Nole, hvala ti za sve

Previše puta sam do sada čuo komentare o poreznim obavezama prvoga reketa svijeta, Novaka Đokovića. Neki su umjereniji pa kažu: ‘Đokoviću, plati porez!’ A drugi, nažalost moji Grobari, pređu svaku mjeru skandiranjem ‘Plati porez, pičko ciganska!’ prije par mjeseci na košarkaškom derbiju u Beogradu. I onda se pitam, kad već imate toliko energije za aktivizam — i to izgleda ne samo preko društvenih mreža — žašto ne usmjerite svoju energiju tamo gdje treba? Ili je stvarno u Srbiji život toliko idealan da je najveći problem to što Đoković ne plaća porez u zemlji u kojoj ne živi?

Mislim da ne pretjerujem kada kažem da je Đoković najsvijetlija tačka za Srbiju na međunarodnoj sceni otkad znam za sebe (i za Srbiju).

Tačno je da Đoković ne plaća porez u Srbiji. On živi u Monte Karlu, gdje plaća porez. I ja živim u Kanadi, pa tu plaćam svoj porez. I ja i Nole smo ‘djeca rata’. Građanski rat nam je obojici dobro poremetio životnu situaciju. Moji roditelji su me doveli u Kanadu, a i neka su, pošto mi je bolji život ovdje nego što bi mi bio u rodnom Sarajevu, ili bilo gdje u Bosni ili u Srbiji. Jeste mi krivo što nisam mogao da odrastem u zavičaju, ali šta mogu kad su nam sudbinu skrojile neke više sile?

Pitam se samo, kad bi se Nole vratio u Beograd, šta bi vam onda smetalo? Nije vam dosta što je odbio ponudu da uzme britansko državljanstvo i zaigra pod istom zastavom kao i Endi Marej? To je bilo davno, prije skoro petnaest godina, kada većina srpskog stanovništva uopšte nije znala ko je Novak Đoković. Velika Britanija ima ogromnu tenisku tradiciju, i iako već dugo godina nije ostvarila svoje teniske ambicije, novac im nije falio. U međuvremenu im je Endi popravio prosijek, ali nemam sumnje da bi bili mnogo sretniji da su imali šansu bodriti Novaka i slušati ‘Bože, čuvaj kraljicu!’ pedeset i tri puta, od kojih je osam puta to upravo bilo nakon finala prestižnih ‘grend slem’ turnira. Siguran sam da bi Noletu bilo mnogo lakše započeti svoju tenisku karijeru uz punu finansijsku podršku Velike Britanije, ali Nole je želio da se takmiči pod srpskom zastavom i da sluša srpsku himnu nakon svojih uspijeha.

Ali ipak, Nole je otišao u Monte Karlo nakon što je osvojio svoju drugu grend slem titulu u 2011. godini. I od tada neko potenciraju na njegovo izbjegavanje poreških obaveza u Srbiji. Mogu razumjeti neke koji misle da je mogao da ostane. Nole ipak nije prva sportska zvijezda sa ovih prostora. Nisam čuo da fudbalere kritikuju što su otišli van Srbije, vjerovatno zato što moraju da borave gdje i ostatak tima boravi. Tenis jeste individualni sport, ali za ovakve uspjehe je neophodno imati ne samo uslove za treniranje i podršku kvalitetnih stručnjaka, ali i slobodu i mir da malo ‘ohane’ i da se povuče u svoj privatni život. Vjerujem da bi mu u Srbiji bilo teže. Ipak, zar nije taj čovjek zaslužio da živi gdje god hoće?

Đoković je mnogo dobra donio Srbiji svojim humanitarnim inicijativama nego što bi ikada mogao donijeti oporezivanjem. Osnivač je Fondacije Novak Đoković, čiji je cilj da ‘omogući djeci iz socijalno ugroženih sredina da rastu, igraju se i razvijaju u stimulativnom, kreativnom i bezbednom okruženju, istovremeno učeći da poštuju druge i brinu o svojoj okolini’. U prevodu, da rade ono što bi država trebala da radi — ali država se prvo mora pobrinuti da omogući foteljašima is socijalno stabilnih sredina da se debljaju, igraju se i razvijaju svoje bankovne račune u stimulativnom, kreativnom, i bezbjednom okruženju, istovremeno učeći da poštuju samo ‘svoje’ i pišaju po drugima (naročito po sirotinji) i po svojoj okolini. I do sada nisam čuo da je niko, ama baš niko, poklonio čitavu nagradu nekog sportskog takmičenja za humanitarnu pomoć. Jeste da svota of pola miliona američkih dolara nije isti pojam za Noleta kao za prosječnog građanina Srbije, pa čak i Kanade. Ali nema veze, pomoć je pomoć, i to nije bilo ni prvi ni zadnji put da Nole pomaže onima kojim ne pomoć najpotrebnija. I to ne samo u Srbiji — Novakova pomoć za žtrve tih poplava je stigla i u susjedne države. A osim svoje donacije, Nole je vodio žestoku kampanju preko društvenih mreža (a obraćao se i medijima nakon svojih mečeva) ne bi li svjetski mediji prestali ignorisati katastrofalnu nesreću u regionu. I ta njegova kampanja je uspijela. Nije se on jedini borio za to, ali je ipak činjenica da je kao najbolji teniser svijeta bio mnogo glasniji i uspješniji od nas drugih.

Đoković nas ništa nije koštao, osim možda živaca kada pratimo njegove mečeve (a pogotovo u ovogodišnjem pariškom finalu), a toliko smo ‘zaradili’ od njega. Zbog njega mnoga djeca imaju uslove za obrazovanje i bolji život. Zbog njega neki ljudi imaju krov nad glavom. Zbog njega se sluša srpska himna nakon nekih od najvećih sportskim takmičenja na svijetu. Zbog njega mnogi uopšte znaju za Srbiju. Zbog njega ljudi skupljaju hrabrost da se suoče sa velikim životnim preprekama (tekst je na engleskom jeziku). Zbog njega upravo ja činim ono što je nekada za mene bilo nezamisljivo — a to je da ja posvetim ovoliku pažnju nekom sportisti, kada ima toliko važnijih tema u svakodnevnom životu od sporta. Ali Nole nije samo sportista. Nole je veliki čovjek velikog srca i potpuno je zaslužio sve što je ostvario u svome životu.

Zbog toga mu i opraštam toliki gubitak živaca. Čak mu opraštam i to što navija za Zvezdu. Niko nije savršen.

Nole, hvala ti za sve.

One clap, two clap, three clap, forty?

By clapping more or less, you can signal to us which stories really stand out.