Moć šume

Marijana Brcko
Nov 2 · 10 min read

Na brdu pored šume, u lijepoj drvenoj kućici, živjela je djevojčica Lena. Bila je ona sedmogodišnjakinja lijepih, poput potočnica plavih očiju, biserno bijelih zubića i kovrčave plave kose prošarane smeđim uvojcima. Ljudi su joj se divili, smatrali je nadzemaljsko lijepom. No, Lena nije puno marila za to. Kao da divljenje i hvale ljudi nije primjećivala. Više bi pažnje posvećivala prirodi oko sebe nego ljudima. Rijetko bi govorila, no stalno je izgledalo kao da osluškuje nešto. Kada biste je pitali što sluša, rekla bi vam da sluša vjetar. Rekla bi to s takvom ozbiljnošću da se ljudi nisu usudili uvjeriti je u to kako vjetar ne govori. Samo bi kimnuli i brže bolje otišli. Uglavnom su je smatrali luckastom. No, pomalo su je se i bojali, kao što se ljudi uvijek boje nepoznatog jer, iako je Lena bila tek maleno djevojče, u njenim su se očima krili svjetovi. Kao da je proživjela već stotinu života. U njenim se očima nazirala i ljubav, ne ona djetinji naivna već ljubav koja vidi do same srži i prihvaća osobu točno takvom kakva jest. Bez osude ili zamjeranja. Bila je to ljubav koju su ljudi vjekovima pokušavali savladati, no rijetki bi u tome doista i uspjeli.

Još od kad je prohodala, Lena je često znala odlutati u šumu ili se zagubiti na imanju gdje je njen djed Matko radio kao vrtlar. Bio je to posao koji je naslijedio od svog oca, također vrtlara. Matka je taj posao silno veselio. Ništa nije volio više nego brinuti o biljkama i biti njima okružen.

Upravo iz tog razloga, Matko je shvaćao Lenu i njenu potrebu da se izgubi među svom tom ljepotom. Shvaćao je da je Leni, kao i njemu, priroda dom. Odmalena bi je vodio sa sobom na imanje, učio je kako pristupiti biljci, brinuti o njoj. No, činilo se da je Lena sve to već nekako znala, možda i više od Matka.

Jednom je prilikom drvo magnolije, na imanju, oboljelo. Matko je pokušao učiniti sve. Pazio je i njegovao magnoliju, no ona je svakog dana bivala sve lošije. Lišće je padalo, a drvo počelo truliti. Matko tome nije znao razlog i već se počeo miriti s time kako magnolija neće preživjeti. No, tada je, ispred drveta, ugledao Lenu kako, potpuno nepomično, sjedi i žmiri.

Matko nije znao što se točno događa, no osjećao je kako je veoma bitno. Iz tog je razloga, ostavio Lenu da sjedi, bez ikakvih pitanja. Svakog bi dana Lena dolazila sjesti ispred magnolije, provela tamo neko vrijeme i potom otišla. Uskoro je Matko počeo uviđati promjene — magnolija se čudesno oporavljala. Petog je dana, u trenutku kada je magnolija bila već gotovo iscijeljena, Matko, znatiželjan, prišao Leni.

“Što radiš, malena, kada tako sjediš ispred magnolije?”

“Pričam s njome, djede,” veselo mu odvrati Lena.

“Na koji način pričaš s njom?” zbunjeno je pitao djed.

“Putem svojih misli,” sretno odgovori Lena. “Dođem do magnolije i predstavim joj se. Bitno je predstaviti se. To si me ti naučio,” nastavi Lena. “I onda se nekako stopim s njom. Znaš, osjećam što i ona osjeća. I onda pričamo. Pitam je što joj treba. Ponekad biljkama treba društvo ili malo ljubavi. Pa joj to onda pružim. Zamislim kako je obasipam ljubavi, toliko dugo koliko treba. Nekako osjetim kada je ponovno sretna,” završi Lena.

“A kako znaš da biljci treba pomoć?”

“Pa… Nekad osjetim kako me biljka zove. Jednostavno budem nekako privučena k njoj. A nekad me elementali odvedu do biljke kojoj treba pomoć.”

“Elementali? Na što misliš, Lena?” upita je djed pokušavajući shvatiti o čemu mu unuka priča.

