Svjedok vremena Pero Slijepčević
(Samobor, kod Gacka, 1888 — Beograd, 1964)
Uz 125-godišnjicu rođenja
Među onima koji su, u godinama pred Prvi svjetski rat i tokom njegovim, radili na širenju ideje državnog ujedinjenja Južnih Slovena, Pero Slijepčević je, kao društveno-politički i kulturni djelatnik, jedan od najagilnijih i najistaknutijih čelnika, jedan od onih koji su za sobom ostavili najopsežnije pisane tragove, tekstove s najdubljim uvidima i analitičkim snimcima psihološkog, moralnog i političkog stanja na našim jugoprostorima. Sve do kraja rata bio je dušom i srcem predan ideji ujedinjenja. A istovremeno, bio je vrlo aktivan i u književnom životu, književni kritičar i teoretičar velike kulture, vanrednog stila i senzibiliteta, i u tome jedan od naših čelnika. Za vrijeme Prvog svjetskog rata i neposredno po njegovom završetku napisao je niz publicističkih tekstova, koji su objavljivani u raznim krajevima svijeta (u Parizu, Njujorku, Ženevi i dr.), a kasnije se, postavši univerzitetski profesor, više posvetio naučnom i književnom radu. Pisao je radove iz oblasti germanistike, problemske radove, o narodnom blagu, studije i kritičke oglede o piscima, kulturnim i političkim radnicima iz BiH, te o nizu društveno-političkih i istorijskioh tema. Bio je istoričar i kritičar širokih vidika, znao nekoliko stranih jezika, proučavao književnu istoriju raznih naroda, i probleme naše književnosti i kulture sagledavao u širem, evropskom kontekstu. Prožet duhom građanske kulture i humanizma, a po svom angažmanu, ljubavi prema potlačenima, antifašizmu i demokratskom shvatanju kulture, bio je blizak socijalističkim snagama.
Rođen u siromašnoj hercegovačkoj seoskoj porodici, Slijepčević se rano „otisnuo u svijet“, prvo u gimnaziju u Mostaru, pa na studije germanistike i filozofije u Beču, Ženevi i Friburu, gdje je 1917. stekao zvanje doktora filozofskih nauka odbranivši disertaciju Budizam u njemačkoj književnosti. U balkanskim ratovima 1912–1913. učestvovao je kao dobrovoljac u crnogorskoj i srpskoj vojsci i sa fronta pisao izvještaje u listu Narod, a za vrijeme Prvog svjetskog rata, nastavljajući, s prekidima, studije, radio u Jugoslovenskom odboru i Srpskom pres-centru u Ženevi i putovao po Sjedinjenim Američkim Državama prikupljajući pomoć za ratom postradale i radeći na okupljanju dobrovoljaca za odlazak u rat u domovini. U Ženevi je obnovio rad u domovini 1914. zabranjene Prosvjete, pokrenuo njenu Biblioteku i uredio prvi Almanah Prosvjete (1918) . Po završetku rata nekoliko godina (1919–1925) bio je sekretar SPKD Prosvjeta u Sarajevu i uređivao list Prosvjeta (1920–23), a zatim (1927) prešao u Skoplje, gdje je najprije bio primljen za profesora Velike medrese, a ubrzo zatim (1928) izabran za profesora Filozofskog fakulteta. Po izbijanju rata 1941, zajedno sa osobljem skopskog Filozofskog fakulteta, koji je bio dio Beogradskog univerziteta, prešao je u Beograd i ubrzo penzionisan od okupacionih vlasti. U oslobođenoj domovini, nastavio je da radi kao profesor njemačkog jezika i književnosti na Filozofskoim fakultetu u Beogradu, sve do odlaska u penziju 1959. godine
