Vila Ammende
Daćeš mi Milane kratku s mlijekom i vode jednu čašu da se popije u lokalnoj kafani prije nego što se krene na put. Normalno da ništa živo nisam znao o Estoniji, ko još zna bilo šta o Estoniji, ali to nije umanjivalo želju da se ode, vidi i usvoji. Imam hranu i smještaj, pokriven je i prevoz, usput ću i naučiti nešto o medijima, biće tu nekih ljudi sila, ajmo.
Salijevao sam jutarnjeg Minasa u sebe. Jedva sam dočekao da me neko u bašti pita šta ima kod mene, šta radim, pa da se ja tu pokurčim kako ja idem U ESTONIJU STARI. To je sastavni dio kako putničkog tako i životnog, kako amaterizma, tako i šabanisanja, kad sam od sebe počneš pričati gdje si, ko si, šta si a da ni o jednom od navedenog blage veze nemaš. Kasnije se čovjek nekako zatvori u sebe, riječi dobijaju na vrijednosti pa se sve manje bacaju u prazno, dok se u međuvremenu gata gdje otići, kako otići, kako napraviti te proklete pare.
Međutim: ‘’Čuj u Estoniju ideš.’’, reče mi lik i opali se smijati. Nešto mu nije odgovaralo, možda ime države, možda zvuk koji se stvori kada čuješ to ime, šta god, pljunuti zbog imena meni nije Dragan.
Tri dana pred put, jedan nabujali Potočić, tako ga oduvijek zovemo, uspio je otkinuti dio dvorišta i odnijeti ga dole do Vrbanje. Nije mi bilo svejedno, valjalo bi to sad zakrpiti, ali moram ja gore, a opet ne mogu jer moram ostati kod kuće, da pomognem. Znajući gdje mogu naći podršku i blagosiljanje, otišao sam do babe. Kao i inače, a pogotovo ljeti, jer ljeti vinova loza lista, ona za stolom ispod grožđa sjedi postojano kao neki mudrac kod kojeg dolaziš po uputstva za nastavak potrage za blagom. Sa njom, evo već 40 godina, sjedi jedna te ista žena, njena komšinica, koja takođe posjeduje mudrost u sebi. Možda ju je stekla učeći od oca, gospodina koji je nosio jedno hardkor krajiško ime, Neđeljko. Neđeljka pamtim po samo jednoj sceni: imam možda tri godine, on sjedi pored mene na kauču i mota duvan. Jednom rukom, jer nije imao šaku desne ruke. I sve je uspijevao da radi, bez jedne čitave šake: da kosi, da svaki dan ide na posao biciklom od Zelenog vira do Budžaka, da svira tamburu. ‘’Kako je upsijevao tamburu svirati?’’, zanimalo me. ‘’Išla sam ja s njim’’, priča Brana, ‘’u šumu, da nađemo drvo divlje trešnje. Onda su mu ljudi napravili nastavak za ruku, sa trzalicom ovako na kraju.’’
Da skratim priču, babin savjet bio je jednostavan i iskren: ‘’Ajde, kao da bi ti bio od neke pomoći. ‘’
Hvala baba, gospođa si. Bio je to moj prvi let. Strah od vožnje nekim prevoznim sredstvom savladao sam davno tako da nisam imao problem sa letenjem, ali strah od toga da će mi neko ukrasti putničku torbu — dubuko vjerujem da to nikad neću savladati. Između ostalog i te noći, kad sam došao na beogradski aerodrom, nisam se odvajao od torbe. Zaspao nisam čitavu noć jer sam motrio na nju, proučavao sam ljude koji isto tako čekaju svoj let kao i ja, ne bi li utvrdio smijem li zaspati pored njih. Prepariran, krvavih očiju, izmoren kao da se vraćam sa puta, zaspao sam čim sam skinuo kaiš nakon uzletanja.
Prvi utisak o Varšavi ne postoji. Samo sam prošao kroz par ulica u užem centru, tražeći hostel. Na kraju sam uzeo taksi, na šta je frajer popizdio, jer je vozio jedno 3 minute. Jebiga druže, šta ja sad ja tu da ti kažem.
