KAKO JE TO BITI DEBELA OSOBA U TERETANI?
Ovaj tekst je posvećen svima koji su na neki način poželeli da im ovo leto bude drugačije od svakog prethodnog i da definitivno bude leto koje se nikada više neće ponoviti. Upravo zato, deo sam svake osobe koja je kliknula na ovaj tekst u istoj meri koliko je i ta osoba deo mene, jer nas veže nešto zajedničko, misao, strah, želja…
Ne pamtim više koliko je zima prošlo kada sam rekla svima — Sada počinjem da treniram i do leta ima da budem riba, bre! Riba! Ujedno, ne pamtim više koliko je leta prošlo, a da se to nije desilo. I to je u redu. Verujte mi, zaista jeste. Zato sam i rešla da podelim ove redove sa vama, jer zaista i jeste u redu.
Nikada nisam bila osoba koja je želela da šeta manekenskim pistama, iako uvek pohvalim osobe koje to rade i to zaista vole, oduvek sam pre bila tip osobe koja oblandu reže celom dužinom (drugačije i nije moguće) i to računa kao parče. I dan danas imam traume kada mi u gostima ponude oblandu, ne znam koliko da uzmem, kad da stanem, ali nekako se snađem. Elem, nikada nisam bila osoba za manekenske piste, već osoba koje je rođena sa 4kg i 200gr čime je od prvog dana dobila etiketu „debela beba“, pa kasnije veliko dete, te visoko dete, te krupno dete, da bih napredovala do debelog deteta i debele devojke. Da se razumemo, treba i to umeti. I održavati. Ujedno, bila sam i najkrupnije dete UVEK! Sada kada pogledam taj period života, samo sam bila krupno dete, ne debelo, ostali su jednostavno rođeni sitniji. I tako, u tom moru te ne tako krupne dece, kada neko kaže detetu da je krupno to dete će odmah da ode u frižider i neće iz istoga izaći sve dok god ne iseče celu oblandu dužinom i pojede. I to je nekako normalno. Sada, da mogu, samo bih im se nasmejala, nastavila da se igram i pojela kockicu oblande.
I tako me je celog života pratila ta etiketa „debele bebe“ i nekako uvek definisala svaki moj korak, odluku, odnos i svaki uspeh i neuspeh. Jednom su me i odbili za posao, jer jednostavno debela osoba ne može da uradi šta može osoba, fizički, koja to nije. Da se razumemo, nekoliko godina sam i provela trenirajući i to jako ozbiljno, atletiku čak. Bacačke discipline, normalno. Onda je došao pubertet. Sa njim i još kilograma.
Svako ko se borio sa svojim etiketama i kilogramima razume da je sve jedan proces gde ima nekoliko uspona i padova i da ništa ne funkcioniše kako zamislimo ili mislimo da treba. Takođe, znamo koliko je teško slušati ljude koji nas stalno podučavaju pravilnim odlukama, fazama i akcijama, kao da mi ne znamo šta je dobro za nas, a šta ne. Ti su ljudi ujedno i oni koji nas najviše vole, a ujedno i najviše kritikuju, ali i podržavaju. U mom slučaju, to su brat i sestra. Kakvi neodoljivi smarači! Upravo su me i oni doveli do faze u kojoj mogu da prihvatim sebe u potpunosti, a da opet stvorim prostor za promenu. Zahvaljujući njima, sasvim je u redu biti debela osoba u teretani. Sasvim je u redu biti TI.
Nikada nisam želela da idem u teretanu, jer su mahom iste, ogledala svuda — svaka neravnina vidljiva, ista muzika — neki moderan zvuk koji je uklapa u okoliu i bez dubljih emocija, previše ljudi u hip stvarima — treba mi posebna plata samo da se obučem za teretanu i milion drugih razloga. Ne izgovora, razloga. Jednostavno sam priznala sebi da mi to ne odgovara i da moram naći nešto čemu ću želeti da se posvetim i da pronađem okruženje koje će mi prijati i da — okruženje koje će imati dobru muziku. Tako se vraćamo na brata i sestru, one neodoljive smarače kojima fali metodika, ali ne i strastvenost pa su veliki deo svojih dana provodili tako što bi mene „motivisali“ da posetim teretanu u koju su oni išli. Ne, ne, ne. Teretana — NE! I to je trajalo nekoliko meseci da bih na kraju i popustila i krenula samo zato što su oni želeli. Oni, ne ja — još uvek ne.
Vidite, to je jako važno, da radite stvari u svom ritmu, u svoje vreme i zbog sebe. Samo zbog sebe, ne zbog drugih, mada znate da morate. Ipak sačekajte da to želite samo i isključivo zbog sebe.