“Mi ih obično zovemo vilama. Iako ne izgledaju kao vile iz crtića,” nasmije se Lena. “Nekad uzmu ljudski oblik kako bih ih lakše primijetila, no najčešće osjetim samo promjenu u zraku. Vrtlog energije koji me doziva. I onda ga slijedim. Nekad ih i sama potražim. Tada obavezno sa sobom ponesem neke darove. Elementali vole darove.”

“Kakve darove?”

“Nešto svjetlucavo, najčešće. Lijepe perlice ili školjkice, kamenčiće. Ako im ne pokloniš nešto, kao dar za njihovu pomoć, elementali se znaju poigrati s tobom i uzeti ti nešto.“

„Uzeti, kao ukrasti?“ iznenađeno upita Matko.

„Pa da, ali u njihovom svijetu to je pravedno. Misle da uzimaju ono što im pripada,“ kaže Lena pritom slegnuvši ramenima.

„A kada ih želiš pronaći, gdje ih tražiš?“

„Možeš ih pronaći bilo gdje. Oni su zaštitnici bilja. I pokazuju se, ako i kada to žele, onima koji su prijatelji prirodi. Moraju osjetiti da su sigurni pored tebe.“

„Kako znaju kada su sigurni?“ zbunjen je Matko.

„Osjete tvoje namjere. Elementali se pokazuju samo onima čista srca,“ završava Lena kao da je to očito.

„Znači li to da si s njima kada onako odlutaš?“

„Da. Elementali me nekada vode sa sobom do portala.“

„Kakvih portala?“

„Portali imaju mogućnost odvesti te na druga mjesta, u druge svjetove. Poput nekih začaranih vrata,“ hihoće se Lena. „No, moraš biti oprezan s portalima. Ako se ne privežeš za mjesto na kojem se nalaziš, postoji mogućnost da se nikada više ne možeš vratiti.“

„Lena!“ užasnuto poviče Matko.

„Bez brige, djede. Ja uvijek pazim,“ namigne mu unuka.

Sve je to bilo previše za Matka. Vjerovao je on u čarobnost prirode, u to da je ona najbolji iscjelitelj. Predosjećao je da svojom ljubavlju i pažnjom možeš pospješiti rast biljke. I da usmjerenom mržnjom, tu istu biljku možeš uništiti. No, sve što je Lena govorila, potvrdilo je njegove slutnje. Iako ga je sve to djelomice strašilo, Matko je bio željan novih znanja. Iz tog je razloga zamolio unuku da ga poduči svemu što zna. Uloge su se promijenile. Dijete je postalo učitelj, a djed pozoran učenik. Vrijeme je prolazilo, a djed je svoja nova saznanja pažljivo bilježio i srčano uvježbavao. Uskoro je i on, kao i Lena, mogao vidjeti elementale. Pričao bi s njima, uvijek pažljiv i s poštovanjem, putovao kroz portale i otkrivao nove svjetove. Nekad bi mu bilo dopušteno u naš svijet, kroz portal, dovesti neku egzotičnu, nepoznatu biljku. Bio je to način na koji su svjetovi mogli učiti jedni od drugih, prenositi znanja.

Uskoro je imanje na kojem je Matko radio, postalo predivno, senzacionalno mjesto koje je, svojim opojnim mirisima i žarkim bojama, privlačilo posjetitelje diljem svijeta. Glavna kuća na imanju bila je preuređena u pansion kako bi mogla primati goste koji dolaze i žele ostati u blizini sve te ljepote. Uokolo nje, sagrađeni su i bungalovi, za one koji u ovom iskustvu žele uživati u relativnoj samoći. Broj je posjetitelja svakim danom sve više rastao i uskoro se javila potreba za većim brojem ležajeva. Iz tog su razloga, vlasnici odlučili izgraditi veleban hotel koji bi njihovim gostima mogao pružiti sve što žele. Kako na imanju, uz pansion i bungalove, nije bilo dovoljno slobodnog prostora za gradnju hotela, vlasnici su odlučili srušiti šumu koja je zauzimala gotovo polovicu zemljišta na kojem se imanje nalazilo. Bila je to drevna šuma koja je čuvala znanje generacija i generacija koje su joj prethodile, neophodna za očuvanje biljnog svijeta na cijelom imanju.

Kada su Matko i Lena čuli za planove o sjeći šume, uzbunili su se. Znali su koliko je šuma bitna i željeli su to pokazati i vlasnicima. No, njima je bila bitna samo zarada. Nisu željeli ni čuti za svetost šume ni za važnost njenog očuvanja. Matko i Lena su molili, kudili i preklinjali. Uzalud. Planovi su napravljeni. Sječa je bila dogovorena za dva dana.