U hostelu me dočekalo ljubazno osoblje koje mi je, na njihovo iznenađenje, saopštilo da moja rezervacija ne postoji. Naravno da ne postoji kad sam vam upao na prepad, prije sat vremena sam pročešljao Buking i pisalo je da u hostelu ‘’Oki doki’’ ima mjesta. I bilo je, pa su me odveli do sobe, prostrane sobe, sa dva kreveta i još jednim do kojeg se dolazi drvenim lotrama, taj uopšte nije ušao u razmatranje, njega nek zauzme neko kome se to da, pogledao sam zidove, bili su roze boje, na jednom je visila od željeza napravljena replika dobrog dijela ženskog tijela, u službi čiviluka. Ostavio sam stvari na krevetu preko puta. Valjalo bi se ujutro probuditi sa pogledom na to djelo, pa da se zblanem. Zašto bih se zblanuo? Jednostavno je: dobar čiviluk, i to je to.

Odvalila su se mekana tri sata sna. Odvalilo bi se i pet da me zvuk otvaranja vrata nije prenuo iz sna. Stigao je novi gost. ‘’Ja sam Ženja.’’, ‘’Odakle dolaziš Ženja?’’, ‘’Iz Jerusalima sam.’’, ‘’Lijep grad, čuo sam.’’, prošlo je tako još par bezveznih rečenica vremena dok nismo otišli do bara koji se nalazi u sklopu hostela. U baru je sjedio neki Japanac koji nas je počeo smarati pričom kako mu je Franjo Tuđman idol (?), glatko ga smo se riješili tako što smo… otišli od njega.
Ni na drugu mi Varšava nije izgledala ništa posebno. Možda sam samo šetao kroz nju dok je bila u lošem periodu svog života, kako god, ljepotu vidio nisam ni nakon pristojnih 10 pređenih kilometara.
Vratio sam se u hostel i legao oko optimističnih 23 časa. Naravno da nisam mogao zaspati, te sam opet izašao vani, u potragu za kafanom, vodeći se njenom poznatom moći ubijanja dosade.
Čim sam izašao iz zgrade, skrenuo sam lijevo i kafana je bila odmah tu. Nisam mogao vjerovati koliko malo hoda mi je trebalo da dođem do nje.
Dok sam čekao da mi dođe pivo i nešto žestoko, što sam naručio jer sam vidio da piju ljudi za stolom pored, bacio sam se u razmišljanje o Poljskoj. Sad se više i ne sjećam o čemu sam tad razmišljao, četiri godine su prošle, ali znam da je bilo neke veze sa zastavom; povezivao sam njene boje sa mojim trenutnim stanjem, crvenu sa izlaskom vani, bijelu sa praznim prostorom.
Držao sam čašu piva u ruci i počeo sam da je vrtim.
Kad sam pročitao šta piše na čaši, mislio sam da sanjam. Onda sam opet pročitao, stisnuo sam oči, onako jako, čisto da provjerim da nisam možda u snu. Nisam sanjao — na čaši je pisalo Banja Luka.

Na svu sreću, pisalo je odvojeno. Spojeno napisanom kao da nešto fali, a i ružno izgleda kad se piše, još ružnije zvuči kad se izgovara kao jedna riječ; mi razvlačimo i šta treba i šta ne treba, a pogotovo ove dvije, to je banova luka, dolina koju je neki ban zapazio i rekao, konsultujući se sa saradnicima: ‘’Piši tamo Nikola, samo napiši Banja Luka, pa ću ja pitati ove iznad da li se slažu.’’
Popravila me čitava scena. Ne zbog 051 zova, o tome uopšte ne treba govoriti, povodom toga se Arsen Dedić jednom prilikom, šmekerski, iz svoje tišine, oglasio sa: ‘’Sunce tuđeg neba dalo je sjajnih rezultata.’’
