Put Sv. Jakova #4: ekipa se formira, prvi prijatelji
Još bih jednom napomenuo da nikako ne treba propustiti prijelaz preko Pirineja. Lijepo to prođite i ako nemate vremena, kasnije skratite put. I svakako pri tome rezervirajte albergue u Roncesvallesu unaprijed, čim kupite kartu i složite plan kako doći do Saint-Jean-Pied-de-Port.
Ustali smo rano ujutro i krenuli na put. Prošli smo kroz šumu poznatu po vješticama. Prolazimo kroz mjesta u kojima je i Ernest Hemingway boravio te pisao neke svoje romane. Kako hodamo po noći, treba imati svjetiljku. Usudio bih se reći da je zasada i slabija lampa bila dobra.
Istaknuo bih isto da neki ljudi ne znaju nositi ruksak. Ruksak ima svoj centar mase kao i naše tijelo i oni bi se trebali podudarati jer naše tijelo je građeno da ima mnogo snage u svome centru mase. Tako da, ugrubo, teške stvari idu na dno ruksaka i bliže leđima i ruksak treba dobro zategnuti oko pojasa pa kada je tako zategnut i kada ga maknete s ramena, osjetite i dalje da on stoji zbog pojasa oko struka gdje je vaš centar mase. Ramena vas ne bi onda smjela boliti.
Putem se nađu razni plodovi, recimo lješnjaci i meni jako drage divlje kupine. Mislim da sam ovdje probao najbolje kupine ikada. Lješnjake nam je otkrila Angela koja se ipak tu i tamo zaustavila da ih ubere.
Po putu smo opet sreli neke ljude od ranije. Kada smo došli u Zubiri, okupali smo se u rijeci podno lijepoga kamenoga mosta. Tu se oformila jedna ekipa ljudi koji se povremeno sreću po putu pa smo nastavili zajedno: nas dvojica, Amerikanac Collin, Nizozemka Inge, Koreanac Astin. Za nama je ostao simpatičan Koreanac Taro i skroz mi je bilo žao što nije imao snage nastaviti s nama. Stigli smo u Larrasoañu u albergue i zajedno smo pripremili ručak. Pridružile su nam se Šveđanka Emily i dvije Japanke Misa i Juka. Japankama sam uspio zapamtiti imena jer sam imena spojio u miso juhu koju jako volim. Tako su mi dragi postali ti ljudi, a mi bi trebali požuriti se i odvojiti se od njih da stignemo na vrijeme u Santiago. Kada smo bili u trgovini, vlasnik je napravio show i počastio na sve vinom koje posebno spremaju za njega. Koja luda atmosfera! Za vrijeme ručka Astin je primjetio kako su mi Japanke simpatične pa mi je pokazao kako im se ljubazno i s poštovanjem toči vino: kada se nešto nudi, drži se s obje ruke i spusti se pogled. Malo smo se zezali, jedna od Japanki radi u Coboltu, drevnom programskome jeziku na kojemu rade mnoge stare stabilne aplikacije. Astin je također u IT-u, Inga je nastavnica, a Collin je radio u pubu. Svi ti ljudi dalekoga istoka koje srećem u Europi su mi vrlo simpatični. Djeluju mi jako dobročudno i nekako nevino. Vrlo su pristojni i vrlo su mi zanimljivi. Ali ima tu mnogo dragih ljudi iz cijeloga svijeta. Sa mnom u sobi je bila i zgodna Britanka Lucy i mladi Njemac Fritz. Fritz je bio u jugoistočnoj Aziji gdje je mjesecima radio u hostelu i tamo je imao neugodnih iskustva sa stjenicama.
Tokom hodanja sam sam primjetio da mnogi žure. Više je to kao sportski pothvat. Ja bih malo stao, pogledao tu ljepotu krajolika, razmislio o nekim stvarima, o sebi, o ovome što me okružuje. A većina ljudi samo hoda naprijed da što prije stigne. Možda i zato jer vide da je i gužva u prenoćištima i da bi mogli ostati bez mjesta. Ne sviđa mi se baš to. Mi planiramo ranije ustati da bi sve stigli, da možemo imati normalniji tempo. Ali ja vidim da ne stižem. Ne čitam dovoljno evanđelje koliko sam htio, ne razmatram dovoljno koliko sam htio, jedva stignem napisati par riječi u ovaj dnevnik. Ali lijepo mi je. Tokom hodanja smo i zapjevali, Collin neke pjesme na engleskome, Marko i ja na hrvatskome, a nekada smo se i mi pridružili Collinu jer su nam neke pjesme bile poznate. Pred spavanje je Collin izveo foru pa su on i Astin jedan drugome prali zube. Ludi smo, ljudi smo.
Internet mi slabo radi, valjda su mreže preopterećene, iako imam dobar signal. Tako da ne znam koliko ću se moći javljati i odgovorati na komentare, jednostavno tehnički to ne uspijevam odraditi.