Vanredno dinamičan, raznovrstan i plodan javni djelatnik, Pero Slijepčević je bio skroman i tih čovjek, nije se tiskao u prve redove, izbjegavao je reflektore javne pažnje i javnih priznanja, narcisoidnost je bila sušta suprotnost njegovom karakteru: godine 1935. diskretno je otklonio ponudu da uđe u Akademiju, a od svog obimnog književnoistorijskog, esejističko-kritičkog i publicističkog opusa, koje Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske priprema u deset obimnih tomova, za života je objavio tek dvije knjige: Ogledi (1934), sa samo tri eseja (o Šantiću, Dučiću i starim srpskim zadužbinama) i Sabrani ogledi (1956), u kojoj je trima esejima iz prethodne knjige dodao još samo dva (o Njegošu i Milanu Rakiću). A poslije njegove smrti, objavljen je (1972) još jedan izbor njegovih eseja, u kojemu su, ranije objavljenim u Ogledima i Sabranim ogledima, dodata još četiri („Gete o Kraljeviću Marku“, „Prilozi narodnoj metrici“, „Odraz života u Luči mikrokozma“, i „Pogledi Tomasa Mana“). Delikatan duh, čovjek velike kulture, erudit, studiozan, taktičan i odmjeren u svemu što je radio, tankoćutan pisac vrhunske stilske ljepote i rafinmana u našoj esejistici i književnoistorijskoj misli, Slijepčević je za života izbjegavao da se predstavi jednim širim izborom svojih radova i otklanjao pozive na takav čin. Takvim izborom predstavio ga je tek Radovan Vučković priredivši za biblioteku „Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine“ 1980. godine njegova sabrana djela u tri obimna toma.
Kao čovjek širokih vidika, znalac stranih jezika, upućen u istoriju i književne tokove raznih evropskih naroda, Slijepčević je bio vrstan komparatist. Ne u onom strogom, akademskom smislu riječi, već u smislu težnje da stvari uvijek dovodi u vezu, da poredi tvorevine sa raznih duhovnih meridijana, iz raznih kulturnih sredina i da ih sagledava u širem, evropskom kontekstu, ne ispuštajući iz vida duhovne i književne vrhove kao pouzdane orijentire svojoj analizi i svome sudu. S podjednakom temeljitošću u poznavanju stvari, pisao je o posebno mu dragim zavičajnim, bosanskohercegovačkim književnim pojavama, kulturnim i političkim radnicima (Šantiću, Dučiću, Andriću, Jevtiću, Muradbegoviću, Grgi Martiću, Vladimiru Gaćinoviću, Vasilju Grđiću), o našem narodnom blagu („Stare srpske zadužbione“, „Pivski manastir“, „Čestitost i majstorija u narodnoj umetnosti“, „Anegdota kao umetničko delo“, „Tužbalice“, „Prilozi narodnoj metrici“), o njemačkim piscima i književnim problemima (o Šileru, Geteu, T. Manu, Š. Cvajgu, J. Vasermanu, E. Barlahu, H. Vendelu, o njemačklom duhu, o patosu u njemačkoj književnosti, o odnosu savremenih njemačkih pisaca i politike, o anomalijama književnog i umjetničkog života u savremenoj Njemačkoj), o pitanjima njegovog vremena od šireg značaja („Moderna i mi“, „Današnje društvo i umetnost“, „Pojmovi iz savremene estetike“, „Žena u najnovijoj književnosti“), kao i o pitanjima za književnokritičku i teorijsku misao uvijek aktuelnim („Ton i stil“, „Kultura i civilizacija“, „Nacionalna umetnost“, „Narodne umetnosti“). Bio je, uz to, aktivan i kao književni kritičar i, osim o spomenutim piscima iz svoga užeg zavičaja, pisao je o Skerliću, V. Petroviću, I. Sekulić, M. Uskokoviću, M. Bojiću, M. Đuriću, S. Miličiću, M. Kašaninu, i dr., o raznim pitanjima tekućeg društveno-političko-kulturnog života, i dao više dragocjenih svjedočanstava o vremenu svoje mladosti i svojim mladobosanskim drugovima.
Kada se u cjelini sagleda obim i raznovrsnost njegovog rada, širina i temeljitost njegovog znanja, svaka od oblasti kojima se bavio ima razloga da žali što se njome nije više bavio, više o njoj pisao.