Ne bi bili to što jesmo da se scene poput ove mogu uopšte zamisliti, a kamoli očekivati, a one su stvarne, opipljive. Haos piše predivne stranice života; kad nemaš za šta da se uhvatiš, a volio bi pronaći sigurnost, svijest pokazuje da li ti je p:rijatelj. Ako se njena pomoć dogodi — a dogodi se uvijek, samo je pitanje trenutka — vrijeme tada staje. I ništa ljepše od toga ne postoji, jer postoji buđenje i svitanje u kojem vrijeme stoji, pogotovo onda kad si daleko, sam, na novom nebu.
___________________________________________________________________
Estonija je, nakon raspada Sovjetskog Saveza, pokupila najbolje od Rusije, sa kojom graniči na istoku, i od Finske, sa kojom graniči na sjeveru. Prepoznatljivi su po svojoj tehnološkoj razvijenosti; nalaze se na trećem mjestu tehnološki najrazvijenijih zemalja Evrope, što nije mala stvar.
Dvije hiljadite, dakle prije skoro 20 godina, vijeće estonskih poglavara odlučilo je da je internet osnovno ljudsko pravo. Kao voda recimo.
Pričao sam sa Anom, glavnom organizatorkom skupa, o prednostima i manama te velike tehnološke slobode. Priča nije dugo trajala, trajala je dok mi ona nije rekla da posjeduje internet državljanstvo, i da putem interneta obavlja sve: plaća porez, za pola sata registruje firmu, preko interneta čak i glasa na izborima.
Stajali smo na terasi, na krovu zgrade, odakle se pružao pogled prema Baltičkom moru. Parnu, tako se gradić zove, ljetna je prestonica Estonije. Njega posjećuju plavokose porodice sa sjevera, dolaze sa svojim pitomim psima koji se, ako odu do tuđeg peškira i privatnosti, vraćaju čim zucneš, večeraju u restoranu, odlaze u šetnju i ustaju rano, da bi mogli da odu džogirati ili igrati badminton u parku.
Jedva sam dočekao da uđem u vodu. Čim je nastupila prva velika (trosatna) pauza od predavanja, otišao sam na plažu sa još nekoliko ljudi. Nakon što je postalo jasno da dubine nema, da se može hodati do Danske a da se glava ne pokvasi, pala je odluka da se pomoću čučnja mora zadovoljiti potreba kvašenja glave. Tako je i bilo, i ništa se nije desilo. Oči me nisu pekle. Nisam osjetio so na usnama. Ovo more, pa ovo more nije slano. Hoću kući.
Srećom, čovjek s kojim sam dijelio sobu posjedovao je moć da me, čim progovori, momentalno usreći. Njegov engleski bio je pornićarski engleski. Neko je engleski učio u školama, neko preko crtanih filmova, ovaj brat ga je naučio na pornićima. U to sam bio sto posto siguran. Kasnije će se ispostaviti da to nisu neke moje insinuacije: preda mnom je zamolio jednu djevojku, s kojom je ušao u kratkotrajnu romansu na putu, da otvori usta. Ona je otvorila usta i on mi je rekao: ‘’Evo, vidi, vidi koliko malo može da otvori usta. Meri, joj Meri…’’, pa smo stajali na sred njene sobe, ja u nevjerici a on sa peškirom oko struka, nabildan, ali razočaran, zbog toga što Meri ne može da zine dovoljno da mu pruži oralno zadovoljstvo.
U sobi desno niz hodnik boravila su tri momka sa švedskim pasošima. Ala je kao mali došao iz Palestine, Fivos iz Grčke a ovaj treći iz Maroka čini mi se. Kad padne noć i kada zahladi, oblačili su crne kožnjake. Neprestano su mafijali, sklapali su dogovore sa organizatorkama, da bi nakon par mjeseci i sami organizovali seminar sličnog tipa. Na organizovanju tih seminara uzimale su se lijepe pare za jedan čist i uljudan posao. Na organizatorima je da osmisle koncept, napišu projekat, pošalju ga Evropi i dovedu ljude. Naravno, to sve zvuči kao mačiji kašalj, naravno da nije tako, trebaš dovesti pedeset ljudi na mjesto udaljeno hiljadama kilometara od njihovih domova, ugostiti ih, održati im radionice, ne upasti u minus. Koliko god to glupo zvučalo, tu poslovi mogu da se nauče: mozak se orijentiše na biznis, to je ideja vodilja, i ko ima sreće i znanja, može lako da živi od toga.
