Vjetar Svetog Jakova 2018.

Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.
Ivan 3, 8

Krajem ljeta 2018. krenuo sam na El camino sa svojim dobrim prijateljem Markom. Putem sam pisao dnevnik i želja mi je podijeliti ovo iskustvo s vama. Te godine je već nekoliko putopisa izašlo, čak i knjige i razne prezentacije. Stoga sam odabrao poseban naziv za svoj putopis i nazvao ga Vjetar Sv. Jakova. Inspiracija dolazi od Ivanovog evanđelja kojega sam čitao po putu. Vjetar je nevidljiv, ali ga se može osjetiti drugim čulima. Tako je i s Duhom Božjim, ne vidimo ga, ali osjetimo Njegovo djelovanje. Kao živa Sila, dah Božji, u hebrejskome poznatiji kao ruah.

Kaže Ivan za vjetar da ne znamo kamo ide. I mi često nismo znali gdje ćemo ići, prepuštali smo se djelovanju vjetra uz vjeru da će nas dovesti do cilja na najzanimljiviji način. Vjetar nas je gurao i nekada skretao i šaptao nam neki svoj govor. Znali smo jedino da trebamo hodati u prosjeku barem 30km dnevno. I onda nam se dogodi da se prepustimo vjetru i nakon 20km naiđemo na odlično mjesto koje nas je odmah privuklo i bez puno raspravljanja odlučujemo tamo ostati, iako to znači da ćemo se morati potruditi u nadolazećim danima da nadoknadimo manji broj prijeđenih kilometara. I to bude jedno od najboljih mjesta na kojima smo bili. I mjesto gdje upoznajemo ljude s kojima ćemo se kasnije opet susretati i zajedno doći do Santiaga.

Po putu ima toliko zanimljivih mjesta. Na mnogima sam htio ostati, ali nismo mogli jer smo morali stići na vrijeme u Santiago, a ovako bi putovali mjesecima. Trebao sam naučiti prihvatiti propustiti neke dobre prilike, ali zato mogu reći da je bilo toliko dobrih prilika da na kraju ne žalim. Jer dobre stvari su mi se dogodile i dao sam priliku da se dogode. Nekada i na mjestima koja me se nisu toliko dojmila, upoznao sam tamo zanimljive ljude ili imao zanimljive doživljaje. Hostel gdje sam upoznao Blaženku me se nije posebno dojmio, isto tako i hostel i okruženje gdje sam upoznao Sergia, a bilo je tako zanimljivo poslušati njihove priče i filozofije. Propustili smo i hodati s nekim dragim ljudima jer smo morali biti brži od njih. To je jednostavno tako, nedostaju mi i moram to prihvatiti. No opet, pojavili su se i novi dobri ljudi. Svi su mi oni ostali u srcu, iako neki više od drugih. Još uvijek sve to nekako pokušavam razumijeti i uzeti kao pouku za život. Isto tako je i kada se nesretno zaljubim, nekada se trudim i ne ide i nekada to treba prihvatiti i krenuti dalje. Jer pojavit će se i nove prilike.

Kada sam se vratio kući, jednoga dana sam naišao na nizozemsku riječ utiwaaien zanimljivog značenja: to walk in the wind for fun. To take a walk, usually alone, outside or in the countryside to clear one’s head. (izvor: https://lawhimsy.com/2014/02/12/word-nerd-uitwaaien/). Znači: hodati na vjetru iz zabave. Ili hodati, obično sam, negdje vani na otvorenome kako bi pročistili um. Upravo to je i razlog zašto mnogi idu na El camino. Neki idu iz zabave. Neki da se prošetaju malo po prirodi i iskuse nešto. Neki da bi sredili svoje misli. I zato mi je ovaj vjetar u nazivu još više drag jer vidim sve više razloga zašto je to dobar naslov za ovaj putopis.

Put je prekrasan i s razlogom je zaštićen kao UNESCO-ova svjetska baština. Putem nailazimo na prekrasne rimske mostove, kamene crkve ispunjene zlatom, velebne katedrale, mnoge povijesne i kulturne spomenike, Gaudijeve kuće, šarmantne gradiće, čarobne šume... Kao što je i s Duhom, ono najljepše nije ono što vidimo, već ono što osjećamo i doživljavamo drugim osjetilima. Za mene su to bili susreti s ljudima, njihove životne priče, njihova pažnja, njihova ljubav i milosrđe u odnosu s drugima. Na ovome putu sam to doživio u većoj mjeri nego što sam navikao u većem dijelu dosadašnjeg života. Ono što je isto bitno, ljudi primjećuju jedni druge, a ne kao kada u velikome gradu hodaš ulicom i prođeš pokraj sto ljudi i nikoga ne upoznaš niti zapamtiš niti te itko primjeti. Ili ako se voziš autom, onda još manje možeš susresti ljudi, a ovdje hodaš pa ste si bliže i imaš bolju priliku za susret. Tko želi vratiti vjeru u ljude, može to doživjeti na ovome putu. Volio bih da što više ljudi prođe ovo iskustvo jer se nadam da bi nakon toga gradili bolji svijet jedni s drugima.

