Odlazak
Pokušavala sam ovaj tekst da napišem godinu dana, prave reči nisu bile tu, uvek sam ga prekidala na pola, jer je nekako trebalo vreme da se sve razume bolje.
V: Hej, sad su me zvali, izgleda da će uspeti da mi srede vizu
A: Šta, kako tako iznenada, kada?
V: Poslaće mi ugovor danas, apliciraću što pre i za par meseci nadam se da idem
A: Ma nemoguće je da ti odeš, znaš da ti nikada to nije uspelo…(smeh)
V: Izgleda da sada jeste…
A: Hmm…(tišina sa obe strane)…mislim drago mi je, samo…
V: Znam…
Devet meseci kasnije, pozdravljanje sa svima, nesvesnost da za par dana odlazim — ali i u isto vreme pomešane emocije. Pozdravljanje sa porodicom, pravljenjem da si dovoljno jak pa sve okrećeš na smeh, ali oni ipak nisu. Put do Budimpešte, zaboravljen pasoš, njih dvoje koji ostaju iza granice i ja koja ih nisam zagrlila, nastavljam dalje na let za koji znam da ću zaskasniti, osmesi, kupovina druge karte, hvatanje par fotografija kako bi zabeležio neke momente, “gate”, zagrljaji, okrećeš na smeh, ali ovoga puta ja nisam dovoljno jaka, ljudi koji ostaju iza njega i ti koji nastavljaš dalje sa svim tim što je ostalo iza.

Vremenom shvatih posmatrajući često ljude na aerodromu u Beogradu da su te reakcije nekako za nas i normalne, valjda zato što smo uvek odlazili jer smo morali, nezadovoljni sistemom i onoga što je sistem od nas činio.
Ubrzo uhvatiš sebe kako otktivaš svet iznova, kao dete, pokušavajući da razumeš šta ti govore u prodavnici, koji smer u metrou, kako da se sam uklopiš u svim tim razlikama. Shvatiš i da ljudi mogu da se sporazumeju osmehom i da pristojnost i dobrota imaju jedan jedini jezik ma iz koje god kulture dolaziš. Razumeš bolje i situaciju Jugoslavije i sličnost koji svi ti narodi imaju, koliko “mi” svi bežali od toga, shvatiš isto da nosiš određenu etiketu zbog toga što dolaziš iz zemlje iz koje dolaziš, ali počneš i više da ceniš sve što ta zemlja nosi.
Prestajem da pratim vesti koje sam nekada otvarala redovno, gubim dojam o tome kakva je situacija, u svemu tome počnem i da idealizujem, vratim se u realnost otvaranjem vesti, preplavi me osećaj griže savesti ponekad i besa. I želja da su moja porodica i prijatelji ovde.
Razgovori se prenose na duge tekstualne poruke, skype razgovore, video snimke njega kako odrasta, imao je par meseci kad sam otišla, a sad već trčkara okolo, bolje razumem i rečenicu da vreme brzo prolazi.
Gledam da se vraćam na svaka 3 meseca, kako bih koliko-toliko održavala svoj život tamo. Oni i dalje čekaju na aerodromu i dalje prate me na taj isti aerodrom i dalje okrećemo na smeh, nesvesni koliko mi sve to znači. Gubim kontakt sa nekim ljudima, ne zato što ja želim ili oni, već zato što je to negde prirodan proces. Po povratku u Berlin, shvatam da moj život nije ni tamo ni ovde, već negde između, i to je ok.

Počinjem da se vezujem za ljude koji pričaju drugi jezik, druga interesovanja, drugi mentalitet i ne liče ni malo na ono što je “kuća”. Osećam se komfornije da pričam drugi jezik, da budem na mestima koja ni malo ne liče na Beograd. Broj zemalja koje sam posetila u jednoj godini je veći od svih godina pre toga. Osećam se i ponosno kada sklopim policu ili krevet, biram svaki detalj za stan i razmeštam ga deset puta dok ne pronađem savršeno mesto.

Postaje mnogo teže kada izgubiš nekog, osećaj griže savesti, osećaj da sam mogla barem još jednom da joj kažem koliko mi znači i koliko je učinila za moje detinjstvo. Ipak, u tom trenutku, ništa ne može da me smiri kao Beograd, i oni koji su i dalje tu pored mene.
Vraćam se skype pozivima i pitanjem “Kad dolazite?” I shvatam da je odlazak bio neophodan, i da je došao u pravo vreme.
Jer ako pogledate bilo koji rečnik, videćete da reč “odlazak” — ima zapravo jedno jedino značenje.
