Prilagođeni

U biti, ovaj sam blog počela pisati kako bih sama sebi sačuvala a nekome možda i ponudila poneku opciju u suživotu sa djecom koju doma imate.

Bila ta djeca bez poteškoća ili sa njima.

Današnja šetnja me podsjetila na mnoge dane i trenutke u kojima sam pomislila: Da barem hoće…da barem može…da bude drugačiji…kad bi i on barem kao ona…

Bili su to trenuci u kojima je bio pod velikim senzornim pritiscima. A sada..kakvi su to senzorni pritisci, utjecaji, što to uopće je SENZORIKA??

Pojam koji je nama roditeljima djece sa višestrukim poteškoćama jako poznat. OK; možda ne svima ali onima koji žele ući u ta čuda od njihovih glava i tijela kao u neke duboke duboke katakombe, pokrivene mnogim odronima velikog i manjeg kamenja je dobro poznat.
Senzorika je ono zbog čega ja ne mogu potpuno mirna projuriti ispod pruge, podvožnjakom.

Senzorika je to što me tjera da bježim iz saune jer osjećam da me guši.

Senzorika je to što on sluša mnoge glasove, trpi mnoge poglede, pitanja pa čak i dodire u trenucima u kojima mu je možda i samo njegovo tijelo suviše za iskontrolirati.

Ne tako davno šetnje gradom su bile jurnjava među ljudima. Pokušavala sam stati sa svakim koga bi putem sreli. Iu početku, prije nekoliko godina, to bi bilo nemoguće. Vrištanja, urlanja, bacanja iz kolica…nemoguće razmaženo derište!! To sam i drugima govorila jer je to puno jednostavnije za razumjeti svekolikom pučanstvu. Malo tko je mogao i pomisliti da su njemu ti vaši glasovi koje je morao slušati i percipirati bili previše…želio je slušati samo jedan, eventualno dva glasa.

Danas je to drugačije…danas već mogu stati i popričati sa nekoliko osoba u danu.

Utakmice….zviždaljka sudca. Trzanje svaki ali svaki put…grčenje cijeloga tijela, plač.

Nisam željela odustati jer znam da ćemo nas dvoje biti tim koji bi trebao trajati a i ja se ne želim baš odreći nekih situacija u kojima oboje možemo guštati. Išli smo, ne često ali smo išli. Zatvarala sam mu uši…ponekad čak i oči. Sjedio bi mi u krilu stisnut i sav u grču. Pet minuta danas….15 sljedeći put….

Uskoro smo presjedili i cijelu utakmicu. Tražio bi me da mu zatvorim uši i da sjedi u krilu…za 5 minuta sjeda sam pokraj mene i skupa vičemo i navijamo i plješćemo najjače što možemo.

Zašto ovo pišem?

Jer bih voljela dati poticaj onima koji su na rubu snaga da ne odustaju od prilagođavanja djeteta na svijet u kojem živimo…u kojem žive.

Super im je u njihovom balonu sreće…super im je tamo gdje je svo po njihovom, gdje su zaštićeni. Ali možda ipak treba pokušavati prilagođavati ih. onoliko koliko su spremni prihvatiti…

Ja recimo i dalje imam problem sa prolaskom podvožnjakom ali ga prolazim…i bicikom čak!

Samo ih slušajte…čitajte znakove koje odašilje njihovo tijelo…oči…Ako uočite i malo prostora za promjenu u onom smjeru u kojem bi se senzorika dovela pod njihovu osobnu kontrolu…da sami sebi mogu reći kada im je dosta podražaja izvana…ne posustajte. Dug je to i naporan put. Ponekad i bolan za njih koji si znaju nanositi bol kad ne znaju kako se drugačije nositi sa ‘overload-om’ vanjskih i inih utjecaja.

Promjene će naići ponekad i u obliku BAAAM, odn u velikom stilu, što bi moj sin rekao

One clap, two clap, three clap, forty?

By clapping more or less, you can signal to us which stories really stand out.