“KUME, SVE JE U GLAVI KUME!”

dio prvi

“E, Marin… Ti si prestao pušit, onak’ sam odjednom, jelda? Daj, budeš mi rekao u čemu je trik?”

Trik je da shvatimo da pušenje nije navika, niti je nikotin teška droga, ali pušenje je ovisnost koju je moguće lako riješiti s pravim mentalnim stavom.

Svi mi znamo za nekoga tko je prestao pušiti, ali mu to nije uspjelo i počeo je ponovno, znamo i one druge kojima je lako prestati pušiti jer, eto, prestaju već treći puta ove godine.

Definicija pušača je da je to osoba koja puši. Točka.

Svaki puta kada zapali cigaretu, lulu itd. bilo za minutu ili za godinu dana, osoba je pušač — ne postoji povremeni ili svakodnevni pušač, vremenski period koliko prođe između pušenja je irelevantan, čim osoba ima mentalnu percepciju bilo kakve interakcije sa svijetom u kojoj je pušenje uopće opcija , tu osobu zovem pušačem .

Onog trenutka kada ugasi cigaretu ona postaje bivši pušač, razlika da li je ovisnik ili ne je da li će ponovno zapaliti cigaretu.

Zašto je to toliko teško, što radimo krivo i na koji način prestati?

Najbolja metoda za prestanak pušenja je demistifikacija te ovisnosti i promjena načina na koji gledamo na nju. Potrebno je ustvrditi razloge zbog kojih smo uopće počeli pušiti i shvatiti da nam cigareta ne nudi apsolutno nikakvu korist, unatoč tome koliku joj važnost u našem životu neopravdano pridajemo.

Riješi se nečeg tako da shvatiš koliko time dobiješ.

Gotovo u svakoj tehnici za prestanak pušenja se uvijek vrte dvije teme: snaga volje koja je potrebna za prestanak i strašenje sa štetnim posljedicama koje pušenje izaziva.

No, pušači su vrlo dobro informirani o štetnosti pušenja. Čak i prije nego zapale prvu cigaretu ikad, većina ih zna dovoljno o svim negativnim stranama pušenja iz medija, pričama iz okoline ili tragičnih događaja u užoj ili široj obitelji — ali ju svejedno zapale iz različitih razloga. Danas su informacije o štetnosti pušenja postale same sebi problem jer su ljudi toliko na dnevnoj bazi njima bombardirani da su se već navikli na njih i stvorili mentalni imunitet — neka vrsta Stockholmskog sindroma.

Ono na što ne računaju je da većina njih ipak postanu teški ovisnici, poput onih koji više niti u jelu ne mogu uživati u miru već sve potrpaju u sebe na brzinu samo da se dokopaju balkona i zapale. Većina ih se zakune da će jednom prestati pušiti ali ne danas ili uskoro, jer imaju još razloga zbog čega im je potrebna sigurnost cigarete.

Što je to što prestanak pušenja čini tako strašnim i nemogućim?

Da li je to faza mizerije za koju vjerujemo da će neminovno uslijediti, ono kada više u ničemu nećemo uživati kao do sada; druženjima, pauzama na poslu itd.?

Ili strah od činjenice da svi oni koji su neuspješno pokušali prestati pušiti na kraju bivaju još više istraumatizirani i s još većom ovisnošču?

Ili onaj famozni mit da nakon prestanka pušenja se kile doslovce lijepe jer “nikotin se veže na stanice masnoća i uništava ih”?

Kako zapravo funkcionira nikotinska ovisnost?

U početku bijaše nikotinska (0) nula — organizmu je nikotin kao spoj nepoznat jer nije esencijalan to jest nije bitan za život i nije do sada se susretao s njim.

Nakon prve zapaljene cigarete u organizmu se stvara nikotinska ovisnost — to jest proces nestajanja ( hlapljenja ) nikotina iz organizma koji je unešen, a na koji se postupno navikava.

Osjećaj koji nas tjera da zapalimo novu cigaretu je zapravo opadanje razine nikotina u organizmu. Što je veća količina nikotina u opadanju, to je jača želja za cigaretom jer organizam želi izbalansirati novonastalo stanje.

