Ne vidimo odnose onakve kakvi jesu, već kakvi smo mi
buđenje
1. proces kad organizam prelazi iz spavanja u budno stanje
2. čin kad se prekida san, kad se voljnom radnjom prelazi u budno stanje [naručiti (telefonsko) buđenje tražiti signal kojim se prekida san i počinak
3. pov. pol. ideol. ekspr. završni proces u oblikovanju i nastajanju moderne nacije; narodni preporod, narodno buđenje
éveil
1. Littéraire. Action de sortir de son sommeil, de son engourdissement : L’éveil de la nature au printemps.
2. Fait de se révéler en parlant d’un sentiment, d’une faculté : L’éveil de la sensibilité.
3. Fait pour quelqu’un de commencer à s’intéresser à quelque chose et à le comprendre : Éveil des enfants aux mathématiques.
risveglio
1. Ritorno della sensibilità al termine del sonno ( al suo r. non ricordava più nulla ); fig., può implicare dolorosa sorpresa nel contatto con la realtà ( improvviso r. da un’illusione ), ripresa vivace di un desiderio o di un impulso ( r. dell’appetito, della gelosia ), rinnovata forza morale o fervore di attività, dopo lunga inerzia ( il r. della coscienza ; r. delle arti, delle scienze ; il r. della Borsa
awakening
1. countable, usually singular] an occasion when you realize something or become aware of something
2. [countable, uncountable] the act of beginning to understand or feel something; the act of something starting or somebody waking
Tražila sam definicije na internetu kako bih “ozbiljno” započela uvod u svoju temu, i već sam pronašla materijal za novu temu … Događa li se to uvijek kada kreneš prvi put pisati nešto?
Buđenja su sastavni dio naših života, tako započinjemo dan, našu rutinu i uranjamo u situacije koje će nas zauvijek obilježiti. Međutim, što je s onim svakodnevnim “mini-buđenjima”, “naglim buđenjima”, zvanim spoznaje?
Interesantno kako čak i jezici pridaju drugačija značenja i opisuju “buđenje”; tako jezikoslovac.com (sve navedene stranice su nasumično odabrane) “obilježava” buđenje čisto kao fizičku radnju ili političko ideološku ekspresiju; larousse.fr spominje buđenje kao fizičko stanje, npr. buđene cvijeća u proljeće, buđenje osjećaja, buđenje interesa da se nešto shvati i razumije; samu talijansku definiciju je izbacio “google” kao povratak osjetljivosti na kraju sna, može značiti neugodno iznenađenje i bolni dodir sa stvarnošću, “buđenje” želje ili nagona, “buđenje” svijesti, moralne snage ili nalet aktivnosti nakon duge inercije; dok je oxfordlearnersdictionaries.com definirao buđenje kao situacija kada se “shvati nešto” ili postane “svjestan nečega” ili moment kada se počinje nešto shvaćati ili osjećati.
Daleko od toga da pokušavam podučiti sebe ili potencijalnog čitatelja definicijama na stranim jezicima ili ukazati na raznolikost i ljepotu različitih jezika, ali nakon ovog mini istraživanja, ne mogu da se ne zapitam, da li je sama naša svijest uvjetovana geografskim položajem… Pa ni u jeziku nam ne postoji neka refleksivnija definicija buđenja! (Nadam se iskreno da ću kasnije i opovrgnuti sebe i da će ova konstatacija biti samo rezultat nedovoljnog istraživanja po hrvatskim rječnicima). I dalje mislim, da sam na tragu nečega, vezanoga za geografsku i društvenu uvjetovanost.
Na stranu moje vrludanje i sociološka uvjetovanost, vratimo se buđenju. Da, svi već znamo za ove “vrste buđenja”, kada nam se odjednom otvore oči, kada shvatimo da ništa nije onako kako nam je izgledalo, bilo to zbog partnera ili bolesti, ili možda zbog nekog pozitivnijeg razloga — osobe koja nam je tako prodrmala stajališta i temelje nakon kojih više nismo bili isti.
Pitam se, koliko se puta dogodilo da smo ta “buđenja”, “progledavanja”, doživjeli tek nakon što nam se srušio neki odnos ili cijeli svijet ili nas je snašla neka nedaća, ili krizna situacija ili nas je netko izdao ili razočarao… Ili smo jednostavno odrasli i spoznali “brutalnost” svijeta?
