No day like today

Zaista je velika šteta da se mali mudri medvjedić Pooh ne uvrsti u obaveznu lektiru našoj djeci jer tko bi im bolje od njega mogao reći o dobrotama u životu ili ih odmalena naučiti da nijedan dan nije kao Danas jer samo je jedana Danas u svim našim danima.

Mnoge misli prolaze glavom, mnoge i promaknu jer ih je toliko puno previše a da bi ostavile traga jer treba povremeno biti i racionalan u ovome svijetu ma koliko željela živjeti trenutak.

No, za koliko je trenutaka u životu potrebno ne promišljati već ih samo proživjeti?

Samo ih osjetiti poput laganog daška na vratu iz usta koja taj dašak možda i nisu željela pustiti ali je dašak svoj trag ostavio?

Koliko smo se puta okretali oko sebe tražeći smisao dok je sav ali sav smisao već bio nama u naručju..pod samim nosom?

Zar zaista trebamo danima davati ime i bukete ruža kako bi se osjećali posebno, drugačije, kako bismo se vidjeli kao voljene i bitne i jedinstvene?

Nemirni teže živjeti dan za dan..nemirni teže nemati plan već se prepustit strujama. Nemirni povremeno planiraju mirne trenutke kako bi uživali u nemirima i kako u njima ne bi tražili smisao već samo taj vjetar koji oduzme dah kada ga uhvatimo punim plućima.

Najnemirnije jedva čekaju svaki svoj nemir. Svaku zraku Sunca koju mogu osjetiti na svojem licu mada ih one prve zrake toliko omame da gube svijest i prepuštaju se trenutnim ludilima u kojima smisao postaje besmisao a sve ono što ima dubinu je toliko blisko i pristupačno i toliko toplo koliko niti kolovoško Sunce nikada nije.

Danas je moj nadraži dan. Jer je danas. Jer sam dan dalje od one mladenačke ludosti a opet sam jednako prisutna u toj ludosti kao i onda kada je danas bilo prije 30godina. Danas sam pala i digla se onakova kakva se volim vidjeti. Danas sam bila jača od one koja se uvijek povlači u sebe i svoje bitke sama bori i saslušala sam kritike i pokušaje otvaranja očiju. Pokušaje jer tko zna koliko ću te oči otvoriti mada sad dok ovo pišem uviđam da sam ih krenula otvarati.

Danas sam opet zagrlila Sudbinu ili Vjeru ili Nadu koja se neko vrijeme izmaknula i bacala klipice pod ove bagljave noge. Možda se vraća kako bi te napola otvorene oči i progledale. Možda mi je dala neke nove momente s kojima se dosta dobro nosim a sve kako bi mi pokazala druge puteve i drugačije i teže i izazovnije sve kao nauk…kao tečaj života. Kao podsjetnik…

Podsjetnik da nijedan dan nije kao Danas jer nijedan Danas nije isti. Kao što ni mi nismo isti mi budimo li se sa drugim ljudima u sebi, budimo li se gledajuću u taj Mjesec u koji gledaju i neki koji su tiha podrška.

Hvala vam na snazi koju sitnicama dajete…jer lako je pamtiti velike stvari ajmo mi malo o sitnicama…a ono što mene gradi je prepuno nezamjetnosti. Today is my favorite day…

One clap, two clap, three clap, forty?

By clapping more or less, you can signal to us which stories really stand out.