O Bebi Anđelu

Adriana Salopek
Aug 27, 2017 · 4 min read

“Babies lost in the womb were never touched by fear. They were never cold, never hungry, never alone & most importantly they knew love.” — J. Clarke Coates

Netko će smatrati da je ovaj post suviše osoban, netko da je pretjeran ili nepotreban, ali meni nadasve bitan. Nemam se čega sramiti, štoviše osjećam dužnost podijeliti svoje iskustvo sa nekim tko se možda baš sad nalazi u istoj situaciji.

Malo ljudi će znati ovu informaciju, no moja trudnoća je našoj obitelji trebala podariti 2 MiĆ-a. Da, dobro ste pročitali, trudnoća je bila blizanačka. Dva srca, dva života, nebrojeno sreće. Nikada neću zaboraviti dan kada smo saznali da ih je dvoje. Toliko sreće, zbunjenosti, straha nisam osjećala još od daleke 97.-e kada sam na sebe natovarila školsku torbu i sjela po prvi put u školsku klupu (u uskoj konkurenciji je i odlazak male iz Teens-a na Eurosong, much fun!)

Više nisam razmišljala o kolicima, krevetiću, dudicama… sada sam razmišljama o duplim kolicima, o duplim krevetićima i Velebitu dudica. Uistinu smo bili sretni. Nisam se zamarala zlobnim komentarima o tome kolika ću biti na vjenčanju, u koju ću haljinu stati jer upravo to smo željeli..da u troje kažemo da. Ispostavilo se da će nas biti četvero, bar smo tako mislili.

Naša sreća je bila kratkog vijeka. Sjećam se da sam se jednog dana osjećala drugačije, praznije, kao da je nešto pošlo po zlu. Pošto moj ginekolog nije radio, odlučili smo potražiti privatnog. Na putu do pregleda sam osjećala mučninu, ali ne onu na koju sam navikla… Iako me M pokušavao uvjeriti u suprotno, znala sam da nešto sa bebom nije u redu, samo nisam znala je li u pitanju jedna ili obje.

Legla sam na hladan stol, pokraj UZV-a koji kao da je dio seta posljednje epizode Star Treka, no još uvijek pribrana jer je M bio kraj mene. Soba je postala mračna, upalio se ekran i svi su pogledi bili uprti u jednom smjeru. Nisi u tom trenutku trebao imati diplomu da shvatiš što je pred tobom. Jedno malo zrno tako živahno i jako, a s duge strane dvostruko manje zrno.. mirno i spokojno. Dok su oni sa diplomom pričali o uređaju, pokušavajući otegnuti neizbježno, ja sam pogledavala M. Ma koliko god pokušavao, nije mogao sakriti izraz svoga lica. Tijelo mi se počelo tresti, uvjeravam samu sebe kako sam se zatekla u scenariju nekog lošeg filma. Očajnički čekam da netko vikne: “REZ”, ali čuje se samo oštra tišina. Doktorica iz rukava sipa svu terminologiju, kao da se našla pred ispitnom komisijom. Sa devet tjedana i jednim danom, našoj bebi je prestalo kucati srce. Točno znam što sam taj dan radila. Svom silom sam se pokušala probuditi, vratiti vrijeme unatrag i toga dana odabrati salatu umjesto sendviča… No ni to ne bi vratilo našu bebu. Kroz suze se ispričavam što plačem, a ona shvativši da do mene ne može doprijeti, okreće se M i objašnjava mu što se dogodilo. U onoj istoj tišini, u nekoliko šmrcaja, koracima koji su odavali dojam bremena, došli smo do auta i odvezli se, ne okrečući se.

Bilo je svega u lepezi fraza koje smo čuli tih dana od onih koji su znali. Od iskrenih riječi žaljenja, do “utješnih” riječi kako se to češće događa, nego što se ne događa, pa sve do onih gnjusnih izjava poput: “Bolje prije nego kasnije” ili “Imate još jednu bebu, nemate pravo tugovati!” Naša beba i ja smo postali dio nečije statistike, a nisam ga/ju smjela niti oplakati.

Sada (vjerujem i zauvijek) okrećem glavu kada vidim blizance jer rane još nisu cijele. Jedan dio mene ne želi da ikada budu jer nikada niti ne želim zaboraviti još jedan život kojem sam imala čast pružiti dom. Želim da svi znaju za to malo biće koje sam ja u svojim mislima hranila, oblačila i mazila. Neizmjerno sam zahvalna što je MiĆ sa nama, no ne postoji dan da se ne sjetim kako sam trebala ljubiti dva lica, da su me trebale grliti četiri ruke. Neka se netko usudi reći da nemam pravo za tim tugovati. Već sad vrtim scenarij kako MiĆ veselo trčkara i uvijek će boljeti pomisao da ga je za ruku trebao držati netko. Netko njegov, netko naš, netko tko je sve samo ne broj.

Zato draga mamice koja si se našla u istoj situaciji, želim da znaš da ćeš uvijek biti majka dvije bebe. To što je jedna dobila krila i otišla na drugo mjesto, ne može izbrisati činjenicu da je bila tvoja. Pazi bila, zauvijek će biti. Tuguj za svojim anđelom koliko osjećaš da je potrebno i istovremeno se raduj ovom malom borcu čija je želja da vas upozna suviše velika.

Još uvijek pokušavam odgovoriti na pitanje na koje nemam odgovor… Plače li više srce za onim što se dogodilo ili za onim što se nikada neće?

)
Adriana Salopek

Written by

28 godina ~ Žena, Majka, Kućanica iz grada na četiri rijeke ~ Ljubiteljica kave, pisane riječi, mirisalica i svoja 3 mušketira. ♥

Welcome to a place where words matter. On Medium, smart voices and original ideas take center stage - with no ads in sight. Watch
Follow all the topics you care about, and we’ll deliver the best stories for you to your homepage and inbox. Explore
Get unlimited access to the best stories on Medium — and support writers while you’re at it. Just $5/month. Upgrade