Ana je sa roditeljima u Parnu došla iz Kamčatke. Bježali su od neke frke, morali su, samo se toga sjećam. Kroz njene plave oči da se nazre situacija u mozgu: dok joj nešto govorim, osjećam kako preispituje svaku moju riječ i kako ih važe, jednu po jednu. Završila je režiju, da bi potom otišla u London na master. Jedno vrijeme je, nakon našeg druženja, vodila modni magazin za Ruse sa sjedištem u Londonu. Perverzija je gdje je sve tokom ovih godina ljetovala, zimovala, na kakvim mjestima je razgovore vodila, s kim je sve pričala.
U mejlu koji sam dobio, u kojem je rečeno da sam primljen na program, stajalo je da obavezno ponesem pidžamu, jer će se jedne noći održati pidžama noć. Uhvatio me transfer blama od same pomisli da ću morati da obučem pidžamu i da budem vani u njoj, ali ko ga jebe, neće ići direktan prenos mog blamiranja na dnevniku u pola osam.
Otišao sam tog dana u saunu. Tri starija čovjeka sjedila su unutra. Bili su goli. Skinuo sam šorc i pridružio sam se sjedeljci. Sipali su vodu kutlačom preko nekog kamena ili čega već koji se konstantno zagrijavao i pario. Već nakon trideset sekundi nisam mogao da dišem, a oni su sjedili kao da se nalaze na nekoj planini, gdje vazduh struji i ptice cvrkuću i trava se zeleni; potom su napustili saunu i uskočili su u bazenčić. Otišli su dalje, ja sam pratio korake i uskočio sam u bazenčić u kojem je voda bila prehladna. Srce mi je stalo. Ne sjećam se kad sam bio bliže smrti. Dno je bilo dodirnuto. Mogao sam obući pidžamu i izaći na ulicu u njoj.
Mnogo ljudi bilo je u pidžamama. Dešavale su se razne igrarije na ulici: trke u vrećama, neke vrste maratona u parkovima, i sve to u pidžamama. Ljudi sjede u restoranu i jedu, u pidžamama, žena vozi bicikl u pidžami, ja gledam i ne vjerujem, u pidžami.
Otišli smo onda na plažu, u pidžamama, pa smo posmatrali zalazak sunca, u pidžamama. Kako je vrijeme odmicalo, stvar mi je postajala sve normalnija. Došlo je vrijeme za večeru, i otišli smo u restoran.
Za naš sto je došao gradonačelnik Parnua. Čovjek je na čelu grada već 20 godina. Taj podatak mi je bio nejasan. Pio sam Ginis, koji je bio ružan i razočaravajući, i posmatrao sam šta se dešava oko mene. Nazdravio sam gradonačelniku, u pidžami. Bio sam zadovoljan. Bilo mi je drago što prisustvujem jednoj tako bizarnoj sceni u kojoj sve izgleda sasvim normalno. Apokalipsa je, što se mene tiče, mogla tad da se desi.
Didžejevi su iznajmili kuće koje se nalaze na uglovima ulica. Na balkone su postavili svoje pultove, narod se njihao uz zvukove elektronike, sad je sve bilo sasvim okej, čak sam one koji nemaju pidžame na sebi gledao kao na obične seljačine i malograđane.
Bila je u gradu jedna kuća koja se svojom skupoćom izdvajala od drugih. Bila je otvorena za posjetioce. Na donjem spratu nalazio se restoran.
Danima sam posjećivao njeno dvorište jer sam u tom velikom i predivnom parku u sklopu dvorišta kuće našao svoj mir. Mir mi je trebao, mir koji se nalazi vani i daleko od domašaja bilo kakvih glasova i informacija. Kao i u prethodnim danima, u predvečerje dana nakon Pidžama dešavanja, sjeo sam u dvorište.
