Frederic S. Remington: The Smoke Signal, 1905

Vještina komuniciranja

Bacite pogled na ovu tablicu:

Kriteriji ocjenjivanja diktata iz Hrvatskog jezika u 5. razredu osnovne škole (moja verzija).

Nadam se da ne izgleda prekomplicirano. Sklepao sam je za nekih desetak minuta na temelju dokumenta kojeg nam je poslala nastavnica mog sina. On ide u peti razred osnovne škole. Nije baš dobro napisao diktat, pa sam pogledao kriterije ocjenjivanja. U obzir se uzimaju dva broja: zbroj svih ortografskih pogrešaka (veliko slovo na krivom mjestu, “Č” umjesto “Ć”, i tome slično) i zbroj svih interpunkcijskih pogrešaka (nedostaje zarez, točka umjesto uskličnika, i tome slično) u testu. Prema broju grešaka pogledate odgovarajući redak i stupac: na njihovom presjeku piše koju ste ocjenu dobili.

Ponavljam: ovo je moja tablica, u njenom dokumentu je nema. U njenom dokumentu su ti isti kriteriji prikazani kroz ukupno sedam tablica, na tri stranice A4 formata, ovako:

Originalni kriteriji ocjenjivanja u sedam tablica

Iz njenih tablica nije bilo očito kako su neke situacije ostale nedefinirane (pa sam morao ostaviti bijele kućice u svojoj tablici gore), a i teže je bilo pronaći konkretan slučaj koji me zanimao. Ne samo da je informaciju razbila na više zasebnih tablica, nego te tablice nisu ni lijepo posložene. U nekima tablicama se navode rasponi vrijednosti, dok su u drugima navedeni pojedinačni slučajevi — bez razloga. Za ocjenu “dobar” umjesto jedne tablice pojavljuju su tri, od kojih jedna tablica ima prazan redak u boji zaglavlja.

Želim reći kako je moj brzinski prikaz bolji način za komunikaciju tih kriterija. No zašto je to važno?


Vratimo se korak nazad. Čemu služi jezik? Zašto naša djeca u školi uče hrvatski i druge jezike? Pa, jezik služi za komunikaciju, za razmjenu informacija. Bogat i složen ljudski jezik je najmoćnije sredstvo komunikacije koje se ikad pojavilo na Zemlji. Ono je način na koji se naše misli šire u druge mozgove, način na koji se naše ideje, iskustva, osjećaji prenose kroz vrijeme i prostor. Stoga je važno da djeca nauče dobro komunicirati, i da pri tome što manje griješe.

No neke pogreške nisu prevelik problem u komunikaciji. Mene malo štrecne svaki put kad vidim da netko piše “slijedeći put trebate donijeti” ili čujem “Vi ste mi to dala”, ali svejedno mogu razumjeti što su ti ljudi htjeli reći. To ne znači da nisu pogriješili. Gramatičke greške odvlače pažnju od same poruke, i naša komunikacija je stoga neučinkovita. Samo što je to više moj problem, nego njihov. Što se njih tiče, poruka je prenesena i oni su svoj posao obavili.

No, s druge strane, kad uopće ne uspijemo prenijeti željenu poruku ili kad to radimo na neučinkovit način, onda štetimo puno više. Gubio sam nebrojene sate pokušavajući proniknuti kroz loše napisan dokument ili mail, probijajući se kroz sve tipfelere, dvosmislene izraze, nezgrapno složene rečenice, krivo korišteno nazivlje. Ako je tekst bio namijenjen i drugim ljudima, sav taj trud se umnaža. Ako sam zbog krivo prenesene informacije napravio grešku u poslu, šteta je bila još veća. Ne želim zvučati pretjerano dramatično, ali ljudi svakodnevno pogibaju zato što se netko nije dovoljno potrudio da ga se razumije.


