počinjem

Na prijedlog iskusnog blogera pokušavam početi nešto novo na novom neznamkakosetozove…ali vjerovatno ću putem i to naučiti.

Ono što ću reći ionako nema previše veze sa internetom već sa ranama na koljenima i hladnim oblozima, ima veze za Daj da poljubim, proći će.

Srijeda je dan u kojem se događa ovo pisanje. Upravo sam s bakom dogovorila sutrašnji ručak, djeca su u svojim krevetima a ja se vraćam peru…eh da bar.

Ovaj puta ne počinjem sa početkom već sa sada.

Odlučila sam pisati o onome što prolazim ja osobno evo već jedno vrijeme, kojem ne znam ni broja sata, dana niti minuta.

To što se događa zove se Realnost u kojoj živimo.

Nakon nemalo gore navedenog vremena donesla sam odluku o daljnjem tijeku školovanja svojega sina sa mnogim poteškoćama…

Ta mi je odluka otvorila oči da on uistinu i je dijete sa mnogim poteškoćama a ne savršeni mladi muškarac koji samo ne može…dok istovremeno ponešto i može.

Nakon 12 godina života i rasta i odrastanja u tzv normalnom okruženju, doveden je s početkom školske godine u novo okruženje. U kojem je i dalje bio odnosno u kojem i dalje je dijete sa mnogim poteškoćama ali….

Više ne dolazi doma s novim vicevima…nadam se ne zadugo. Nadam se da ćemo ga i iz toga uspjeti trgnuti naš dragi prijatelj i ja za početak a onda možda…

Prije svega, ja osobno i dalje ne mislim da je odluka koju sam eto izgovorila prava i dobra. Zašto?

Zato što djeca u školi u koju sada Andrej ide ulaze na zaseban ulaz.

Zato što djeca koja idu s njime u razred i ne znaju tko su djeca koja idu s njima u istu školsku zgradu jer ih praktički i ne susreću.

Nisam sretna jer je odjednom ulaz na koji ulazi u zgradu postao onaj neki sastrane, za koji mnogi u gradu i ne znaju da postoji…

Nisam sretna jer djeca s prednjeg ulaza i ne znaju da s njima u istu zgradu idu djeca koja nisu SPECIJALCI već su možda samo posebni, drugačiji, specijalni po nečem čega oni možda i nemaju…

Sretna sam samo jer postoje djevojke s prednje strane zgrade koje redovito obilaze Andreja i upoznaju se sa ostatkom njegovog razreda..čak i daju prijedloge o druženjima negdje u holu sve djece polaznika te škole…sve djece.

Zašto je odluka o promjeni bila takva?

Jer samo pokretanje postupka je za njega značilo da mora mijenjati sredinu…jer je to meni sinulo nakon dva mjeseca stalno prisutnoga grča, da se mogu izboriti da ostane tamo gdje je do sada bio ali koje sreće od toga, kada ne bi dobio priliku na ono što sam im predlagala…djelomičnu integraciju?

U smislu da sjedi na nastavi i sluša predmete koje možda i može naučiti za minusdva a ostalo vrijeme provodi sa članovima stručnog tima…

Da….san.

Sanjala sam da će to biti moguće i nadam se da jednog dana i hoće.

Da će biti moguće djecu integrirati u normalne sredine, posebno ako ta sredina ima suosjećanje za takovo dijete…

Mala sredina u kojoj smo do sada imali sreće ipak je došla do stanice…na žalost mislim da je povremeno te i takve članove stručnog tima potrebno promjeniti, pomladiti…dati im snage za promjene i za praćenje trendova društva.

Mnogima je trend imati ajfon7…moj je trend imati dvoje djece uključene u apsolutno sve moguće aktivnosti svakodnevnog života.

Kako ja ne pratim trend promjene mobitela u ritmu koji to okolina nalaže, isto tako ne očekujem od okoline da prati moj životni trend.

Evo, zato je Andrej promjenio školu i okruženje. Zato ja nisam sva svoja velik komad ljeta točnije od kada sam se vratila s njegove rehabilitacije.

Evo zato sam odsutna i zato sam tiša nego inače.

Tiša sam jer u isto vrijeme i gledam kako bih pokušala popraviti one stvari na koje sam mislila da sam u 4 godine onako izdaleka i uspjela utjecati. Prevarila sam se…žalim za svakom propuštenom prilikom, odnosno žalila sam.

Više ne. Otresla sam se i želim krenuti dalje…krčiti put kao prvo dječaku za čiji osmjeh i zagrljaj i toplu riječ živim.

Ne samo ja već i mnogi koje je dotakao svojom osobnošću….zna on nju i prejako iskazati…ali ima osobnost.

Želim i dalje otvarati oči onima koji se svim silama trude držati ih zatvorene pa čak i okretati glavu od onoga što nije ajfon7. Želim dokazati i pokazati koliko je za djecu bitno okruženje…druženje sa drugom djecom..koliko je bitno.

Zato nastavljem sa pisanjima…nastavljam sa izlascima, sa sudjelovanjima…nastavljamo biti posvuduše na svakom bitnom i onom manje bitnom događanju. Svakom onom koji u nama pobuđuje veselje, sreću.

On se, naravno, sa promjenom nosi bolje od mene. Kao i svaki put do sada. On je taj koji je stijena i oslonac i rame za plakanje. On je taj koji briše suze ili počinje plakati da ne plačem sama mada mu nije uvijek jasno zašto sam toliko jako tužna. Ili zašto sam se prestala izderavati na njih. Ili zašto ga ne tjeram da radi zadaću, da uči, da odgovara već pustim da si bira glazbu, gleda crtić, i vježbamo satima na novoj strunjači koja mu je veselje kao nekoj ženi novi par cipela.

Počela sam sa Sada jer je to ono što je trenutno nešto o čemu ne prestajem razmišljati. U pravilu, slučaj je da čim nešto napišem počnem se drugačije prema tome problemu odnositi. Ponekad ga više i ne gledam kao problem već samo kao tekst koji analiziram i u njemu tražim dublji smisao i iza riječi koje sama napišem.

Početak je ovaj puta nova platforma za pisanje.

Početak je možda i pronalaženje čitaoca koji su u sličnom problemu i možda način da nađemo neki put do osvještavanja okoline o malim malim prohtjevima za osobe koje bi željele puno više nego im se daje a mogu nam zauzvrat dati jako jako puno.

Sada je to moj sin koji prelazi na novi nivo školoanja…o kojem ja uopće nemam dobro mišljenje jer škola je eto…Po meni Život više uči nego svi udžbenici koje nas tjeraju bubati i reproducirati.

Počinjem novo poglavlje u njegovom životu. poglavlje osvještavanja upotrebe kolica za kretanje.

Poglavlje osvještavanja da ne može koordinirati kao ostala djeca.

Poglavlja u kojem dolazi pubertet i to muški o kojem sve što znam kao i da ne znam, jer ipak sam mama..cura.

‘mi muškarci gledamo drugačije sadržaje na kompu a ne recepte kao mama.’

Početak je već iza mene….sada je ovo već prvo poglavlje.

Show your support

Clapping shows how much you appreciated Maja Pavleković’s story.