Život piše čudne priče. Kad nam se dogodi nešto loše — pitamo se zašto baš ja, zašto baš meni? Padamo u depresiju, jadni smo, tužni, razdražljivi, nismo za komunikaciju i druženje, zatvaramo se u sebe, mrzimo i sebe i sve oko nas. Ja to ne radim. Ne volim biti u depresiji, jadna, tužna i nikakva jer sam i po karakteru većinu vremena vedra, vesela i nasmijana. No, da i niste prirodno takvi, vjerujem da se ugodnije osjećate u svojoj koži kada ste dobro raspoloženi, zar ne? Kroz razne loše situacije, bilo da se radilo o nekoj informaciji ili događaju, naučila sam polako kontrolirati prihvaćanje istog. Prvog trena svi manje više isto reagiramo, no kako ćemo se ponašati nakon toga, ostaje i ovisi isključivo o nama samima. Zato kad mi se dogodi nešto loše, vjerujem da je tako trebalo biti kako bi mi se moglo dogoditi nešto bolje nakon toga. Ludnica, ha?! :)
Zadnje 4 godine radila sam u maloj firmi gdje sam zaista jako puno naučila, što o poslu, što o sebi. Bilo mi je to dosad zaista najljepše razdoblje u mom životu — učila sam, rasla, razvijala se, skupljala profesionalna iskustva, trudila se iz dana u dan kako bih postigla još više i bolje. Nisam se žalila ni na što jer sam znala da imam i više nego bolje uvjete te sam to jako cijenila i bila zahvalna. S druge pak strane, zarađeni novac sam trošila na sebe i svoje gušte — od raznih edukacija do putovanja. Lijepo je kada si možeš ispunjavati svoje želje i snove, osjećaj zadovoljstva i uspjeha.
No, dogodio se i taj trenutak kada mi je kao jedino logično rješenje bilo otići. Tu večer, razmišljajući o tome što i kako dalje, jedna prijateljica mi je napisala nešto što mi je omogućilo da odmah donesem odluku — Ako ti se više ne pruža ono što želiš, vrijeme je da odeš. Odlučila sam prespavati. Uvijek to napravim kada donosim važne odluke, hladne glave je ipak puno bolje razmišljati.
Prve reakcije od bližnjih i prijatelja za očekivati — nemoj nagliti, razmisli još malo; nađi prvo novi posao pa onda otiđi; nije ti dobro imati prekid radnog odnosa, to ti poslodavci ne vole vidjeti u CV-u; znaš da danas nije lako naći posao, to će ti potrajati mjesecima itd. itd. Što sam više razgovarala i što sam više komentara i savjeta slušala, to sam bila nesigurnija i nestabilnija. Znala sam doći doma, sjesti i plakati jer mi je netko opet bacio bubu u uho i poljuljao moju odluku, moju sigurnost. Znam da su svi imali najbolje namjere, ali teško je slušati i nositi se s tolikom količinom suprotnih mišljenja. Izjedalo me, nije mi dalo mira, nisam mogla spavati, vikendom sam dobivala temperaturu. Stres. Psihički nemir. Borba sa samim sobom. Bilo je već kasno kada sam odlučila prestati razgovarati s ljudima u nadi da ću se smiriti jer je odluka na kraju ipak samo moja. Bila sam iscrpljena. Odlučila sam igrati na sigurno te ostati još neko vrijeme i pružiti si šansu, ipak vrijeme liječi rane. No, situacija nije bila ništa bolja i bilo je vrijeme za akciju. Nije bilo lako, doduše, bila je to jedna od najtežih akcija koje sam poduzela. Nelagoda, strah, knedla u grlu, ukočenost. Ali, duboko u sebi sam bila mirna jer sam znala da ću biti sretnija. I sada, dok pišem ovaj post, skoro 2 mjeseca poslije, zaista jesam sretna što sam najviše vjerovala sebi i svojem instinktu. Vjerujem da me čeka nešto bolje, nešto gdje ću opet učiti i gdje me neće natjerati da dođem do ruba.
Nedavno sam čula super definiciju hrabrosti — hrabrost je djelovanje unatoč strahu. Bila sam stvarno hrabra jer je to djelovanje izazivalo jedan od najvećih strahova koje sam proživjela. Donositi odluke nije lako, pogotovo kada su u pitanju one koje se odnose na našu budućnost. Hladne glave i što racionalnije, ne na brzaka s danas na sutra. Ako svakim danom postajemo sve sigurniji da je odluka ispravna, vrijeme je za akciju. Ono što se dogodi je da većina ljudi tu zapne. Stanu. Počnu preispitivati svoju odluku i tako vrijeme prolazi i opet su na početku. Strah od promjena je jedan od najvećih strahova, no ako ne sad, kad? Što je najgore što vam se može dogoditi ako krenete u akciju? Razmislite o mogućim ishodima. Ako to najgore možete preživjeti, eto vam najvećeg dokaza da se pokrenete — realizirajte svoju odluku!
Ponekad dođemo do ruba i shvatimo da više ne možemo. Ne možemo jer ne želimo, a ne želimo jer je protiv naših vrijednosti. Testiramo svoje granice, granice do kojih dopuštamo da nas dovedu. Isprobavamo koliko smo izdržljivi, tolerantni, guramo još malo pa onda još malo. Odjednom shvatimo da uopće nismo trebali toliko gurati jer je naša granica odavno probijena. Što prije shvatimo, agonija će trajati kraće, a naša glava i um će se brže oporaviti.
Ponekad ne treba puno i dugo razmišljati, slušati druge, već reagirati na vrijeme, onda kada osjetimo da je pravi trenutak, prije nego ostanemo još više povrijeđeni. Trebamo biti dosljedni sebi samima te vjerovati u svoju odluku. Ne izgubiti nadu i ostati optimističan. Izaći jaki i ponosni. Jer smo razmislili.
Direktorka