Evo još jedan friški primjer: popis stvari koje zagrebački predškolci trebaju ponijeti na svoju petodnevnu avanturu u Gradu mladih. Mi, roditelji, dobili smo upute za pakiranje na jednom papiru. Tablica počinje jednostavno: u lijevoj koloni naziv predmeta, u desnoj količina koju treba spakirati. Ovo će biti lako!

Zapeli smo dok je kufer bio još prazan. U lijevoj koloni se odjednom počinje pojavljivati više predmeta odjednom. Jesu li to alternative ili grupa koju treba spakirati skupa? Onda se negdje na pola tablice odjednom prestaju navoditi količine. Inače bi uz svaku stavku pisao broj, pa makar “1”, a sad ne piše ništa. Negdje nisu ni pisali brojevi, nego rasponi: “2–3”. Zar imamo gornju granicu? Negdje su u desnoj koloni aritmetički izrazi tipa “1+1”, iako s lijeve strane nisu navedena dva predmeta, nego tri. Zatim se u tablici navodi ruksak s nekim predmetima koji su već bili navedeni ranije, kao i s nekima koji nisu dotad bili navedeni. Znači li to da je potrebno spakirati ranije navedene primjere duplo, ili se podrazumijeva da su to oni isti?

Dobro, nisam ja baš tako osjetljiv. Naravno da smo uspjeli spakirati dijete koristeći zdrav razum i konzultacije s drugim roditeljima. Štoviše, taj popis je još super u usporedbi s konfuznim uputama državnih institucija, kompliciranim ugovorima banaka, nesuvislim prijevodima u priručnicima, i sličnim oblicima komunikacije.

No, razmislite malo što to znači. Svake godine tisuće i tisuće roditelja sprema svoju djecu za Grad mladih. Većini djece je to prvi put da će biti odvojeni od svoje obitelji i važno im je spakirati sve što bi im moglo zatrebati u jedan kufer. Koliko vidim, više vrtića u Zagrebu oduvijek koristi jedan te isti popis. Je li tako teško, nakon sveg iskustva koje su organizatori stekli kroz godine, sastaviti verziju uputa koji su barem interno konzistentne i razmjerno jasne? Ili je lakše da svi ti ljudi ispočetka svake godine razbijaju glavu oko toga “što je pisac htio reći”?


Vratimo se na tablicu s početka ove priče. Iz nje se da iščitati kako na diktatu u petom osnovne nema puno mjesta za grešku: ako pogriješite samo dva slova u stotinu riječi, ne možete dobiti peticu. A ako uspijete točno zapisati 92% pročitanih riječi, to neće biti dovoljno za ocjenu dovoljan. Bez obzira što će vas u stvarnom svijetu svi savršeno dobro razumjeti ako umjesto “razumjeti” napišete “razumijeti”, umjesto “Smail-aga” napišete “Smail-Aga”, ili umjesto “Ujedinjeni narodi” napišete “Ujedinjeni Narodi”.

No, imam još dobrih vijesti: danas nema ni potrebe da se sramotite zbog svoje nepismenosti. Dok pišem ove riječi, sam preglednik podcrtava one koje sam pogrešno napisao. Pamćenje sitnih detalja pravopisa postaje sve manje bitno. S druge strane, proći će puno vremena prije nego što računala budu u stanju razumjeti što smo htjeli poručiti, kako bi tu misao sročili na jasan i čitak način umjesto nas. To je vrsta pismenosti koja nam nasušno treba. A upravo ona nekako nedostaje u školi.

Iskreno, ne mogu reći da me to čudi. Dečki ne bildaju mišiće kako bi mogli raditi teške fizičke poslove. Žene ne kupuju skupe bunde da bi im bilo toplo, niti srednjovječni muškarci iznenada razviju strast za sportskim autima zbog sporta. Tako ni naši “gramatički nacisti” nisu toliko zabrinuti za kvalitetu verbalne komunikacije, koliko im je stalo da sebe prikažu superiornima na jedini način na koji znaju. Svijet ispravnog izražavanja je više svijet paunova nego radnih konja.