Pitam se, koliko smo ta ista “buđenja” doživjeli zato što smo se susreli s osobom koja nas je zbog svojih svjetonazora, pitanja koja nam je postavljala, svog stila života toliko uzdrmala da smo počeli gledati svijet drugim očima?
Pitam se, koliko puta smo, osluškujući onaj tihi glas u sebi, osjećajem da možemo više, “da nešto ne štima” bez da ušutkavamo “to nešto u sebi” realnim argumentima iz “ovog” svijeta počeli lagano njuškati i kopati, otkrili neke nove činjenice koje smo nekako prirodno prihvatili i samospontano pokrenuli “buđenje” u sebi.
Pretpostavljam, da se vrlo često dogodila prva situacija, rijetko druga, i vrlo rijetko, kod nekih gotovo nikad, treća situacija. Vjerojatno smo zbog ove prve dvije situacije “buđenje” i “otkrivanje” doživjeli kao nešto grandiozno, dramatično, “life-changing” nakon kojega nema natrag, i nešto za što je potrebno biti u posebnom stanju i s posebnom dozom hrabrosti. Što ako nije tako? Treća situacija nije takva… ne zahtijeva nikakvu posebnu hrabrost, dobro možda malo, ali više od ičega zahtjeva znatiželju, onu iskonsku znatiželju i želju za životom. Znate dobro na koju želju mislim, na onu Joie de vivre.
I da, možda ovo sad već naginje u Pinterest-krilatica-puno-nabacanih-quoteova sranje, ali nešto mi kaže da ću i samu sebe razuvjeriti od toga do kraja teksta. Gledam drage ljude, prijatelje oko sebe, pa i često sam sama bila takva, dok nisam prešla “na other side” (ili dark side kako se često znam zezati s dragom osobom, i ne, nemam namjeru razotkriti još što je “other side”), kako su “dobro”, ali traže nešto više, kako je “sve ok, ali ovo gdje živimo…”, kako ” su dobro mama i tata, hvala na pitanju i naš odnos je ok, ali znaš kakvi su… s vremenom odrasteš i prihvatiš ih i već i oni stare…”, kako “radim, ide sve pomalo, evo i kreditno smo sposobni, auf, kako je bilo lijepo prije, nisam morao razmišljati o ničemu, znaš sad su mi i moji jasniji”, kako “a dobro smo on i ja, veza kao veza, nemamo više vremena za sranja, orgazam? ma daj molim te, te koje kažu da im je super seks i da stalno dolaze do vrhunca, ma izmišljaju… pa nije uvijek dobar seks, previše radimo, nema se vremena”, kako “a dobro smo ona i ja, stalno joj nešto smeta, ali dobro u pravu je, moram se i ja malo uozbiljiti, nije više vrijeme sad za zaje******” i slične situacije”. Vrlo realne situacije i vrlo teške situacije.
Koliko smo se puta samo probudili s mišlju, ili smo čitali neki blog, ili pratili nekog entrepreneura ili dizajnericu i promislili… ŠTO AKO.
Što ako postoji nešto više. Što ako mogu i ja raditi ono što volim i plaćati sebi račune (dobro to je sada već neka druga tema)? Ma pustimo sada uopće to pitanje koje je samo za sebe kompleksno i dolazi kasnije.
Što ako mogu tražiti više iz odnosa koje imam? Što ako su moji roditelji sami krivi za svoju sudbinu? Što ako postoji taj neki vrhunski seks? Što ako sam sebi namećem ovaj život koji imam, a ne država, okolina, društvo? Što ako postoje ljudi oko mene koji nisu “u istom vagonu kao i moji prijatelji”?
Što ako sam/a sebe zavaravam i ne sviđa mi se nijedan odnos koji imam? Svaki bih barem malo doradio/la da to bude — to.
Što ako je problem u meni?
Uh, moram stati sada.
