Ultra Trail d’Angkor Wat

Prilika za promociju Dalmacija Ultra Trail

Ultra Trail d’Angkor Wat je jedna od onih utrka koje spajaju jedinstvena svjetska kulturno-povijesna odredišta s trčanjem, a takvu kombinaciju je teško nadmašiti. Ideja za ovom utrkom nam se rodila nakon odrađenog Buthan International Marathona u ožujku 2017. Na tom putovanju smo upoznali, sada jako dobre prijatelje, Sashu i Audrey, Kanađane i vegane koji su se preselili na Phuket, Tajland kako bi se posvetili treniranju za triatlon. U međuvremenu su oni posjetili nas u Splitu i usput otrčali Lastovo Trail, a plan o posjetu njima na Tajlandu se raspravljao gotovo cijelu prošlu godinu. Uglavnom, načelni plan je pao dok su bili u Splitu i odlučili smo zajedno nastupiti na nekoj utrci u jugo-istočnoj Aziji, kad već budemo u tom dijelu svijeta.

Audrey, Sasha, Katarina, Igor (otok Phuket, Tajland)

Kako je Angkor Wat Katarini i meni jedno od najdražih mjesta na svijetu, a Siem Reap (grad u njegovo blizini) nam je ostao u jako lijepom sjećanju od putovanja 2011., odluka je bila jednostavna: idemo na Ultra Trail d’Angkor Wat. Sam događaj se sastoji od nekoliko različitih utrka: 128km, 64km, 42km, 32km, 16km i nordijsko hodanje 16km. Kako se nudila opcija timske štafete, odmah smo se odlučili na 128km, znači svak po 32km. Baš po mjeri, atraktivno, a ne prezahtjevno! Nažalost, Sasha i Audrey na kraju nisu mogli s nama u Kambodžu pa kako ne bi izvjesili, Katarina i ja smo se odlučili na 42km. Iskreno, meni bi 32km bolje leglo, ali maraton zvuči puno bolje nego 32km.

Ova utrka se odvija dosta rano u trkačkoj sezoni, a osim toga se ne uklapa u naš đir utrka (planinske ultre), tako da su nam osjećali bili pomiješani. S jedne strane smo se istinski veselili posjeti Angkor Watu, a s druge strane ravna staza i vrućina nas nisu baš oduševljavali. U Siem Reap smo stigli nakon tjedan dana Tajlanda, tako da smo već bili prilagođeni na vremensku zonu, međutim vrućina koja nas je dočekala u Kambodži je bila jednu razinu iznad one u Tajlandu, oko 30 C pa naviše. Stigli smo u četvrtak, dva dana prije starta, i odmah se bacili na uobičajene stvari: veganski restorani, masaže stopala i obilazak centra grada. U sedam godina koliko je prošlo od prvog posjeta Siem Reapu, mogu reći da se grad i dosta promijenio, ali i ostao isti. Promijenio se, jer se vidi dosta investicija i novih restorana, barova i općenito mjesta za turiste koja su sve sličnija onima na zapadu. S druge strane, infrastruktura se nije previše promijenila, jer su ulice i dalje dosta neuređene, prašnjave, a promet je blago kaotičan.

Ručak u veganskom restoranu uz obavezni kokos

Odlučili smo se registrirati za utrku odmah u četvrtak, dva dana prije starta (koji je bio 20.01.2018.), tako da smo mirni, međutim kad smo došli u hotel u kojem je bila baza organizatora utrke, rekli su nam da GPS uređaji nisu stigli na vrijeme i da dođemo sutra. Dolazimo sutra i već postoji priličan red natjecatelja ispred nas. Uglavnom zapadnjaci i to Francuzi, jer su organizatori Francuzi, ali i dosta Azijata. Registriramo se, organizatori govore samo francuski, ali se uspijevamo sporazumjeti i odlazimo do grada na opuštanje prije utrke.

Start utrke na 42km je u 6h ujutro, a u 5h se moramo pojaviti na Terrace of the Elephants (Terasa slonova) u Angkor Thom kompleksu hramova, odakle nas autobus vozi do starta. Na toj terasi je cilj svih utrka, a ujedno i start utrke na 64km. Dakle, ustajanje u 4h ujutro, vožnja tuk-tukom (najbolje prijevozno sredstvo ikad) nekih 35 minuta i stižemo na budući cilj u 5h. Kratki brifing s informacijama koje nam ništa posebno ne kažu osim jedne značajne novosti. Naime, u raspisu utrke je stajalo da će okrepne stanice biti na svakih 5km, ali na brifingu spominju da je prva okrepna stanica na oko 8km i da su onda dalje tako nekako udaljene. Katarina je ponijela ruksak, ali ja nisam, tako da me ta nova informacija nije razveselila. Slijedi vožnja autobusom nekih 40 minuta i stižemo 10-tak minuta prije starta. Još je mrak, ali se razdanjivanje očekuje oko 6:10, tako da nam lampe nisu bile potrebne. Start je bio posred zemljane ceste, usred ničega i bez pompe… upravo onako kako nam se sviđa! Katarina i ja smo krenuli pomalo, na kraju skupine, držeći umjeren tempo. Plan je bio prvih 5km ići polako dok se ne razgibamo, a onda jače, po osjećaju. Uglavnom smo se tako i držali zajedno, a onda sam se ja malo odvojio prema naprijed.

