Dimistifikacija Cjepiva

Formaldehid


Malo je toga što današnja medicina može zaista izliječiti. Današnji liječnici mogu liječiti niz bolesti, mogu smanjiti simptome, držati bolest u stanju da pacijent ima relativno visoku kvalitetu života, ali rijetke su bolesti po kojima ćete nakon što su vam dijagnosticirane, nekoliko dana poslije odšetati iz bolnice i zaboraviti na ono od čega ste u tih prethodnih dana bolovali. Rijetko kad liječnici imaju u rukama oružje s kojim mogu do kraja dotući bilo kakvu bolest, a još rjeđe imaju u rukama oružje kojim će spriječiti da to te bolesti u prvom redu i dođe.

Cjepiva su jedno od takvih oružja i vjerojatno jedini pravi “success story” medicine (uz bok im se mogu pridružiti jedino antibiotici). Zato je smiješno vidjeti napade na cjepiva, pogotovo u zemlji u kojoj zabrana pušenja na javnim mjestima izaziva revolucije, a prodaja Praxitena obara rekorde.

Ovih dana s početkom epidemija ospica što u Hrvatskoj što u Disneylandu sve više slušam o roditeljima koji odbijaju cijepiti svoju djecu radi više ili manje razumljivih strahova o eventualnim nuspojavama, sve više se pojavljuju članci i komentari o opasnostima cjepiva. Da se razumijemo niti su cjepiva 100% učinkovita niti su 100% sigurna i rasprava o njihovoj sigurnosti je opravdana ako ima neku znanstvenu podlogu, ali problem je upravo u tome što vrlo često nema.


Što su cjepiva?

Postoje različite vrste cjepiva, više ili manje efikasna, ali u svakom slučaju korisna u suzbijanju bolesti koje su kroz povijest desetkovale čovječanstvo. “Aktivne tvari” cjepiva mogu biti deaktivirani mikroorganizmi (mikroorganizmi kojima je oduzeta mogućnost replikacije), živi atenuirani mikroorganizmi (imaju najveću prednost, ali i opasnost od ponovne reaktivacije), toksikoidi (ne sadrže mikroorganizam, već samo deaktivirani toksin) i antigenska (sadrže samo jedan dio mikroorganizma, najčešće se radi o proteinu na površini virusa ili bakterija). Trenutno se istražuju i tzv. DNA cjepiva. Razlika je u tome što se umjesto virusa ili nekog njegovog djela, ubrizgava jedan dio gena koji kodira za određeni dio virusa koji izaziva imunološki odgovor.

Mnogi mistificiraju imunološku reakciju kao učenje organizma kako se boriti protiv bolesti, dajući ljudske osobine što stanicama imunološkog sustava što mikroorganizmima (patogenima). I dok su takve personifikacije u svrsi objašnjavanja i simplifikacije bioloških procesa nema problema, međutim sve se više koriste kao pologa za razno-razne ne znanstvene zaključke.

U svojoj srži, imunološki odgovor je serija kemijskih reakcija i određenih kombinacija tih istih kemijskih reakcija s kojima će organizam uništiti strukturu patogena tako da ga rastavi na jednostavnije molekule koje više nemaju nikakvu funkciju. U slučaju prespore reakcije, patogen koristi staničnu mašineriju (da, radi se o molekularnim mašinama) za vlastitu replikaciju. U prvom slučaju ishod je stvaranje posebnih memorijskih stanica proizvođača antitijela specifičnih za antigene patogena koji je uzrokovao infekciju. U drugom slučaju, replikacija patogena povećava osmotski tlak stanice koja će nakon nekog vremena prsnuti i prenijeti zarazu na svoje susjede. S uništenjem stanica nastupa destrukcija tkiva koja prestaju biti funkcionalna i na kraju smrt.

Koja je uloga cjepiva? U tome da ne dođe do drugog slučaja.

Međutim, nije problem način na koji neki odlučuju tumačiti imunološki odgovor, koji je istini za volju iznimno kompliciran i ne do kraja istražen, pa je time i njegova simplifikacija donekle opravdana, već mistifikacija i zaplašivanje s kemijskim sastavom cjepiva. U tom segmentu se otkriva čitava raskoš ne poznavanja osnova kemije i ne samo kemije nego i znanstvene metode i općenito funkcioniranja znanosti.

Naime, znanost nije puki skup činjenica, znanstveni rezultati su uvijek provizorni i podložni promjeni s nekim budućim pokusom ili promatranjem. Međutim, svaki rezultat da bi bio prihvaćen kao znanstveno prihvatljiv (što ne znači nužno i točan) mora biti podvrgnut ispitivanjima (eng. scrutiny) ostalih znanstvenika. Dakle knjige i članci u kojima nisu dane reference na publikacije koje su podvrgnute ispitivanjima znanstveno su irelevantne i u principu nepouzdane za donošenje bilo kakvih zaključaka.


Sastojci cjepiva

Osim polumrtvih virusa, bakterija ili nekih njihovih djelova. Cjepiva sadrže i mnoge druge kemijske spojeve koje imaju ulogu konzervansa, fluidifikanata ili adjuvanata. Te tvari su ujedno i one koje su predmet žestokih rasprava. Neke kritike imaju znanstvenu osnovu i razlog da budu predmet podrobnijeg istraživanja, međutim većina ih je banalna i pokazuje neznanje osnova kemije kritičara. Nije mi namjera komentirati sve spojeve koje se mogu naći u cjepivima već samo one koje su bile predmet većih rasprava. U ovom postu ću se osvrnuti na formaldehid, a uslijedit će još dva posta; jedan o thimerosalu i nakon toga jedan o aluminiju.