Tako sam ja promašila termin, period u koji sam krenula i nisam imala u trenutku sluha za sve što me je okruživalo i što je bilo drugačije. Tako sam ODUSTALA SVESNO posle manje od mesec dana. Prošlo je nekoliko meseci. Onda je došlo leto. Još jedno leto kada nisam mršava, ali je moj um sada razmišljao drugačije — Nikada zaista nisam ni želela da budem mršava osoba. Nikada. Jer ja nisam mršava osoba i ne treba da budem ono što nisam. Oduvek sam želela da moje telo bude lepo, snažno i negovano, da može da savlada prepreke, da budem u skladu sa njim. Drugi su želeli da moje telo bude mršavo, a ja sam želala da moje telo bude snažno. I u tom momentu leto više nije bilo važno, već samo ja i moje telo. Važno je samo ono što mogu da učinim sa njim, svi sportovi koje mogu da iskusim tokom leta i sva iskustva i lepote koje nosi aktivan život.
Ona teretana koju sam napustila je odjednom imala baš ono što mi treba, čak od prvog dana, ali sam bila zaslepljena onim što se od mene očekivalo pa nisam primetila. Čak u sklopu teretane postoji program koji se zove „Boot Camp“, ja sam tepala „kamp za debele“, pa kad god me pitaju šta treniram ja kažem da idem u kamp za debele. Konačno je ta reč bila OK, jer je deo mene i ja sam deo nje i znam šta znači. I znate šta, kamp je bio super! Sjajna ideja, pozitivna energija, posvećeni ljudi, okruženje u kome je podrška uključena onoliko koliki si ti posvećen iliti posvećena promeni i uopšte jedna grupa ljudi koja prepoznaje trud. Ne, nisam išla na treninge svakog dana i da nikada nisam neki i preskočila, jer sam konačno shvatila da moram ovo da odradim u svom ritmu i da vidim šta mi odgovara. Propusti trening — u redu je, ali nemoj sledeći. Niko neće reći da si gubitnik, samo će te potapšati po ramenu kada vide da više nećeš to uraditi. Tako sam prešla u početnu grupu, jer sam shvatila da to i mogu. Teretana je postala mesto gde se odlazi da budeš bolja verzija sebe i gde ideš da radiš na sebi. Nije fensi teretana, već je pravo mesto preživljavanja, bez klime gde se diše normalno, i ima samo dva mala ogledala, ali zato ima taj „survival mode“, prostor gde može da se greši i da to bude ok, ima sjajnu muziku (gde još možete slušati Max-A-Million — Fat Boy i biti skroz ok s tim, jer se spominje ta reč “fat”) — da nije muzike koja je fantastična ne znam koliko bih posvećena bila i dalje, ima čak i životinje koje sklanjaju sa ulice (a mesto koje čuva i neguje životinje ne može biti loše prema ljudima, da?!) i ima trenera koji edukuje svoje članove od empatije do pismenosti — a to je izuzetna vrednost mesta.

Treniram skoro dva meseca, a ovo pišem tek sada, jer je trening postao veliki deo mene, a ujedno nikada nisam želela da plačem na treningu kao što sam to želela večeras, jer trenirati je lako, a biti u potpunosti u tome je nešto što je proces, nešto što vas lomi na hiljadu delova i troši svakim korakom. Postajete svesni svojih mogućnosti, ali i propusta i onda osećate sve — od patnje do sreće i sve je dodatno izraženo i emocije su različite, jer nije lako ostaviti ono što je deo vas godinama. Nije lako pustiti osobu koju znate godinama. Ali morate. Jer osoba koju nosite sa sobom jeste teret, ne dozvoljava vam da bi budete najbolja verzija sebe, da budete slobodni, da pokažete ko ste i šta ste zaista, ne dozvoljava vam da budete vi — vi. Ali morate, jer drugačije nećete znati kako je to biti debela osoba u teretani i ko ste u stvari.
Sada, biti debela osoba u teretani je strava (a ne koristim ovaj termin često), jer ste tek na početku i imate sve lepote građenja sebe, svi ostali su to već prošli, dok vi tek počinjete. Danas zaista jeste osoba koja više nikada nećete biti.
Nadam se da će ljudi sve više trenirati tokom leta radi sebe, a ne radi leta, jer mi smo ista osoba i tokom leta i tokom zime, samo nam se više plače u teretani tokom leta. To je isto OK.
Čuvajte svoje motivacije i ljude koji vas „smaraju“ da budete ono što treba da budete, onakvi kakvim vas oni vide, jer je nekada najteže priznati sebi da ste bolja verzija sebe. I birajte teretanu kakva vama odgovara i koja ima vrednosti koje su vama važne i radite stvari u svom ritmu. Jedino tako daju rezultate.
Ukoliko i vi tražite teretanu koja nije „your average gym“ možete baciti pogled na Leon Strong Gym, a mene ćete lako prepoznati, jer sam stalno u crnom i uglavnom želim da plačem na kraju treninga… ali ne još dugo ;)