Vrtlar i njegova unuka nisu bili jedini koji su se uzrujali zbog mogućnosti sječe voljene šume — uzrujali su se i elementali. Ti su se zaštitnici biljnog svijeta ražestili. U zraku se osjećala ljutnja i nemir. Elementali su bili spremni obraniti svoju šumu.

Matko i Lena su ih pokušavali smiriti, moleći ih da dopuste njima da riješe problem na miran način. No, kako ništa nisu uspjeli postići, na dan kada je rušenje šume bilo zakazano, elementali su se sastali kod Majke drveta — velike bukve široke krošnje. Bilo je to najveće drvo u šumi, ono koje je nudilo utjehu i razumijevanje. Bilo je to i drvo koje se nalazilo na dijelu šume koji je prvi bio namijenjen za rušenje. U tom se dijelu nalazio i stari hrast, najviše drvo, ono koje je na sebe preuzelo ulogu Oca. On je bio zadužen za sakupljanje i širenje informacija od biljaka te za njihovu zaštitu.

Kako su se buldožeri približavali šumi, panika se počela širiti među drvećem. Matko i Lena su ih pokušali smiriti, no uzalud. Elementali su bili u stanju potpune pripravnosti. Nisu se obazirali na pokušaje djeda i unuke da pričaju s njima pa su se Matko i Lena okrenuli prema radnicima u buldožerima.

“Možda uspijem zaustaviti barem njih,” kazao je Matko Leni. “Ostani ovdje kod Majke drveta i ne izlaži se nikakvoj opasnosti,” rekao je Matko gurajući Lenu prema bukvi i krećući prema buldožerima. U potpunosti im se približio, mašući rukama, pokušavajući ih natjerati da stanu. No, buldožeri su polako nastavili svoj put, uništavajući pritom mlada stabla koja bi im se našla na putu.

Šumom je odjeknuo krik. Bila su to stabla i elementali koji su vrištali, od boli i tuge. Najednom, strašna se oluja podigla. Vjetar je divljao, a iz zemlje su se uzdigle pijavice i polako krenule prema buldožerima i Matku, koji se našao između šume i njenih rušitelja.

Sa paničnim strahom u očima, kroz svu tu gungulu, Matko je pokušavao vidjeti Lenu, ali vrtlozi lišća, granja i prašine, koji su se protezali cijelom dužinom šume onemogućavali su mu to. Elementali su bili bijesni. I taj su bijes iskaljivali na ljudima.

U svom tom metežu, malena se Lena okrenula prema Majci i Ocu. Sjedajući na pod, izdvojila se od sebe same, od buke i panike koja ju je okruživala i spojila se sa Izvorom u sebi, tražeći ga da je poveže sa Majkom i Ocem.

U trenu ju je preplavila njihova tuga i zabrinutost, Majčina ljubav i Očev zaštitnički nagon. Osjetila je povezanost cijelog biljnog svijeta u obliku informacija koje su kolale među stablima. Šuma je bila poput velike mreže, nepresušan izvor mudrosti i znanja.

Majka je osjetila Leninu ljubav. I njenu neupitnu želju da pomogne, da spriječi ovaj pokolj. Lena nije bila na strani šume, protiv ljudi. Ona je samo htjela da čovječanstvo napokon shvati. Žudila je za time da ljude nauči kako da žive u harmoniji s prirodom, kako da uče od nje. I to je ono što je Lena molila Oca i Majku. Da im pokažu, da ih osvijeste.

Znanje koje su stabla nosila u sebi, njihova sjećanja na vrijeme provedeno ovdje na Zemlji, bila su sveta. I stabla ih nisu željela dijeliti sa bilo kime.

No, pred Leninim čistim srcem i još čišćim namjerama, stabla su progovorila. Vjetar je stao, elementali se umirili, ljudi zabezeknuto promatrali. Portal između Oca i Majke je počeo svjetlucati, postajući sve vidljiviji dok se na koncu, u njemu, nije pojavila slika. Bilo je to u vrijeme dok su Majka i Otac bili tek mladice. Bila su to njihova sjećanja. Na svijet tada i kako se, taj isti svijet, kroz godine mijenjao.

