VOLIMO…

Kako jučer rekoh, kampanjac. Opaki.

Nema me danima..mjesecima se ne pojavim, ništa ne radim i onda danima satima čak štoviše budem aktivna. Rade i ruke a ne samo mozak.

Jučer u doba spavanja jedna predivna djevojka, koju ću naravno smožditi jer radije jede čokolade nego kelj varivo, mi je pričala kratku i brzu i vrlo bazičnu storiju iz našega života.

To je djevojka koja mi je kći i ne, nije zapuštena niti zanemarena već jednostavno ne želi niti voli da je spominjem, slikam, lajkam, stavljam joj pjesme, pošalice…to je djevojka koja je svoja više nego ičija od kada je sjela sa svoja vrlo napredna 4 mjeseca, dižući se na silu uz rub kolica. Djevojka koja je puzala tri dana ali je na prvi rođendan trčala na svojim vrlo stabilnim nogicama.

Tih njenih minutu i pol monologa koje je tako ponosno, čak i sa suzama u očima, prenesla na mene, to je nešto na što se moram osvrnuti.

Brat joj je rekao kako su ga cure obišle. Jako ga veseli kada ga u ovom novom okruženju obiđu njih dvije divne djevojke, mlade žene. I posvete mu nekoliko trenutaka svojega života…trenutaka koji su njemu ponekad cijeli dan. A

A da bi ona na to ispričala priču koju su joj frendice prenesle. O bratu kojega je netko vrijeđao a one to nisu mogle trpiti i klinca za uši odvele do pedagoginje.

Ujutro sam, sjedeći na tih par semafora koje imam putem do velegrada di radim, pisala crtice koje su me cijelu noć opsjedale.

Nije stvar u tipu obrazovanja koje u životu prođete. Ili ne. Nije stvar ni u ocjenama, stvar je u neznanju…

U izolaciji svega što je drugačije bojeći se toga kao što su se nekad davno bojali crne učenice u bijeloj srednjoj školi…O strahu od konflikta pomješa li se neobično s ‘običnim’…o strahu od nepoznatog…

‘Mržnja je teret’. Iz filma. Strašno jakog i teškog i brutalno iskrenog filma o mržnji i teretu koji ta mržnja nosi i o osobi koja je to spoznala.

Moja kći ima djevojke i dječake oko sebe koji za mržnju ne znaju. Niti za drugačije. Oni znaju samo za ono bitno…za srčane sretne i snažne osobe. Ma koliko one toga ne mogle napraviti.

Ne boje se stati na njihovu stranu. Ne boje se stati sa visoko dignutom glavom za svoje stavove. Za ljude koje vole ili makar simpatiziraju.

Neopisiv ponos osjećam što smo, INKLUZIJOM U RANOJ DOBI, upoznali jako jako puno djece koja će, ne sumnjam u to niti trena, postati najbolje i najjače i najveće osobe. OSOBE. KOJE ĆETE IKADA IMATI ČAST ZNATI.

Neopisiv ponos osjećam što je ta prgava teen djevojka koja obožava oreo čokolade ona koja pokazuje put svojim prijateljima svojim primjerom. Neopisivo ponosna što su te velike osobe povremeno gosti u mojoj kući.

Učimo ih empatiji. Učimo ih različitom. Ma samo budite sa tom djecom koju izrodite!!

Možda bi bolje bilo da kažem, budite djeca veća nego što su ti koje hranite. Možda onda naučite i sebe ponešto osim gledanja i odmicanja djeteta od kolica u kojima je velik dječak jer NE ZNATE…Pitati nije sramota…sramota je nagađati i NE znati odgovore koje dajete djeci i učite ih krivo.

ili ih pak ignorirate….

Upoznati drugačije znači obogatiti se. I tolerirati.

A ja svoje pomaknute male prijatelje volim kao da su moji…