Kako me trudnoća promijenila?

Pročitala si sve članke, odradila si vizualizacije, u prilog ide i činjenica da si pronašla srodnu dušu i zaključuješ kako si spremna. Spremna si postati majka. Oh, kako si se samo prevarila.

Mislim da govorim u ime mnogih trudnica i majki kada kažem da je trudnoća nešto najluđe što mi se dogodilo. Ubacila me u najjaču životnu centrifugu i kao takva promijenila me. U osnovi još uvijek ista, u nečem bolja, u nečem reći će neki gora (kako kome paše, naravno). Ovaj post će dotaknuti samo neke od načina na koje je moj svijet prodrman (na bolje) otkako sam ugledala najljepši matematički znak: plusić. :)

1. Blaža sam prema svom tijelu

Tko o čemu? Žena o izgledu! :) Kao netko tko cijeli život muči muku sa viškom kilograma, navikla sam na svoj odraz u ogledalu, navikla sam ne vidjeti savršeno tijelo. Znala sam da će se trudnoća odraziti na moje tijelo fizički, no na što se nisam pripremila je kako će te fizičke promjene utjecati na moje psihičko stanje. Bilo je dana kada sam se slomila i plakala, misleći kako ono što mi je nekad bilo tijelo prepuno mana, sada nedostaje. Bilo je trenutaka kada sam izbjegavala pogledati se u ogledalo, kada sam se skrivala sama od sebe, a kamoli od drugih. Svaka ta situacija je dovela do jednog zaključka. Moje tijelo stvara život. Da, bokovi mi zauzimaju dva poštanska broja, trbuh je prošaran crvenim crtama kao seoskim putićima, ali moje tijelo je sada dom. Dom dječaku stvorenom iz velike ljubavi. Kako bi on reagirao da čuje kako pričam o njemu? On taj dom voli, a ja kao majka ne mogu vrijeđati bilo što što moj sin voli i u čem uživa. Moje viđenje moga tijela sada proizlazi iz njegovog. Pogađate? Ono je najljepše.

2. Organizacija je ključ

Možda je rođena s tim, a možda je to Maybelline! Svi mi znamo važnost organizacije, no nismo svi pod zvijezdom organizatoricom rođeni! Isprobavamo aplikacije, kupujemo rokovnike šarenih korica, kemijske koje ostavljaju šljokičaste tragove.. sve u nadi da ćemo ovaj put magično postati tata mata organizacije.. Tajna je zapravo u tome da “samo” trebaš postati mama! :) Kao majka ćeš gomilu puta ispustiti konce iz ruku, nećeš imati kontrolu nad svim (ili ičim), bit će dana koje će trebati doslovno preživjeti i to će biti veliki uspjeh… Ipak, više ne možeš uzeti ključeve i izletjeti iz kuće. Od sada, svaki izlazak iz kuće mora biti pomno promišljen,a kretanje planiraš po tome koliko slobodnih wc-a imaš na svom putu, dezinfekcijske maramice su zauzele mjesto u torbici koje su do sada imale maramice za make up, a brzina obavljanja poslova u gradu je uvelike porasla, jer tvoj mjehur, stopala i želudac ne toleriraju sporost. Samo najbrži opstaju (čitaj: ne upiške se, ne sjednu na svaku slobodnu klupicu i ne pretvaraju se u hangry ili povraćajuće čudovište, ovisno o tromjesečju u kojem se nalaze :D )

3. Tvoj odnos sa partnerom će se promijeniti

Odjednom je sram postao nepoznanica, tražiti pomoć je bilo veliko ne jer ipak si ti Žena sa velikim Ž i možeš sve sama. Sve se to promijeni kad si ne možeš zavezati cipele. Nemoj me krivo shvatiti i dalje si žena sa velikim Ž, ali sad ne samo da prihvaćaš svu pomoć, već ju i tražiš. Šok i vjeverica! :D

I tako dok ti on veže tenisice, gledaš ga i misliš si koliko ga više voliš sada, nego prije trudnoće… I kad pomisliš da ga ne možeš voljeti više, svakodnevica te iznenadi. Želiš da ima njegove usne, pogled, snalažljivost i veliko srce (humor neka ipak ostane tvoj ;) ) Pomiješaj to sa koktelom hormona i uhvatit ćeš se kako ga gledaš i iz čista mira plačeš. On već hvata najbližu čokoladu, maramice i prolazi Pravilnik za ophođenje sa trudnicom tražeći točku na kojoj je pao, misleći kako je kriv. On uistinu je kriv. Ne rađa se svaki dan osoba s kojom dijeliš nešto toliko intimno kao što je imati dijete. Emocije koje ta osoba proizvede u tebi ne možeš kontrolirati, ne možeš stisnuti kočnicu, samo se zabiješ u tu sreću…I uopće ne plačeš dok ovo pišeš…:)

Još uvijek ne znam kako će naša beba izgledati, no imam osjećaj kao da to biće poznajem. Već sada ga zovem malim čovjekom, velikih koraka. Trudim se koračati u njegovom ritmu. Naučio me hrabrosti, kako iskopati snagu iz mjesta na kojima se činilo da snage nema. Sada znam podići glas jer to moram zbog njega. Naučio me kako je to voljeti za cijeli život, nesebično. Ponekad me takve ljubavi strah i znam da će ona narasti još više ovog proljeća, kada je zakazan naš spoj na slijepo. Srećom, osoba sa druge strane neće iritantno žvakati, pričati previše o sebi i znam da će opet nazvati. Neće podići slušalicu, ali će podignuti glas i zaplakati… i zvoniti.. I zvoniti… :D

Od Mame Mamama,

as.

One clap, two clap, three clap, forty?

By clapping more or less, you can signal to us which stories really stand out.