El camino na španjolskome znači put. Isus je za sebe rekao da je on put, istina i život. Put je postao popularan kao hodočašće na grob svetoga Jakova, jednog od Isusovih apostola. Grob se nalazi na mjestu gdje je izgrađena katedrala u mjestu Santiago de Compostella (santi: svet; ago: jakov; compostella: grob ili polje zvijezda).Većina ljudi koji hodaju danas ovim putem nisu krščani što pokazuje da je put dovoljno zanimljiv i iz nekih drugih razloga. Ja sam krenuo na put i zbog volje za upoznavanjem druge kulture, šetnje po prirodi, susretu s ljudima, ali i kao hodočasnik. Bilo mi je vrlo lijepo i volio bih da i drugi vide ovo kao jedan prijedlog kako pristupiti ovome putu.

Ovaj put je i prilika da se nešto nauči. Ja sam tako naučio nešto o korejskoj kulturi, bilo mi je zanimljivo slušati o njihovom blagdanu koji traje par dana kada se obitelj okuplja i prisjeća se svojih predaka i zahvaljuje se za berbu plodova. Bio sam u muzeju čokolade i naučio nešto o njezinoj pripremi i kako je Španjolska donijela čokoladu u Europu iz svojih američkih kolonija. Čitao sam nešto i o Keltima koji su boravili na tim prostorima kojima sam hodao. Vidio sam i kako ljudi imaju drugačije pristupe životu i kulturu koja ima drugačiju filozofiju iz koje se može nešto naučiti.

Sjetio sam se onog zanimljivog pitanja koja je svrha našeg života na zemlji. I jedan mogući odgovor bi bio da smo tu kako bi se uvježbali i pripremili za vječni život. Ako bi to bio jedan ugodan raj, kraljevstvo nebesko, bi li bilo prikladno da krademo, da neke ljude volimo, a neke mrzimo, a neke izbjegavamo i ne obraćamo na njih pažnju? Ili bi bilo dobro da iskazujemo ljubav i milosrđe jedni prema drugima? Pisao sam već kako je ovaj put prilika da vidimo kako je moguće to iskazivati i doživjeti i zato je to dobra vježba za raj, kao i za život na zemlji, ako ga želimo učiniti sličnijim raju.

Većinom smo hod započinjali pred zoru. Hodali smo po mraku i uživali u zvjezdanome nebu. Kad bi izašli iz naselja u prirodu, izmolili bi krunicu Božanskome milosrđu i molitvu Anđelu čuvaru. Svaki dan hoda bi namijenili za neke osobe i to sam javno objavljivao. Bilo mi je drago kada su mi se javili i poznati i nepoznati ljudi u želji da molimo za njih ili namijenimo hod za nekoga od njihovih bližnjih. Predlagao sam i drugim suputnicima da nam se pridruže u toj namjeni hoda. Pod pauzama bi povremeno čitali Ivanovo evanđele i razmatrali bi pročitano dok bi hodali po samotnijim dijelovima puta. Ovu ideju sam preuzeo s isusovačkih kampova. Svaki dan smo trebali proći prosječno barem 30km. Ali nisam htio žuriti. Htio sam zastati kada bih vidio nešto lijepo ili zanimljivo, neku lijepu scenu ili umjetnički kutak. Htio sam i susresti čovjeka po putu, pozdraviti ga i saslušati ako želi nešto podijeliti sa mnom, upoznati ga. Bilo je i lijepo vidjeti kako si ljudi pomažu. Kada ti se netko čini umoran ili ozlijeđen, zastaneš i ponudiš pomoć i lijepo je vidjeti i kako drugi to rade. Kada jedeš, ponudiš druge i lijepo je ponuditi druge i ponekad i primiti nešto od njih. Lijepo je i shvatiti kako možeš naučiti nešto od ljudi koji te okružuju kada dijelimo svoja iskustva jedni s drugima.

