Put Sv. Jakova #31: samotni put prema oceanu
Krenuo sam prema oceanu. Lijep miran put s mnogo šume. U Ponte Maceira je prekrasan kameni most blizu kojega je i mlin i malu vodopad. Zastao sam malo da uživam u pogledu i slušam rijeku.
U Negreiri je tržnica na otvorenom, nedjelja je, podsjeća na hrelić, ima svega. Vidim i tamnopute koji pričaju nekim drugim jezikom. Volim tržnice, probat ću kolačiće kod Churreria Marisa. To su štapići umočeni u čokoladu, a imaju okus kao palačinka. Prije tržnice je lijepi stari zid s prolazom. Nakon grada skrećem na alternativnu rutu koja se čini ide uz rijeku. U hladnoj rijeci odmaram ugrijane noge. Nailazim na staru branu od kamena na kojoj nastaje bučan, ali ugodan vodopad. Ovaj alternativni duži put je uistinu šteta propustiti. Iako je prošlo podne, uopće nije vruče jer hodam kroz šumu uz rijeku.
Prisjećam se Astina i nekih izraza koje je koristio često. Yeah, I'm OK. I follow you guys. Pain is my friend. Just do it. Mislim da smo bili velika potpora jedni drugima. Sada sam sam, malo ljudi srećem po putu i često mislim na drage ljude koje sam upoznao putem.
Pred kraj puta upoznajem Čeha Radima. On je dao otkaz i krenuo na put. Išao je od Porta. Prvi puta putuje sam i ima šator u kojem većinom spava jer mu je draže imati mir.
Orujo je jaki alkohol koji se zapali i pije i onda to tjera vještice. Tako vjeruju u Galiciji.
Malo sam ljudi sretao. U albergue su sve stariji i oženjeni ljudi. Družio sam se najviše se španjolskim parom, ali mislim da su oni samo prijatelji.