Ušao sam u kuću, drugi put tad. Opet mi je bila fascinantna, gelenderi jebeni su brutalno izgledali a kamoli lusteri, slike na zidovima ili, žao mi je što moram ovo reći — tepisi. Sreo sam pogled nekog čove koji posmatra moju fasciniranost i pitao sam ga da mi ispriča nešto o kući. Imao je crno odijelo, bijelu košulju i mašnicu oko vrata. Bilo je očigledno da tu radi. Kao batler, tako ćemo ga predstaviti.
Skraćena verzija priče o kući ide ovako: Herman Leopold Amende, to ime nikad neću zaboraviti, jer je zvučno kao Majkl Džordan ili Džon Lenon, bio je trgovac, veliki trgovac, čija se ćerka spremala za udaju. Poslao je Herman svoje ljude da proputuju okolo, sa ciljem da pronađu svadbeni salon u kojem bi se mogla održati ceremonija vjenčanja. Nakon neuspješne potrage, Herman odlučuje da će on napraviti vilu u kojoj će njegova ćerka prvo da se uda, da ostane u njoj da živi i da na svijet donese sebi djecu, a Hermanu unučiće.
Pozvao je dvojicu arhitekata iz grada koji je važio za komšijsko arhitektonsko čudo podignuto na rijeci Nevi, Sant Peterburg, odnosno Petrograd. Iznio im je svoje stavove o životu, stavove ogrnute velom ljepote i raskoši. Rusi su se latili posla i nakon par godina nikla je vila. Ako je Herman imao neku viziju, ona je, definitinvo, bez pogovora, bila nadmašena.

Toranj sa desne strane nadograđen je naknadno.
Ćerka se udala, svadba je protekla u dobrom raspoloženju, ali ona je imala neke glasove u glavi koji su je proganjali, teško breme je nosila, čim je, nekoliko mjeseci nakon svadbe, otišla do plaže, ušla u more i otplivala, otplivala daleko, toliko daleko da se nikad nije ni vratila.
Njena majka je tada, kao što bi i svaka majka reagovala, izgubila razum. Svakodnevno je odlazila na plažu i čekala je ćerku da se vrati, da se vrati kad se ispliva. Ćerke nije bilo, a Herman to više nije mogao da gleda. Da bi pomogao svojoj ženi a i samom sebi vjerovatno, odlučio je da će napraviti toranj pored kuće, sa jednom finom terasicom, gdje bi njegova supruga mogla da sjedne i da odatle posmatra plažu sa koje je njena ćerka otplivala, daleko otplivala. Napravio je toranj da ona ne bi morala da hoda.
Možda ga je napravio da je zadrži u kući, da kojim slučajem i ona ne uđe u more i zapiči pravo, da pronađe ćerku? Nikad nećemo saznati.
Bilo kako bilo, svako se sa ludilom bori na svoj način.
Ja sam, koju godinu prije Estonije a nakon nje definitivno odlučio da ću putovati što više budem mogao. Zahvaljujući putu, napadi anksioznosti, mrtvila i ljenosti postajali su sve rjeđi i njihov intenzitet vidno je slabio. Izvan naselja, grada, države i regije dešava se svašta, puno ružnih stvari se dešava ali one se zaboravljaju; bez pretjerane drame ljepota ih nadvladava. Rane dvadesete pogodno su tlo za ludilo jer ne znaš šta bi od sebe, ne znaš gdje ćeš sa svom tom energijom, a ne možeš raditi jer studiraš, ne možeš osnovati porodicu jer nemaš posao. Te dvije stvari su ponekad jedini izlaz, ali ne treba srljati; dovoljno je voziti se u tome što imaš. Dok stvari ne dođu na svoje, jedna od opcija je hraniti mozak, hraniti ga sve dok on sam od sebe naizgled bezazlenu poslovicu ‘’dokon um je đavolje igralište’’ ne počne shvatati veoma, veoma ozbiljno. (Ali bez pidžame, dosta je sa tim vidom gubljenja.)