Moram stati sada jer kreće bujica u meni. U nama. Kako može biti problem u meni/nama kada su nam roditelji takvi i takvi? Kako može biti problem u meni/nama kada prijatelji imaju: svoje probleme…svi su u istoj kaši, oni su takvi… znamo se od treće godine života… prihvaćamo ih kakvi jesu, u k**** su… ali ne možeš tu ništa… znaš koliko su puta tu bili za mene… lako je njemu ima novaca… a ja komuniciram, rekao/la sam im što mi smeta, prihvatio/la sam ih… rekao/la sam im oni i dalje isto… bla bla? Kako može biti problem u meni/nama kad od početka veze on/ona je sjeb***… ima mnogo problema koje vuče od prije… ima teških veza iza sebe… pokušavam pričati, ali ne ide… ali ne razumiješ ti to, toliko smo toga prošli puno… ja vjerujem u nas, nju, njega… vidim potencijal, samo da ovo prođe… samo da dignemo kredit… samo da počnemo živjeti skupa… vjenčamo se… dođe ljeto bla bla?
Realno ja, počinje sada govoriti — ok, ništa novo ovdje, hajde da vidim to bajno rješenje, da, da, mijenjaj sebe i što onda svi će se odjednom promijeniti? Ma daaaj molim te…
Onaj tihi glas u tebi, zna i moli da priznaš barem u tišini sebi da se možda isplati preuzeti taj rizik i reći da je problem mooožda ipak u tebi, premda isprva ne vjerovao u to, čisto da vidiš “što tu ima”. Onaj tihi glas u sebi ti kaže isto tako da se ne inatiš i ne kažeš: “Hajde da vidimo, bring it on“, pa na prvu naznaku nečega što ti se ne sviđa i što ti prije svega “nije sjelo” vikneš: “Ovo je sranje! Ne može se tu ništa” i zadovoljno uljuljaš u svoju mrežu odnosa i template-a ponavljajući konstantno jedne te iste odnose i situacije, nego da pružiš realnu šansu sebi — jer, ipak jest sve u našim rukama.
Naravno, ovdje nije nužno riječ o disfunkcionalnim odnosima, nego možda o samom onom trenutku, “momentiću” kada se usred noći zapitaš — da li je ovo sve od mog života? I to u onim momentima kada ne možeš ušutkati sebe nekom novom grandiozno konzumirajućom situacijom — novom zaljubljenošću, novim projektom, skorim vjenčanjem, skorim putovanjem, novim poslom, nego u onim momentima kada imaš osjećaj da je sve na mjestu, ali to nije to. Taj moment će neki osjetiti kao da sve oko njih gori, ali su razmaženi i žele nemoguće ili kao smiješnu ideju koja je došla iz zanesene adolescencije.
Nakon što ispregovaramo cijeli ovaj dio sami sa sobom — kreće onaj malo realniji dio (kao, navodno), a opet jako teški.
Kakvi su moji odnosi oko mene? Zašto imam toliko odnosa? Postoji li ijedan odnos koji ne bi ni slučajno promijenio/la? Kakav je to odnos? Što ja očekujem od odnosa? Da sam dijete ili u pubertetu da li bih prihvatio/la odnos kakav imam s roditeljima? Što me točno nervira kod mojih roditelja? Što sam to obećala ili obećao sebi da nikad neću raditi kao moji roditelji? Kakve sukobe imam sa svojim prijateljima? Kakvi su moji prijatelji? Kako izgleda naš odnos? Zbog čega se sukobljavamo i što očekujem od njih? Kakav mi je odnos s partnerom? Da mi netko kaže - prilagodi svog partnera da bude idealan - što bih napravio/la? Kakav mi je odnos sa bratom/sestrom? Što im zamjeram? Čemu se divim? I naposljetku kakav/kakva sam ja u odnosima s njima? Kako bi oni mene opisali? A kako bih sebe opisao/la u odnosima s njima? Što ja želim iz svakog odnosa pojedinačno? Kako se osjećam u svakom odnosu pojedinačno? Kako se osjećam sam/a sa sobom?
Ovaj niz pitanja je vrlo aktivan i ako je osoba spremna odgovarati na njih, izazvat će pravu lavinu emocija i otvoriti neke nove teme, baš kao što su se i meni otvorile samo malim “istraživanjem” s početka teksta.