Sličan primjer je debljanje od gaziranog pića, primjerice piva, gaziranih sokova ili čak mineralne vode. Nakon nekoliko gaziranih pića želudac se naglo raširi i šalje mozgu impuls sitosti kao da smo nešto pojeli. Nakon kratkog vremena kada se tekućina apsorbira i u obliku mokraće izađe iz organizma, skupljanjem želudac mozgu signalizira impuls gladi. Što se više i naglije želudac skupi, to je osjećaj gladi veći.

I što je onda potrebno za prestanak pušenja? Čelična volja? Hipnoza? Terapija laserom? Neki flaster? Magija?

Sve što je potrebno je iskreno preispitati razloge zašto pušimo.

Pušači vjeruju da ih cigareta smiruje i potiče koncentraciju dok je istina potpuno suprotna. Taj osjećaj relaksacije i bolje koncentracije je samo iluzija koju pušač stvori u svojoj psihi dok je realnost da je osoba zapravo tjeskobna i smušena jer je razina nikotina u organizmu u padu i potrebno ju je panično vratiti “u nulu” tako da bi se organizam smirio. I tako u krug. Što je veća razina unesenog nikotina to je osjećaj panike veći i samim time osjećaj smirenosti kada se namiri potreba za nikotinom.

Za prestanak pušenja bitno je HTJETI PRESTATI PUŠITI.

Pušači su sposobni ići u nevjerojatnu krajnost “mentalne gimnastike” u uvjeravanju samih sebe da su drugi ti koji su ovisnici ali oni sami imaju kontrolu i konkretne i opravdane razloge za to što rade. Bilo da je to nekakva tragedija u obitelji, pritisak i stres na poslu, neizvjesnost itd.

Ovisnici smatraju da je moguće prestati pušiti samo ako se dovoljno dugo “izdrži” bez cigarete-nešto na što se treba natjerati i želja za pušenjem će tako magično nestati sama od sebe! No, time se čin prestanka pušenja nepotrebno pretvara u žrtvu koju je potrebno podnijeti da se dođe do nekog, relativno nejasnog cilja bez kojeg se ionako živjelo svih ovih godina dok se pušilo.

Kada pokušamo prestati pušiti na takav način, osjećamo da se zapravo nečega odričemo dok je realnost da se nemamo čega odreći jer smo normalno živjeli godinama i prije nego smo počeli pušiti.

Nemoguće je prestati pušiti ako se na to gleda kao na veliku žrtvu koju je potrebno podnijeti.

I to je za mene bio presudan trenutak, kada sam shvatio da je moguće u glavi se vratiti u period života kada sam potpuno normalno radio sve stvari kao i danas ali bez da sam svaki postupak ili odluku morao zapečatiti sa zapaljenom cigaretom.

Osjećaj za koji sam smatrao da je nepovratno izgubljen jer sam cigaretu vezao uz gotovo svaku stvar koju sam taj dan napravio i time sam sebi u glavi napravio šah-mat.

Razlika između uspješnog i neuspješnog prestanka pušenja je iskreno saznanje i promjena stava iz NE SMIJEM više nikada zapaliti niti jednu cigaretu do kraja života u NE ŽELIM više nikada zapaliti niti jednu cigaretu do kraja života jer sam SHVATIO da zapravo za time nemam nikakve konkretne potrebe.

Dok osoba ne postigne taj AHA! moment u svom životu, nikakva motivacija poput uštede novca ili poboljšanja zdravlja nemaju velikog utjecaja.

Drugi, još gori, možda i najgori način za prestanak pušenja je postupno smanjivanje cigareta.

Pušač u takvim situacijama odredi određeni broj cigareta za taj dan koje će popušiti u određenim trenutcima za koje je već u glavi napravio plan i program i sam taj proces pripreme stvara mu određeno zadovoljstvo koje će si priuštiti kada taj trenutak napokon dođe.

Branjenjem i postupnim smanjivanjem broja cigareta koje SMIJE popušiti u danu ili u određenim situacijama, pušač stvara kontraproduktivnu pozitivnu asocijaciju s pušenjem.

Ukratko, i dalje je ovisan o cigaretama ali i pod dodatnim stresom u odnosu na vrijeme kada je mogao zapaliti cigaretu kada je god to htio.

Postupnim smanjivanjem cigareta pušač umjesto da ih želi manje ih želi više i više razmišlja o njima.

To be continued…

Marin Barišić