svemir

Onog trena kada sam krenula sa blogiranjem rečeno mi je da moram imati kontinuitet u pisanju ali na žalost nisam tip od kontinuiteta. Više kampanjac…od škole, učenja, pospremanja i svega običnog i uobičajenoga.

Dan koji je uskoro iza mene nije baš nešto poseban ni po čemu. Obukli se, otišli svak na svoju poziciju na kojoj se moramo u određeno doba radnoga dana naći. 
Popili kavu, odradila, pojeli….došli doma.

Na poslu nam je bilo manje više uspješno. Nekima se radilo, neki su se svađali, neki su pokušavali ispraviti krive Drine čak i tamo gdje teče rijeka Nil.

I čemu onda danas uopće sjesti za tipkovnicu i pisati, kad je dan kao danas jednostavno divan i kišan?

Zato što sam uključila grijanje u autu.i neću više na posao dolaziti smrznutih ruku.

Zato što sam tražila Svemir koji nas već jedno duže vrijeme čeka u kutiji. I postali smo skupa očajni zbog činjenice da smo ga izgubili a znamo da nam je na dohvat ruke. Konačno smo našli mir i želju prije svega za sjesti i posložiti taj Svemir koji nas često bacaka na raznorazne strane a njemu ni traga. A onda, kako to sa višim silama i obično biva, pojavi se on onako diskretno i uljepša nam veče slojevitošću.

I još jednom mi pokaže da nismo mi ti koji stvari određujemo u potpunosti. Imamo želje i potrebe i razne planove, tuge i razočarenja. Ali Svemir je taj koji se umješa kada smatra to potrebnim. Ponekad u liku kratkog fitilja koji učimo kontrolirati i produžujemo ga s vremenom.

Katkad u obliku kiše koja nas ostavi doma tražiti Svemir u sebi i onima koji su s nama. Katkad u neočekivano toploj izjavi osobe koja je tu prediskretno jer jedino tako može biti. Nesvjesno svoje bitnosti u smjeru kretanja planeta.

One clap, two clap, three clap, forty?

By clapping more or less, you can signal to us which stories really stand out.