Otišavši u svijet, na studije, Slijepčević je, kao mlad i radoznao čovjek, ubrzo uronio u tokove modernih književnih zbivanja, budno osluškivao damare novog senzibiliteta, žedno pio sa vrela zapadne kulture, kojom je još uvijek dominirao duh l art pour l art-a. Ali je iz zavičaja ponio duboko usađeno osjećanje etičkog odnosa prema životu i radu, pa i prema kulturi i umjetnosti. Prateći njegove reakcije na moderne književne pojave i duhovna raspoloženja, mi vidimo kako on traži jedan model kulture koji bi odgovarao njegovoj delikatnoj i za novo otvorenoj prirodi i istovremeno zadovoljavao njegovu potrebu za etičkim osnovama svake, pa i umjetničke aktivnosti. Ocrtavajući put vlastitog traženja odnosa između stranog kulturnog modela i zavičajnog duhovnog i moralnog imperativa, Slijepčević kao da je ocrtavao uvijek aktuelni naš problem odnosa prema zapadnoj kulturi, o kojem je posebno njegov, mladobosanski naraštaj tako temperamentno raspravljao. Kao Mitrinović, Andrić i drugi njegovi mladobosanski drugovi, Slijepčević je dobro znao duhovnu snagu Zapada, ali je isto tako dobro znao i zavičajne duhovne temelje, da umjetnost prvenstveno iz njih izvire i njima treba da se vrati: „Umetnost, iako produkt elite, rođena je u dobrom smislu od cele roditeljske narodne grupe toga vremena, i treba da je za nju.“ Duboko demokratičan duh, on je i u svom tumačenju umjetnosti i njene funkcije postupao demokratski, u njoj gledao sredstvo uzdizanja i oduhovljavanja naroda, isticao da „sva umetnost i u svim oblicima upoznaje narodne mase sa visokim principima i idejama filozofije“, i upravo kao demokrata isticao etičke principe odgovornosti i opreznost prema svemu što bi ih moglo da dovede u pitanje, uprkos svojoj rijetkoj senzibilnosti i razumijevanju estetskog rafinmana moderne umjetnosti — ispoljavao prema njoj određene rezerve, aktivirao pritajene, zavičajne unutrašnje kočnice duha kako ga osjetljivost i smisao za ljepotu ne bi odveli suviše daleko, do tačke odakle bi suviše teško bilo premostiti nastali jaz prema narodu, zato što moderna književnost „ima za predmet više unutrašnji nego vanjski svet“, od materijalnog realizma teži psihološkom, pa je tako „napravila veći jaz između umetnika s prefinjenom dušom i naroda“. Sam predmet moderne umjetnosti, unutrašnji tamni svijet pojedinca, sve više, mislio je, udaljava modernog umjetnika od mase, od običnog čovjeka.
Vidimo,dakle, kako se u Slijepčeviću neprestalno bore za prevlast etika i estetika, jako osjećanje ljepote i još jači imperativ duhovne i moralne baštine njegove sredine. I ta crta njegove prirode izrazita je u svemu što je pisao. Osjećao je da se „na najvišim visovima čiste umetnosti oseća laka atmosfera kao na visovima planina“, ali sa sviješću da se, da bi se došlo do te kristalne prizme i nepomućenosti pogleda, mora duboko proniknuti u ono što stoji iza djela, „dublje zaći u suštinu“, u nacionalnu specifičnost umjetnosti, u specifičnost nacionalnog bića i života. Gete, koji je gajio izvanredno divljenje za našu narodnu poeziju, nije, međutim, razumio Marka Kraljevića i nije ga volio, jer se nije mogao savladati da se udubi u motive našeg narodnog pjevača. „Dosta mu je bilo — veli Slijepčević — kad je video da je Marko i krivokletnik, i nevernik, i razbojnik, i divljak.“ I on lijepo povlači granicu do koje je Gete mogao ići u razumijevanju naše narodne poezije: „On je tražio da u poeziji i životu izmiri etiku i estetiku, dužnost i lepotu, ali je u osnovi njegova orijentacija više estetska no etička, kao što se inspirisala više jednom hipotetičkom Heladom nego živim silama iz naroda. U osnovama naše umetnosti, međutim, jači je etos nego eros, i naše inspiracije idu odozdo iz demosa, a ne iz knjiga. To se videlo po narodnoj pesmi, Vuku, Njegošu, Meštroviću. Tu se naš i Geteov put razilaze u samom načelu.“
