Hana Ramujkic
Aug 25, 2017 · 3 min read

Mali kućni dijalog ili Kako ne napisati Pesmu.

Rečeno mi je da pesma može biti pesma, samo ako u sebi ima puno prideva i stilskih figura.

To mi doduše nije rekla profesorka književnosti ili kakav proslavljeni skladatelj reči.

Rekla mi je Lena. Mala i bledunjava devojčica koja je baš jesenas upisala drugi razred one Male žute škole. (U kraju smo je oduvek zvali “Mala žuta škola", iako je ona na svom početku bila sasvim bela. Kasnije se pored “Male bele škole” otvorila privatna fabrika salveta, čiji ju je dim vremenom ofarbao u žuto. Bilo kako bilo, škola je bila poznata po marljivim đacima, i stručnom osoblju -koji su svi pomalo imali bolećiva pluća).

Lena je bila veoma marljiv đak, i ja sam joj stoga — verovao.

Da se vratimo pesmi: pitao sam se , da li se pod figurama onda računa i literalno obojeni prikaz zanosnih oblina moje komšinice Maje, ili pokoji poetični stih inspirisan mekoćom njenih okruglastih jagodica?? To su svakako bile figure o kojima sam najviše razmišljao, a tek o pridevima nisam znao ništa. Stoga sam se držao sopstvenog stila.

Moja pesma, počela je ovako:

“Ovo je pesma o pesmi,

I neka te ne uplaši njen stih;

Pošto ga nema. Nisam ga želeo.

Želeo sam samo malu pesmu u kojoj Ja govorim o pesmi.

I dobio sam je. Evo. Čitaš je.

Moju pesmu o pesmi.”

Bio sam nekako ponosan. Imala je sve: Lagani uvod, suptilnu razradu materijala i kvazimelanholičnu kodu- poput nekih poznih Hajdnovih simfonija. A toliko je toga uzvišenog u tome kada se razviješ u nešto što se može porediti sa Hajdnom.

Dao sam Leni da je pročita, ali ona još nije umela da čita latinicu.

Zato sam uzeo salvetu u ruke (da, bila je to baš Ona salveta čijom je zaslugom Lenina škola bila žuta) i počeo da čitam.

Nakon dirljive i zanosne interpretacije, Lena mi je rekla da sam nemaštoviti šmokljan (gde uopšte osmogodišnjaci nauče te reči ?!) i da bi ona to mogla deset puta bolje i to žmureći!

Sva sreća, imao sam još puno žutih salveta u špajzu, pa sam se, sav samouveren i uz maliciozan osmejak, postarao da Lenine oštre kritike ne ostanu u vazduhu.

Zamolila me je da joj dam mira i da napustim sobu. A to je bilo teško, jer sam imao samo jednu sobu.

“Dobro”, rekao sam joj na ivici nerava, “Kucaj mi na vrata kad završiš!”, i zaključao se u kupatilo.

Mala balavica je uzela preveliki zalogaj, pomislio sam. Za minut će odustati i doći da me moli da joj imitiram našeg premijera. Mada…siguran sam da sam, zaključan u kupatilu, proveo gotovo sat vremena. A to znam jer sam na radiju kod komše Milana, u sobi koja se oslanjala na moju, jasno čuo odjavnu špicu Dnevnika u 20 časova. I skoro kada sam napravio već 16 obogaljenih labudova od cele rolnice toalet-papira, eto Lene.

“Moja pesma je gotova" , rekla je likujući, “i to je ovaj put Prava Pesma".

Ćutke sam izašao u svoju jedinu sobu i uzeo salvetu. Seo sam na barsku stolicu da se koncentrišem. Rukopis je bio iznenađujuće lep, pa sam ipak znao da je nije sklapala žmureći. Pa ipak, dao sam njenoj pesmi šansu.

Lenina pesma:

Ovo je pesma o pesmi.

Jednoj sanjivoj pesmi.

Pesma je lepa i žuta,

kao paprika ljuta,

al je puna i sete,

kao ranjivo dete.

Ako misliš da je ova pesma prava,

Ne daj da te njen stih zavara;

Jer ga nema; nisam ga ni htela.

Al sam ipak nešto lepo splela.

U potpisu: Lena.

Mala balavica je uspela.

Zahvalio sam se Leni, i više nikada nisam pisao pesme.

)
Welcome to a place where words matter. On Medium, smart voices and original ideas take center stage - with no ads in sight. Watch
Follow all the topics you care about, and we’ll deliver the best stories for you to your homepage and inbox. Explore
Get unlimited access to the best stories on Medium — and support writers while you’re at it. Just $5/month. Upgrade