Put Sv. Jakova #1: avionom do Madrida, vlakom do Pamplone
Krenuli smo iz Zagreba avionom do Madrida preko Praga. Uzeli su mi namaz od indijskih oraščića. Nož je prošao, vjerovali su mi na riječ, nisu provjeravali veličinu, rekao sam im da je mali, ali švicarac, ima tehniku. Nosio sam ruksak sa sobom u kabinu, imao sam veću težinu od dopuštene, ali nitko nije ništa vagao niti mjerio veličinu ruksaka.
Noć prije puta sam probdio, cimer je došao kasno i preslagivali smo torbe. Nedavno sam završio terapiju protiv Helicobacter, bakterije u želucu, pio dva antibiotika, 5 različitih tableta ukupno, svakih par sati neku od njih. Izgubio sam tjelesnu masu i kondiciju, a zbog problematičnih situacija u obitelji i volje za put. No, krenuo sam i prepustit ću se onome što mi put nosi i mislim da će mi biti dobro. Imam dobrog prijatelja uza sebe i vjerujem da ću susreti dobre ljude po putu s inspirativnim pričama.
Dok se vozim avionom, razmatram zadnjih par mjeseci života. U par navrata osjećao sam potrebu odreći se svojih želja i planova za godišnji odmor i posvetiti ih obitelji. Nije mi bilo lako jer sam imao konkretne želje koje sam planirao, ali bilo mi je lijepo posvetiti svoje vrijeme onima koje volim i koji su mi bliski. Ne žalim zbog toga, a možda bih žalio da sam napravio obrnuto. Naučio sam više o potrebi da budem pažljiv s bližnjima i da nosim mir u sebi kako bih ga podijelio s drugima jer vidim da im je potreban. Razmišljam je li pravi put taj gdje ponizno daješ drugima, iako je lijepo i istraživati nova mjesta, kulture, stvarati nove doživljaje s novim ljudima i učiti od njih. Razlika je u potrebi za davanjem i potrebi za primanjem, oboje je lijepo, ali na drugačiji način. Sada sam opet u prilici primati, uživati u nečemu što sam planirao pred više mjeseci, a o čemu sam pomalo razmišljao zadnjih par godina. Osjećam potrebu biti zahvalan na toj prilici koja mi se učinila potencijalno nedostupnom pred nekoliko tjedana. Zapravo, tek nekoliko dana pred put sam bio siguran da ću moći i krenuti na putovanje.
Čim smo stigli u Madrid, naišli smo na ljubazno osoblje. Čekamo u redu i dolazi nam djelatnica i pita što trebamo. Ranije sam preko interneta kupio kartu iz jedne željezničke stanice u Madridu (valjda glavna) za Pamplona i pitamo vrijedi li nam karta, iako ne očekujem da vrijedi. I ona nam besplatno isprinta neki kupon s kojim dolazimo od aerodroma do te stanice. Kolodvor Atoche ima mnogo zelenila unutra, npr. palme i druga stabla velikih zelenih listova koji djeluju opuštajuće.
Isprobali smo nekoliko različitih empanada, sve su bile odlične. To je lisnato tijesto punjeno raznim umacima, npr. sir, povrće, tuna, itd., a izvorno je iz Argentine.
Pamplona je simpatičan gradić. Odmah nas je privukla glazba koja je svirala na otvorenome. Svirao je swing, ljudi su plesali na ulici. Ima par zanimljivih zidova i tvrđava iz srednjeg vijeka, ogromna katedrala. Pamplona je poznata po onoj jurnjavi s bikovima po ulicama. Većina ljudi koji su bili vani su bili Španjolci, mnogi su sjedili na pločniku po trgovima i ulicama, razgovarali i pili, bili su opušteni.