Možda jesam konj, ali ne nosim naočnjake. Svjestan sam kako jezik komunicira i druge stvari usporedno s eksplicitnom porukom: on signalizira svijetu kako smo načitani, inteligentni, spretni s riječima; prenosi naš društveni status, političku i kulturnu pripadnost; omogućuje nam da se umjetnički izrazimo i emotivno ispunimo. Tako je i logično da se u školi više uče kićeni detalji i arbitrarna pravila jezika koji nam pomažu da ostvarimo tu suptilnu, implicitnu, možda i podsvjesnu komunikaciju, nego što se trudimo naučiti djecu da napišu jasne upute ili da razumno objasne svoje stavove.

Kako bi nastava mogla izgledati, da nam je kojim slučajem više stalo do točne i učinkovite eksplicitne komunikacije?

  • Djeca bi više komunicirala s trećim osobama, ljudima koji žele čuti neku novu informaciju, umjesto s profesorom koji točno zna što treba čuti. Dopisivali bi se s učenicima iz drugih gradova, sastavljali bi upute za niže razrede, pisali poruke svojim roditeljima.
  • Za domaću zadaću bi morali smisliti koja su tri najvjerojatnija načina na koje bi netko mogao krivo shvatiti njihov esej. Kako bi ga mogli prepraviti da bude jasno da tako nisu mislili?
  • Natjecali bi se tko može više skratiti izvorni tekst, a da sva bitna informacija ostane sačuvana.
  • Umjesto da dobivaju feedback samo od učitelja, učenici bi kritički čitali radove drugih učenika. Što im nije bilo jasno? Kako bi se oni drugačije izrazili?
  • Analizirali bi poruke koje šalju jedno drugom putem mobitela. Kad je došlo do zabuna?
  • Testirali bi svoju vještinu tako da bi istu poruku pokušali prenijeti na različite načine, različitim medijima i stilovima. Kratke rečenice? Bolja vizualna organizacija teksta?
  • Uspješnost njihove komunikacije bi se izravno mjerila prema količini i točnosti prenesene informacije, a ne prema profesorovoj procjeni. Ako je petoro učenika u stanju brzo razumjeti informaciju koju si trebao prenijeti, dobiješ peticu.
  • Tko u razredu piše najzanimljivije? Ako se drugim učenicima ostavi na volju da sami biraju čije literarne uratke bi pročitali, tko je među njima najpopularniji?

Ne kažem da ovakve stvari nitko ne radi u školi, samo da za to nikad nisam čuo. S druge strane, svjedočio sam kad bi djeca iz škole dolazila svaka sa svojim doživljajem “što je učiteljica rekla”. Vidio sam roditelje koji raspravljaju na Viber grupi oko toga što je profesor u stvari zadao. Vidio sam dovoljno nedorečenih dopisa iz škole, smušenih udžbenika, zadataka na natjecanjima koji su dvosmisleno formulirani. Na puno primjera se čini kako naši prosvjetari ni sami ne znaju komunicirati.

Možda to nije ništa specifično za nas. Možda je tako bilo uvijek, i svugdje. Ali se ne mogu oteti dojmu da smo mi posebno podložni tom problemu. Važno nam da ne koristimo iste riječi kao Srbi, da ne zvučimo kao seljačine, da smo dovoljno fini (odnosno dovoljno grubi, ovisno o prilici), da znamo sve aktualne buzzworde, da spikamo k’o ekipa. Sve ono što možeš signalizirati svojim govorom bez da — u stvari — išta kažeš.

Sigurno ne mora biti tako. Imam tu neku viziju svijeta u kojem je važnije što govorimo nego kako zvučimo, da komuniciramo i surađujemo, da se razumijemo. Svijet u kojem se raspravlja o idejama, u kojem se riječima stvara, u kojem se obraćaš drugoj osobi da bi joj pomogao, a ne joj nabijao na nos kako si po nečemu bolji.

Ali ne znam. Možda to govorim samo da zvučim pametno.