Dugo vremena bili su na zemlji samo oni, okruženi drugim stablima. Neka su rasla, neka umirala. Sve svojim tokom. Životinjama su pružale hranu i sklonište, a prvim ljudima, koji su se na te zemlje doselili, utočište. U početku su ljudi uvažavali šumu, divili joj se, cijenili njenu mudrost i iskustvo. No, nove su generacije sve manje marile i drevno se znanje štovanja šuma, izgubilo. Ljudi sada šumu nisu doživljavali. Nisu joj zahvaljivali na svemu što im pruža. Sjekli su, rezali i krali, bez zahvale ili isprike. A one su sve to pamtile, stoički podnosile, čekale da se drevno znanje ponovno osvijesti.

Jednog je dana, pred Majku, došla djevojčica, blaga i dobra. Pozdravila je Majku sa uvažavanjem, pričala s njom, radila joj društvo. Informacije o predivnoj djevojčici, u kojoj se drevno znanje probudilo, kolale su imanjem i dalje od njega. Stabla, bilje i cvijeće, sa nestrpljenjem ju je čekalo. Željeli su osjetiti njen nježan dodir i veliku ljubav. A djevojčici ništa nije bilo teško. Imala je vremena za svaku travčicu, za svaki cvjetić. I biljke su joj tu usluge vratile. Upoznale su je sa elementalima, pokazivale prošlost i svoja nadanja za budućnost. Jer ona im je bila temelj na kojem su sve svoje nade gradile. Ako se jedno ljudsko biće probudilo, sjetilo svog odnosa sa carstvom biljaka, i drugi će ubrzo slijediti.

No, tada su došli buldožeri. Majka i Otac su, kroz projekciju portala, ljudima pokazali šumu i njenu bol. No, pokazali su im i budućnost — varijantu u kojoj će uskoro živjeti ukoliko se sječa nastavi. Rušenjem šume, ukljućujući Majke i Oca, područje imanja ostaje bez svoje mreže. A bez mreže i slobodnog kolanja informacija, nema života. Biljke tada ostaju izgubljene i — nemoćne. Predivan i prostran vrt pretvara se u pustoš koju nitko ne želi gledati. Jednom moćno i čarobno mjesto biva napušteno od svih, pa i njegovih vlasnika.

A šuma? Ona je vječna. Raste ponovno, ispočetka, liže svoje rane i zacjeljuje. Kroz zemlju i kišu, do nje dopiru drevna znanja i šuma uči, upija, stvara. Bez mržnje i potrebe za razaranjem. Čvrsta i odlučna, ostaje dio Kreacije i ove planete, puna praštanja dajući život onima koji su je već toliko puta osudili na smrt.

Kada projekcija stane, Matko trči do Lene, grli je čvrsto i snažno. Boji se ponovno je pustiti. A Lena čeka, kao i stabla te elementali, na odluku ljudi. Pali se tada buldožer. Prvi, drugi, treći. Okreću se sporo. Tromo odlaze ne želeći sudjelovati u ovom masakru. Ljudi se na tlu, zajedno s vlasnicima imanja, također, pokreću. Približavaju se šumi, polako, pitajući za dozvolu. Grle Lenu i Matka. Zahvaljuju im.

“Zahvaliti trebate Ocu i Majci ove šume,” kazuje im Lena. I ljudi kleče, dodiruju tlo, stabla, grle ih, obećavajući im ljubav i poštovanje koje zaslužuju.

Lena stoji po strani, gleda sve to.

“Što je, malena? Nisi li sretna kako je sve završilo?” upita je Matko.

“Jesam, djede,” tiho progovara Lena. “Zanima me samo koliko dugo će ovaj put u ljudskoj svijesti ovo znanje biti sačuvano. I kada će se, zbog ega i pohlepe, obećanja prekršiti.”

“Zar se za šumu bojiš? Vidjela si da ona može preživjeti sve.”

“Ona može, ali bojim se da će nas naše nepoštovanje prema svemu što nas okružuje, naposljetku, uništiti. Mržnja, ljutnja, zamjeranje… To su emocije kojima svakog dana dajemo sve više snage, a zaboravljamo da je ljubav jedino što nas može osloboditi. A ljubavi, prečesto, uopće ne dajemo šansu.”

S tim je riječima Lena otišla iz šume, na daljinu se oprostivši s Majkom i Ocem.

Sretna zbog današnje pobjede.

Zabrinuta zbog svega što tek predstoji.

Welcome to a place where words matter. On Medium, smart voices and original ideas take center stage - with no ads in sight. Watch
Follow all the topics you care about, and we’ll deliver the best stories for you to your homepage and inbox. Explore
Get unlimited access to the best stories on Medium — and support writers while you’re at it. Just $5/month. Upgrade