ĆMIĆ???

Redovita sam u pregledavanju objava na fejsu ali samo onih koje mi izbace neki podsjetnici, preglednici i memories kako li se već zovu…’Obiđem’ ljude koje poznam ali i one koji inspiriraju svojim objavama….s ponekim i otputujem na neko mjesto kojem ni izdaleka jedno vrijeme neću moći prići ali ih proživim kroz mini putopise svojih virtualnih ‘prijatelja’.

Guštam u tome nekoliko trenutaka i vraćam se onome što je naš život, pun drugačijosti a opet normalnosti onoliko koliko malo tko može pojmiti.

Zašto sjedam za tipkovnicu?

kako bih svima rekla da se ne mijenjamo…nikada. Ne mijenjaju nas djeca, supruzi, bivši supruzi, roditelji, novi auti, nove kuće, novi ljudi, nove cipele, novi usisavači…ništa nas ne mijenja posjedujemo li ono što je tako jako značajno…sebe.

Ako smo svoji. Čvrsti. A onda opet toliko podatni.

Onog trena kada imam prostora za zzzz, reci mi Ćmić….za mene postoji jedino Ajmo!

Posijedim čekajući i iščekujući i nadajući se….sanjareći. Ali onaj crv koji je u meni nije posijedio niti malo, niti ostario. Samo je dobio na strpljenju. I čeka taj čarobni Ćmić??

Vjerujem u ljude koji postave to čarobno pitanje i u one koji na njega odgovore sa samo dva slova….dva slova koja znače Živjeti.

I vratiti se svojem predivnom životu punija, jača snažnija i sa manje namrštenih lica a više obožavanih crvenih usta koja se smiju. Zglobova koje hodaju brže od svjetlosti pa se okreću kao pilići u Kauflandu. Pjesmama pjevanima u savršenom falšu koji dušu dira….

Ne…ne mijenjamo se imamo li za to dovoljno čvrstine. I strpljenja.

Čekam sljedeći Ćmić……i odoh

Show your support

Clapping shows how much you appreciated Maja Pavleković’s story.