koja mi pripadaju. A… kako ide?
Biti žena nekad i sad — ima li (suštinskih) razlika?
Žena je uvijek i svugdje esencijalizirana, druga, inferiorna, više radi, manje vrijedi. I povrh svega, od nje se uvijek nešto očekuje, u skladu sa pripisanim joj osobinama. Kako sam krenula nostalgično, moram napomenuti da sam svjesna da bi bilo nepravedno negirati da su takva očekivanja postojala i ranije, ali da su danas intenzivirana do tačke nepodnošljivosti — to žene osjete na vlastitoj koži, na najbrutalnije načine. Jugoslavenski, pak, trendovi reprezentacije i valorizacije ženskog iskustva bili su mnogostruki: dakako, bilo je stereotipizacije i nametanja ženama obiteljskih vrijednosti i uloga povlađivanja muškarcu, ali je bilo i kapilarnog govora o radu i društvenom aktivizmu žena, o nastojanjima za usklađivanjem plaćenog rada van kuće sa životom u domaćinstvu i majčinstvom, propagiranja diskursa o društvenim ustanovama organizirane brige za djecu, o učešću žena u vlasti, čime se priznavala i činila vidljivom ekonomija brige/rada u kući. Obećanje emancipiranijeg života je donekle bilo ispunjeno.
Danas vidimo da je to obećanje iznevjereno, balon očekivanja je sve širi i plastičniji, a krug mogućnosti sve uži. Pogodnost tome je svakako kapitalistički sistem koji, u pomami za proizvodnjom viška vrijednosti i prodajom iste, žene svodi na puke potrošače i objekte pogleda/zadovoljenja fantazija drugih, najčešće muškaraca. Upravo tu se stvara prostor za raznolika očekivanja od žena.
Ženom se rađa?
Kao žena, nema koraka na kojem moje iskustvo i ja nismo esencijalizirani. Svaki moj stav, mišljenje, poduhvat se (pr)ocjenjuju i usmjeravaju na „prave“ puteve. Jezik je prvo mjesto na kojem to osjetim i koji mi je beskrajno zanimljiv, ali i poražavajući za analizirati. Postojanje žene, krenuvši od jezika, je drugost, povijesno upisana — u rječnicima sam definirana kao suprotnost muškarcu, ne po sebi (Anić, V. Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb: Novi Liber, 1991) Tako sam, kao žena, primarno određena kao nečija sjena. Da ne govorim kako je većina esencijalizirajućih frazeoloških izraza rezervirana za žene (npr. javna žena, prostitutka, laka žena, supruga, koja doji i rađa, prljavica, kurva, vještica, sponzoruša), dok za muškarce koji, naravno, gospodare, takvih izraza nema. Dakle, definirano je da se i kako ženom rađa te koje bi, u skladu s tim, moje funkcije i uloge trebale biti, tako da, (razočaraćemo Simone de Beauvoir) tezi da se ženom (sestrom, kćerkom, radnicom, majkom, prijateljicom, saradnicom, ljubavnicom) postaje, tražeći slobodne prostore samodefinicije, mjesta nema.
No, pored jezika, ni drugi segmenti društva ne manjkaju nastojanjima za postavljanjem granica ženskome. Izjave koje nam se, posredno ili neposretno upućuju, možda naoko banalne, opasne su i sputavajuće za razvoj i shvatanje same sebe: „žensko treba da“, „ženi nije mjesto“, „prava žena radi to“, „žena ne može/ne smije“. U tom smislu, vlastito poimanje ženskog i ženskosti i poimanje društva šta bi žena trebala biti i raditi su prečesto suprotni.
Prava žena treba… Ja naspram Društva
Treba biti lijepa, dotjerana, dama. Treba znati svoje mjesto. Treba rađati. Za naciju. Za državu. Za Crkvu. Treba se ispuniti kao majka. Treba se posvetiti kući. I djeci. Sve bez odgovarajuće naknade, jer — emocionalni reproduktivni rad, rad iz ljubavi. Treba znati skuhati. I oprati. I čistiti. I brinuti, brinuti o drugima, prije sebe.
Ovo su samo neke rečenice koje čujemo. Liberalni kapitalizam nam poručuje da možemo uspjeti oduzeti moć muškarcima samo koristeći se trikovima u staromodnoj igri, ali tako da oni to ne primijete, što nam i liberalni feminizam savjetuje. Savremeni, samoprozvani feminizam, predvođen tzv. ženskim časopisima, pridonosi ženskoj emancipaciji i „bilda ženska prava“ (pre)okupacijom žena modom i ljepotom, značajno oblikujući naše želje, potrebe i osjećajnost, sve da bi se uklopile u patrijarhalno-kapitalistički okvir potrošačkog društva. Sistematska represija koju doživljavam kroz diktate ljepote, vođena načelima mizoginije, je još jedno mjesto gdje se sputava shvatanje vlastitog identiteta i gdje mi se uvodi ograničavajuća, tzv. treća smjena — rad na „kvalifikaciji da se izgleda kao profesionalna ljepotica“, pored punih smjena na zvaničnom poslu i onom kućnom. Kao da mi nije dovoljno ograničavajuće što sam, uprkos tome što postižem koliko i muškarci, još uvijek manje plaćena od njih; što, uprkos istim kvalifikacijama, nikako da probijem stakleni strop i donosim bitne odluke za društvo. Tu mi ne pomaže ni formalno obrazovanje koje mi ne nudi primjere uspješnih i značajnih žena u nauci, sportu, umjetnosti, kulturi, politici. Naprotiv, reprezentuje me stereotipno — prečesto kao domaćicu na usluzi mužu i kući, ne priznaje drugačije identitete i obrasce ponašanja od heteronormativnih, maskulinih, zatvara vrata kritici i govoru o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju i pravima.
Umjesto zaključka, pozitivno — žena, nova i stara, sve što želi
Ne želeći u potpunosti derogirati biološke razlike/karakteristike, želim rušiti društvene konstrukte, društveno upisana značenja koja me određuju. Uvijek i svugdje. Upravo sada (i kada god JA to odlučim) je novi moment za bavljenje sobom, definiranje i obnavljanje same sebe, za probušiti plastični balon. Za novi moment, dan, godinu želim da patrijarhat prestane stvarati odjek u duhu društva, pogotovo žena. Želim biti ljuta, borbena, vratiti klasne borbe gdje pripadaju, želim moć koja mi je dugo uskraćivana. Raditi posao koji želim, izgledati kako želim, donositi odluke koje JA smatram najboljim za sebe, omogućiti drugima da imaju izbora. Želim biti sve — samo ako i kada to izaberem! Isto želim i vama.
Autorka: Delila Hasanbegovic