Katarina nakon prvih 4km
Pogled s najviše točke utrke

Početni dio utrke je prolazio kroz naselja, tako da smo bili atrakcija lokalnim stanovnicima i djeci na odlasku u školu. Staza je bila uglavnom ravna prašnjava cesta, a nakon 7 km smo se odvojili na trail stazu kroz polja. Prva okrepna stanica je bila na 8km i od nje se radila petlja — strmi uspon od 200 m na brdo s hramom i ponovni prolazak kroz stanicu prije nastavka. Došao sam prilično žedan, tako da sam iskapio bočicu vode, pojeo naranču i uputio se stepenicama uzbrdo. Kako mi je trčanje išlo malo teže od očekivanog, poveselio sam se uzbrdici, jer sam pomislio, konačno na svom terenu! Međutim, nakon popetih 50-tak metara, vidim da nije to to. Nisam umoran, ali noge mi baš ne idu kako bi trebale. Sunce je upravo izašlo i počelo je biti vruće, tako da je bilo, gledaj u pod i samo se penji. Na nekih pola puta, kaže jedan Japanac koji je bio ispred mene da bacim pogled prema dole, da je prekrasno. Kažem mu ja, ne gledam ništa dok se ne popenjem do vrha. Pogled je bio spektakularan, na cijelu nizinu s poljima i hramovima u daljini, ali nije bilo puno vremena za uživanje, čekalo me je još 35km. Nakon kratke stanke za brzo razgledavanje hrama, sjurio sam se prema dole i pri dnu sreo Katarinu koja je upravo bila krenula uzbrdo. Brzi poljubac, provjera općeg stanja i idemo dalje.

Jedan od brojnih hramova Angkor Wata

Slijedećih 10-tak km sam bio u grupi od nas 4–5 koji smo držali solidan tempo, međusobno se izmjenjujući u vodećoj poziciji, a staza je postajala sve zanimljivija: od single-traila (konačno!) do zemljanih puteva s usputnim jezerima i naseljima. Ubrzo smo došli i do prvog većeg hrama, zavučenog u šumu. Utrka je bila tako koncipirana da smo svaki od hramova koji su nam se našli na putu okružili. U takvim trenucima bi se uživio i malo je falilo da ostanem u obilasku ruševina.

Kako je vrijeme prolazilo, temperatura je postajala sve viša, a prolasci kroz otvorena polja, na direktnom suncu, ubitačni. Kako nisam imao ruksak, nosio sam malu bocu vode od jedne okrepne stanice do druge, međutim to nije bilo dovoljno, a morao sam čuvati i to malo vode. Prolasci kroz duboke šume su bila spas, a osim toga puno mi je draži single-trail, nego ceste. Ne sjećam se broja naselja kroz koja smo prošli, ali bilo ih je zaista puno i dobili smo jako dobar uvid u život lokalnih stanovnika, jer smo im praktički trčali kroz dvorišta.

Tiha svjedočanstva veličanstvenoj civilizaciji

Nakon 30-tak km mi je već postajalo dosta svega i utrka se pretvorila u mrcvarenje. Shvatio sam da završetak unutar 4:15 nije ni blizu i da ću provesti više od 5 sati na terenu. Počeo sam sve više hodati i igrati mentalne igre kako bi se prisilio trčati “do onog stabla”, “do onog stupa”, “još 500 m” i sl. I naravno, opet sam se pitao šta mi je to trebalo i zašto se uopće prijavljujem na maraton?!

Zadnja okrepna stanica je bila smještena pored male brane, duboko u šumi i na njoj sam se dobro napio vode i soka, a zatim i polio hladnom vodom po prsima. Začuđujuće, nakon tog rituala, počeo sam trčati kao da sam tek počeo! Bitna lekcija: nije bitno koliko je vani vruće, dokle god organizam nije pregrijan i dehidriran. Do cilja je bilo ostalo još nekih 4–5 km i taj dio sam trčao s guštom, čudeći se sam sebi šta mi je bilo prethodnih 20 km. Kad sam ugledao širinu od Terase slonova, mojoj sreći nije bilo kraja. Nakon šprinta kroz cilj, konačno sam se pošteno napio vode. Kakvo olakšanje!

Konačno cilj!

Cijelo vrijeme sam imao osjećaj da je Katarina neznatno iza mene, tako da sam je očekivao u kratkom roku. I tako je i bilo, 13 minuta nakon mene, uletila je u cilj. Rezultati su bili: Igor 31/87 (5:17:24), Katarina 39/87 (5:30:05).

Sjedeći na paklenom suncu, pogledali smo se i pomislili isto: ipak nećemo sad u obilazak Angkor Wata, idemo doma na tuširanje i bazen.

Treba li uopće napominjati kako sam u tom trenutku svečano obećao sam sebi da je gotovo s maratonima, da me to ne privlači i da se držim planinskih ultra? Isto tako, treba li napominjati da smo već slijedeći dan govorili kako je bilo posebno iskustvo i kako se sudjelovanje u ovakvoj utrci ne pruža svaki dan? :)

Medalje su tu!
Like what you read? Give Igor Draskovic a round of applause.

From a quick cheer to a standing ovation, clap to show how much you enjoyed this story.