Kako naučiti maternji jezik?

Kad u danu promeniš bar četiri jezika na kojim podjednako dobro želiš da iskažeš različite emocije i potrebe, ponekad se desi da na onom najbližem, zanemiš.

Jedan za trenutnu životnu sredinu, jedan za životno opredeljenje (ma koliko to glupo zvučalo), jedan za one koji razumeju samo jedan od svih ponuđenih i jedan da ne poludiš. U taj poslednji se najviše uzdaš, kad ti se na kraju dana svi pomešaju, kad nijedan više ne razaznaješ od umora i zbrke. A kada te i on izda, poželiš da odćutiš, jer ćutanje je lako na svim jezicima.

Sve mi se više čini da taj najbliži zadaje i najviše muka. Mere ti svaku reč, ubacuju u svoje kalupe, a ti ćutiš, nemoćan da je izguraš iz tog kalupa u koji su je tako uporno ugurali, jer govorite istim jezikom, a tu nema mesta greškama.

I onda zateknem sebe kako pažljivo oblikujem svaku svoju reč u mislima, pre nego što je pustim da izađe napolje i smesti se u tuđ kalup. I opet pogrešim. I opet poželim da su svi na istom nivou, da nije jedan bliži od drugog, jer kad jeste — veća su i očekivanja.

A ovi ostali, upravo oni koje neko smelo smešta u tablicu najtežih jezika na svetu za učenje — oni su najlakši. Jer kad u svakodnevnim situacijama učiniš napor da nešto na njima kažeš, objasniš, zatražiš, ispričaš, nasmeješ nekoga, shvatiš koliko je to samo lako. Jer ti je već na početku sve oprošteno. I pogrešan padež, i pogrešan nastavak i *touopštenijepoljski/ruski/engleski…* rečenica. Jer svi hvataju misao, ne zamaraju se stavljanjem u svoje kalupe, ne misle o kalupima, hvataju suštinu. I više nego ikad osećaš da razumevanje nikad nije bilo jednostavnije.

A mislimo da su svi dužni da nas razumeju. I da razumevanje uvek ide u samo jednom pravcu. Dajemo sebi za pravo da verujemo u samo jedno značenje, koje merimo prema našim parametrima.

Ćutanje je onda poslednji stadijum. Kad reči više ne pomažu, kad su potpuno beskorisne, kad ih odbacujemo. Kad ni ne znamo da ih želimo. A zahtevamo ih. Prave u pravi čas. I drugo ništa ne prihvatamo.

Šta to onda znači u stvari govoriti istim jezikom? I šta je onda gore? Tumačiti tuđe reči ili ćutanje?