Postavljanjem pitanja sebi ali i omekšavajući svoj um, svoju sliku o sebi i svijetu, dolazite do one stvari koju najviše mrzite — do naslova ovog teksta.
I nitko tu nije kriv, netko će prihvatiti ovakve stvari, netko neće, netko će se promijeniti, netko neće. Stvar je u tome da baš tako i treba sve biti. Ništa nije strašno ni u ovom naslovu. Problem današnjeg vremena je da se na neki način ljudima i nameće rad na sebi. Većina doživi ovaj naslov kao kritiku ili “oh ne opet neka self help pilana”. Ja, međutim, odgovorno tvrdim da je to rezultat samo momenta u kojem ste nešto čitali, ili je riječ o tako suhoparnom tekstu, koji je možda dotaknuo nešto u nama, ali ga je bilo lakše proglasiti glupim i bespotrebnim.
Na svakodnevnoj nas razini na ovaj ili onaj način, pozitivno ili negativno aktivira netko iz okoline, od prijatelja i poslodavca do roditelja. I svi posežemo za istim, ili ćemo izraziti oduševljenje, ili ćemo se uvrijediti, ili razbjesniti. Takva reakcija će ići izravno ili neizravno. Popričat ćemo s trećim osobama o tome ili zadržati za sebe. Dati savjet ili ne. Angažirati se više ili manje. Doživjeti intenzivno ili samo primiti na znanje. I za sve postoji razlog - zašto prijatelju dajemo savjet, zašto ga osuđujemo, zašto se veselimo s njim, zašto ne razumijemo kako otac ili majka mogu to i to, zašto u momentu kada nam se ne sviđa kako partner reagira odlučimo ga poslati k vragu ili postati ogromno klupko ljubavi, zašto ne možemo nigdje bez čopora prijatelja… Taj razlog smo mi, i da, svi ti odnosi su takvi zbog nas (u većem ili manjem omjeru). Tko god kaže da je određeni odnos isto takav i zbog druge osobe, istina — ali ako je odnos loš — isključivo je problem te osobe koja to vidi i stoji u takvom odnosu i ne čini ništa. Ili ako pokuša nešto promijeniti — i ne promijeni se ništa, a ona je i dalje u tom odnosu. Takvi se odnosi onda prekidaju. Ako je odnos divan, divno je što to primjećujete, ali ako to uvelike ovisi o drugoj osobi (jer se trudi i uvijek je tu) zapitajte se da li vi činite isto.
I utjeha ili prije komplikacija za kraj — ako smo mi isključivi razlog zašto imamo takve i takve odnose oko sebe i takav i takav pogled na svijet, ako smo spremni barem malo ispregovarati sa sobom u korist te izjave — ipak nismo isključivo mi sami krivi za to. Istina je da se ljudi rađaju kao “prazna ploča” kada su u pitanju ljudski odnosi, i da je uvelike odgovornost na matičnoj obitelji (znate ono, mama, tata i dijete) za funkcionalnost odnosa njihovih potomaka. Ali znati to, znati uvjetovanost naših odluka, reakcija i odnosa matičnom obitelji i njihovom “genezom odnosa” i ne napraviti ništa po tom pitanju, niti “poviriti čega još tu ima i što se može” pretvara se u vaš teret i vašu krivicu. Ne brinite za one koji nikad neće tako razmišljati i nisu svjesni toga, oni automatski nisu ni krivi niti imaju takav teret spoznaje kao vi. Uostalom, oni na neki način i zaslužuju odnose kakve imaju. Zaslužujete i vi ako ne odlučite poduzeti ništa. U tom Vam slučaju toplo savjetujem da nastojite što bolje ušutkati “taj glas u sebi”, takva vrsta ušutkavanja najčešće funkcionira u materijalnom obliku, u obliku neke nagrade, auta, shoppinga… U svakom slučaju bitno je da se počastite.
Za Vas ostale, moji Kolumbusovci, Mageljanovci i Amundsenovci… što će biti? Nastavljate li sa mnom u možda najvažnijoj ekspediciji u nečijem životu ili ima još netko da je odustao od ukrcavanja?
Dajem Vam mali preview kako izgleda to putovanje ako ste se odlučili sa mnom ukrcati…
Brod kreće…