Imao sam nekih problema prije puta i nisam stigao nešto isplanirati i posebno se pripremiti. Tako smo se i mogli prepustiti vjetru da nas nosi kuda je htio, a mi smo bili spremni prihvatiti što nam se nudi. Nismo unaprijed rezervirali hostele, osim u slučaju kada bi negdje došli gdje smo htjeli prespavati i tamo nije bilo mjesta. Onda bi zamolili vlasnike da provjere u drugome hostelu ima li mjesta. Bilo je to lijepo dati povjerenje, slušati intuiciju. Mnoge zanimljive stvari nismo saznali iz knjiga nego iz razgovora s drugim ljudima. Tako sam primjerice saznao i za neke od najzanimljivijih hostela gdje bi bilo dobro prespavati: jedan od najdražih mi je bio samostan u Herbonu za kojega sam čuo od Njemca s kojim smo razgovarali dok smo čekali potvrdu o završenome putu. Bilo mi je i zanimljivo kada me jedna starija Španjolka pozvala u svoj stan kojoj sam ostavio licitarsko srce kao uspomenu, a ona meni domaći pekmez koji je sama radila. Kada sam došao doma, probao sam pekmez i odličan je. Upoznao sam divne ljudi koji mogu biti inspiracija kako živjeti život na drugačiji i zanimljiviji način. Tako sam primjerice upoznao djevojku s Karibskih otoka koja po putu nije trošila novac već je živjela od onoga što je dobila volontirajući ili kao milostinju stavljajući se u ruke dobrih ljudi. Bila je jedna pjesma po putu koja je govorila o tome kako svatko ima svoj poseban put. Tako i ti ako kreneš na put, možeš ići istim mjestima, ali imat ćeš drugačiji put. I ti si drugačiji i susretat ćeš druge ljude i mnoga mjesta će se razvijati i promijeniti. Ali možeš imati sličan pristup putovanju i vjerujem da ćeš imati dobre doživljaje vrijedne spomena.

Mislim da treba dati priliku da se dogode dobre stvari. Znatiželjno zastati uz nešto neobično, saslušati čovjeka i potaknuti ga ako treba na razgovor, hodati u vjeri da ćeš naići na dobre prilike i dobro mjesto za prespavati, da ćeš doživjeti nešto neobično i zanimljivo. Kada si pažljiv i znatiželjan i daješ priliku, uočavaš zanimljive pojave. Ali ako žuriš, ne slušaš, ne promatraš, izbjegavaš ljude i skrivene kutke, možda ćeš propustiti nešto vrijedno. Udahni duboko, osvrni se i daj priliku. Evo jedne zanimljive sitnice. Pred jednim samostanom gdje smo naumili spavati, uočio sam kako mađarica Anna sjedi na podu i odmara ruke na dignutim koljenima, a ruke su bile tako postavljene da su podsjećale na simbol školjke sv. Jakova. Taj simbol označava put kojim hodočasnici trebaju ići. Uz taj simbol, Annu je krasio i prelijep osmijeh.

Moj put je trajao 42 dana i prošao sam preko 1000km. Hodao sam popularnim francuskim putem od Saint-Jean-Pied-de-Port u Francuskoj do Santiago de Compostelle u Galiciji u Španjolskoj. Potom sam nastavio prema oceanu do Muxie i Fisterre, vratio se busom u Santiago, hodao pješice portugalskom rutom u suprotnome smjeru i od Viga uzeo bus do Porta. U Portu sam proveo par dana istražujući grad i potom se avionom vratio kući.

Uzeo sam neplaćeni godišnji. Mnogi ljudi isto uzmu neplaćeni ili daju otkaz ili rade u školi pa imaju duži godišnji ili su u penziji. Neki hodaju svake godine po 2 tjedna. Meni se činilo nakon prvih par dana da imamo toliko lijepih doživljaja da bi mi samo to bilo dovoljno za cijeli put. Pa tako nije ni ta ideja da se hoda malo pomalo tako loša, no prije puta mi se to nije činilo tako zanimljivo i htio sam odraditi cijeli put u jednome komadu jer nisam nikada prošao ranije kroz takvo jedno iskustvo. Odlučio sam pisati dnevnik ne očekujući puno, a ispalo je dosta zanimljivo. Nije svaki dan jako zanimljiv, neki su nekako obični, ali i takav dan je onda dobrodošao odmor. Nakon povratka s puta, prošao sam kroz dnevnik i nadopunio ga detaljima kojih sam se još uvijek sjećao, ali nisam uspio zapisati. Po putu zapravo nisam imao toliko vremena i pisao sam u hodu na mobitelu. Nadam se da ćete i vi osjetiti malo tog duha i uživati u mojim doživljajima. Vjerujem da su bilješke dosta sirove, ali su zato iskrene i osim samoga puta, upoznat ćete pomalo i mene.

Ako ste kojim slučajem bili sa mnom na putu, slobodno pošaljite komentare da obogatimo putopis i da izmjenimo kontakte. Mnoge dobro ljude samo samo kratko uspio susresti. Žalim još uvijek što nemam kontakt od Michelea iz Torina s kojim sam se kratko podružio, ali mi je ostao u ugodnome sjećanju. Ako imate neki svoj el camino putopis, slobodno objavite link na njega. Ili ako imate zanimljivi doživljaj, pošaljite.

Zabilješke iz dnevnika po danima

Galerija slika