Spaljivanje brodova, rušenje mostova, zatvaranje vrata…

Što je zajedničko svemu navedenom u naslovu? Čitajući knjigu Predictably Irrational: The Hidden Forces that Shape our Decisions od stručnjaka za psihologiju Dana Arielya došao sam do zanimljivih zaključaka koje bih htio podijeliti s vama.

210 godine prije Krista, kineski je general Xiang Yu vodio svoje trupe preko rijeke Yangtze kako bi napao vojsku Qin dinastije. Prešavši rijeku tijekom noći, vojnici su legli spavati, a u rano jutro probudio ih je miris dima. Zaprepašteni vojnici gledali su spaljene brodove, krenuli su instinktivno u obranu jer su mislili da su pod napadom, ali… iznenadili su se kada su čuli da je brodove dao spaliti upravo njihov general, Xiang Yu.

Xiang Yu je objasnio da vojska bez mogućnosti za uzmak nema druge nego se boriti do kraja ili nestati. To ga je učinilo jednim od najnepopularnijih generala, ali je taj potez pozitivno utjecao na ishod. Pobijedili su 9 bitaka u nizu te su totalno porazili vojsku Qin dinastije.

Xiang Yuova priča je fenomenalna, a može se povezati i s ljudskim ponašanjem. Mi ne možemo zatvoriti vrata alternativama i to je prirodno. Da smo primjerice mi bili na mjestu Xiang Yua, vjerojatno bi dio vojske ostavili u brodovima i spremnima za isplovljavanje u slučaju da se ne odigra sve prema planu.

Da smo primjerice mi bili na mjestu Xiang Yua, vjerojatno bi dio vojske ostavili u brodovima i spremnima za isplovljavanje u slučaju da se ne odigra sve prema planu.

U kontekstu današnjeg svijeta, mi činimo sve da ostavimo svoje opcije otvorene. Kupujemo računala koja se mogu nadograđivati, u slučaju da ćemo to nekada trebati. Potičemo djecu da idu na sve moguće aktivnosti: gimnastiku, nogomet, rukomet, njemački…

Nismo ni svjesni da se nečega odričemo kako bi imali sve te opcije. Uzimamo računalo koje se može nadograđivati ili liniju s mnoštvom opcija koje nikada ni nećemo koristiti, ali neka, neka se nađe. Vezano za djecu, odričemo se njihovog slobodnog vremena i mogućnosti da se fokusiraju na jednu stvar i u njoj budu najbolji.

Pokus s vratima

Provedeno je ispitivanje na kojemu su se ispitanicima na ekranu računala pojavila 3 tipa vrata (prva crvena, druga plava, a treća zelena). Ispitanici su trebali klikati na vrata, a bilo im je omogućeno 100 klikova. Svaka su vrata donosila određenu zaradu, između 1 i 10 centi. Cilj svakog ispitanika bio je (logično) zaraditi što više.

Prvi ispitanik nije imao nikakvih ograničenja, krenuo je s crvenim vratima na kojima je po kliku dobivao 1 cent, nakon nekoliko klikova prebacio se na zelena vrata, na kojima je zarada bila 5 centi, prebacio se i pokušao vidjeti što će mu donijeti plava vrata, ona su donosila razočaravajuće malo pa se vratio na zelena vrata na koja je nastavio klikati do samog kraja.

Drugi ispitanik imao je malo više komplikacija, budući da je dodana opcija nestajanja. Ako nakon 12 klikova ne klikne na neka vrata, ta će vrata nestati. Zelena su se vrata pokazala kao ona koja donose najviše centi, no hoće li dopustiti da druga nestanu? Ne. Odlučio je unatoč tome da gubi cente, održavati i crvena i plava vrata ‘na životu’, ali je time gubio veći prihod od zelenih vrata.

Treći ispitanik imao je gotovo jednake uvjete kao i drugi, ali je isto kao i drugi ispitanik uvijek davao sve od sebe da si ostavi sve opcije otvorene.

Niti jedan od njih nije mogao tolerirati opciju da nešto izgubi i činili su sve što je bilo u njihovoj mogućnosti da to spriječe.

Što možemo zaključiti?

Konstantno se podsjećamo kroz motivacijske grafike i video sadržaje da mi možemo napraviti sve što zacrtamo i da možemo biti ono što želimo biti.

Problem je što upravo zbog toga ne zatvaramo nigdje vrata, već ih sve držimo otvorene, a to nas iscrpljuje i miče nam fokus. Postavljamo si 1000 ciljeva, kao npr. moram napraviti ovo dok ne umrem, moram posjetiti ovo, moram ići s prijateljima van… Ne čini li vam se to problematičnim?

Čini li vam se to kao u primjeru s vratima? Spalite brodove, srušite mostove i zatvorite vrata prema svemu što vas udaljava od cilja. Prijatelji koji to nisu, poslovi koji vam ne donose prihode, izlasci koji vas udaljavaju od ciljeva koje ste zacrtali… presijecite to odmah i vidjet ćete pomake. Ponavljam, nismo ni svjesni da se nečega odričemo kako bi imali sve te opcije.

Jedna od najpoznatijih scena, napominje Ariely u svojoj knjizi, dolazi iz filma “Gone with the Wind” u kojoj Rhett Butler napušta Scarlett O’Hary koja mu govori: “Where shall I go? What shall I do?”

Rhett smireno odgovara, “Frankly, my dear, I don’t give a damn”. Nije slučajno da je upravo ova scena izglasana kao jedna od najupečatljivijih u filmskoj povijesti.

To je zatvaranje vrata na koje nismo navikli, koje nam nije prirodno (vidjeli ste na primjerima). Što mislite koliko su vrata zatvorili Steve Jobs, Tesla, Elon Musk… bez toga ne bi postigli ono što su postigli.

To bi trebao biti i podsjetnik svima nama da zatvorimo sva vrata, velika i mala i fokusiramo se samo na važne stvari — kako za ostvarenje ciljeva ne bi imali izgovora.

Ostale zanimljive članke i sadržaje možete pročitati i na web stranici marijanpalic.online