Tako jasno tumačenje našeg tradicionalnog narodnog, demokratskog osjećanja i shvatanja umjetnosti mogao je Slijepčević da da samo na temelju prisnog poznavanja duha i suštine naše nacionalne istorije i kulture, iza kojega je, nesumnjivo, stajalo svestrano i temeljito poznavanje činjenica. U nekim svojim radovima on navodi činjenice, i na temelju tih radova, izgleda, stvorena je slika o Slijepčeviću kao o pozitivističkom književnom istoričaru. Pozitivizam je, međutim, sušta suprotnost onome što je on pisao. Istina je, bio je uvijek žedan činjenica, i najsitnijih detalja, ali je u svome pisanju, snagom nadahnuća, fluidne emocije koja struji niz njegovo pero, ljepotom stila i jezika — sve to oduhovljavao, uzdizao, postizao ono što je Andrić smatrao znakom najvišeg spisateljskog dara: da činjenice „lebde“, da ih nose krila duha i umjetničkog senzibiliteta. A to je najviša mjera kreativne, stvaralačke, sintetičke kritike, koja ne razglaba o činjenicama nego ih podrazumijeva, oduhovljava i uznosi u sferu tvoračke fantazije.
Slijepčevićev stil sav lebdi od živopisnih slika, metafora, asocijacija… Čak i tamo gdje bismo mogli očekivati suhoparno izlaganje činjenica, objašnjenja, citata, on slika. Dovoljno je navesti samo nekoliko nasumce odabranih njegovih slikovitih „stilskih zahvata“, pa da se osjeti otmenost i ljepota njegovog pisanja: za Jovana Cvijića veli da „nije potcenjivao sitni rad kao Crnogorac“, ali ga „nije ni voleo kao Čeh“: „Tipičan naš čovek ondašnjeg vremena, on je preko sitne rabote sve pogledao onamo nekud odakle će izbiti krupna rabota. Orao je brazde, krčio neumorno našu šikaru, rad mu je bio smisao života: ali je u Cvijiću opet bilo nešto od našeg seljaka što se naslonio na motiku pa gleda u horizont“; o slojevitosti našeg kulturnog blaga: „Na više mesta, nalaze se uz naše zadužbine, i u njima samima, tragovi moćne paganske umetnosti. Vidite očigledno kako su se u tim krajevima razne kulture potirale i padale jedna preko druge kao otkosi“; o Šantiću: „Poniraće savremeni i budući pesnici još dublje u našu zemlju, i biće veštiji kao majstori. Ali ćemo se i dalje svraćati i krepiti kod starog pesnika, poslednjeg viteza romantike, kao što se svraća u Dečane i Gračanicu“; za Dučića: „Proći zaljubljen kroz tuđu književnost i poneti na sebi njene tragove, to je kao proći kroz baštu i poneti cveće koje samo padne sa drveća po odelu“; za Getea: „Gospodarstvena i prijazna Geteova hladnoća karaktera pala je i po njegovim delima“; povodom izobličavanja Hegelovog učenja od strane onih koji su se otimali o njega: „Hegel izdiše zadavljen zagrljajima surevnjivih sledbenika.“
Po toj slikovitosti, tako karakterističnoj za njegovo pisanje, po duhovnoj otmenosti i ljepoti koje zrače iz njega, po sintetičkom obuhvatu materije i težnji da postigne „bleskanje i ukrštanje duhovnih sila“ koje se stiču u umjetničkom djelu — Slijepčević je ostao prvenstveno pisac vrhunskog eseja, veliki umjetnik riječi, manje književni istoričar (iako i tu vrhunski), još manje sve ostalo što je bio.