Formaldehid

Formaldehid je bezbojan plin vrlo jakog i odbojnog mirisa. Ima vrlo jaka antibakterijska i fungicidna svojstva i toksičan je. Možda je najpoznatiji po tome što se koristi za balzamaciju leševa i konzervaciju bioloških uzoraka. Nekad je bio korišten kao konzervans u prehrambenoj industriji. Postoji jedna anegdota iz španjolsko-američkog rata, hrana koja je dolazila na front američkim vojnicima bila je toliko krcata formaldehidom da su američki časnici optužili vlastitu prehrambenu industriju da im nanosi više štete od neprijatelja.

Koristi se samo u cjepivima koja koriste oslabljene viruse (dakle za polio i hepatitis A) ili bakterijske toksine (difterija i tetanus). Da bi shvatili zašto, vratimo se na to kako funkcioniraju cjepiva.

Uzmimo za primjer toksin difterije, diphtheria toxin. Diphtheria toxin je protein koji nakon što prođe staničnu membranu biva raskomadan na manje fragmente unutar stanice, jedan od fragmenta katalizira (ubrzava) reakciju koja blokira staničnu sintezu proteina, što uzrokuje smrt stanice. Imunološki sistem će toksin nakon prvog susreta pohraniti u svoju memoriju i pri sljedećem susretu toksin će biti neutraliziran prije nego što uđe u stanicu. Cjepivo simulira prvi susret, ali s obzirom na to da ne možemo ubrizgati toksin u njegovom prirodnom obliku, moramo ga oslabiti do te mjere da postane bezopasan. Radi toga se toksin tretira formaldehidom. Formaldehid je malena i reaktivna molekula, tako da velik broj molekula formaldehida reagira s jednom toksina i toksin gubi svoju sposobnost ulaska u stanicu. Treba biti oprezan u upotrebi formaldehida jer velike količine mogu reagirati i s našim proteinima i molekulama DNA kao što reagiraju s toksinom difterije. Zato se nakon deaktivacije formaldehid uklanja na najmanju moguću količinu. Jednom kada je toksin deaktiviran formaldehid se uklanja razrjeđivanjem otopine, ali manje količine mogu biti prisutne (najviša deklarirana količina u Europi je 0.1 mg).

Dakle, unutar cjepiva možemo naći formaldehid u količinama koje su manje ili jednake 0.1 mg, vrlo često su toliko male da ih se ne može niti izmjeriti. Međutim, postoji mjesto u kojem možete izmjeriti vrlo precizno količinu formaldehida — u vlastitoj krvi. Formaldehid je nusprodukt sinteze amino kiselina i DNA (u procesu DNA demetylation, važnom za ekspresiju gena), količina koja se nalazi u krvotoku je između 2–3 µg/mL.

Napravimo jednu jednostavnu računicu. Ako uzmemo da dvomjesečno dijete teži oko 5 kg i ako je njegov krvni volumen 85 mL/kg onda je ukupna količina formaldehida u njegovoj krvi 1.1 mg, ravno 11x više od naviše deklarirane količine formaldehida (0.1 mg) u bilo kojem cjepivu.

Osim toga, formaldehid se u našem organizmu metabolizira vrlo brzo, njegov poluvijek (eng. half-life) u krvotoku je 1.5 minuta. Organizam ga prvo pretvara u mravlju kiselinu koja se izlučuje kao takva u urinu ili kao CO2 u plućima tako da je ukupna količina metaboliziranog formaldehida oko 50 mg formaldehida dnevno!

Vratimo se ponovno matematici, ako cjepivo sadrži 0.1 mg formaldehida, a naš organizam metabolizira 50 mg formaldehida dnevno, znači da će to isto cjepivo taj dan dodatno opteretiti metabolizam za 0.2%.

Uzmimo malu pauzu od formaldehida i spomenimo još jedan toksičan spoj koji se nalazi u cjepivima, dihidrogen monoksid. Dihidrogen monoksid je najzastupljeniji dio cjepiva i ne samo cjepiva već i hrane i pića. Naravno većina nas ga poznaje pod drugim imenom, voda. Voda je toksična, ako je uzmete u dovoljnoj količini i smrtonosna. Zašto ljudi masovno ne umiru od vode? Jer je količina koju trebate popiti vrlo velika i višak se brzo eliminira iz organizma. Dakle formaldehid i voda imaju nešto zajedničko, oboje su toksični za ljudski organizam. Zašto je ovo bitno? Zato što bi svatko trebao shvatiti da informacija da je nešto toksično ne znači ništa ako nije navedena doza u kojoj je toksično kao i činjenica da li se akumulira u tkivima. Toksičnost vode je 90 g/kg (median lethal dose LD50) i jedan je od najmanje toksičnih spojeva. LD50 formaldehida je 100 mg/kg dakle toksičniji je od vode 900x. Usporedbe radi, LD50 toksina difterije je 0.1 µg/kg, dakle toksin difterije je ravno 1000000x toksičniji od formaldehida. Razmislite o tome sljedeći put kad tvrdite da bi cjepivo moglo biti loše za vašu djecu.

One clap, two clap, three clap, forty?

By clapping more or less, you can signal to us which stories really stand out.