16.5.

16.5. znači sve u mojoj glavi samo ne svibanj. Nikad neću usvojiti sve hrvatske nazive mjeseca bez prvorazrednog redanja svih mjeseci po redu kao pjesmicu. 
Upravo sam sudjelovala u žustroj svađi oko komadića šunke s mojom sestrom (Maja, 24 god, studentica, Zagreb) (da stavila sam ovo, samo radi Krv nije voda štiha). To znači 5. mjesec za početak. Mjesec kolokvija, ispita, popravljanja srednjoškolskih ocjena, računanja prosjeka, bla bla… bljuc.

Ali trenutno sjedim na podu zagrnuta najmekšom i najtanjom dekicom preko svojih kratkih rukava, popila sam kriglu Cedevite s ledom i naučila vokabular za stolom u vrtu dok nije pao mrak. A mrak je pao debelo iza 8….
Evo mislim da ovo život radi namjerno. Proporcionalno ti nabaci ovako lijepo i ugodno vrijeme puno cvijeća i sunca uz sav stres i brige. Upravo zbog toga mi je kraj proljeća i početak ljeta najdraže vrijeme u godini. (Ne, nisam mazohistički raspoložena i ne veselim se vlastitim patnjama i živčanim slomovima, slušaj me sad..)

Znaš sve one „iza svega lošeg u životu dođe nešto dobro..bla, bla..“ bljuc. E pa ljudi takve poslovice, izreke, kako god ih zvali, doživljavaju previše kronološki pravilno. U smislu da ako sam sada dobila 1 iz testa, sutra ću dobiti na lutriji. E ne ide. Soz. Život je sve samo ne kronološki pravilan. Moje razmišljanje, dovelo me do zaključka da život samo izmjenjuje izrazito intenzivne periode života s onim laganini, chill smirenima. Doslovno kao da „Bog“ ili netko vrti volume naše ploče života, i onda tamo negdje na jesen malo zaspi uz tihu glazbicu i probudi se 16.5. i odluči napraviti fiestu i pojača volume na 150. Pojača i cvijeće i stres. Povisi i temperaturu i broj suza. Pa se ti snalazi. Na osobnoj razini koliko se utapam u tom intenzivnom periodu, toliko ga i volim. Jer nekako taj nagli prijelaz, neredi i puno događanja odjednom opisuju i mene kao temperamentnu osobu. U jednu ruku shvaćam da se utapam, u drugu mi je okej to. S jedne strane bi ovo predivno vrijeme mogla puno ljepše provoditi u paralelnom svemiru, s druge strane znam da ću za par godina razmišljati o tome kako mi je upravo ovako, upravo sada, bilo predivno.

Znam za sigurno barem da nikada događaje u životu neću shvaćati kao kakvu kaznu ili uzimati stvari zdravo za gotovo. Ja ovom životu nisam ništa više dužna od svoje egzistencije, ali bome nije ni on meni dužan ništa više od toga da se uvijek nekako nastavi.

Ako već moraš učiti, uči u vrtu!

A single golf clap? Or a long standing ovation?

By clapping more or less, you can signal to us which stories really stand out.