Float like a butterfly…

Muhammad Ali je rekao da lebdi kao leptirić i bode kao pčela, no što kad život koji lebdi kao leptirić počne bosti kao pčela?

Što napraviti kada se osjećaš kao da si se raspao u tisuću komadića i da nemaš snage skupiti dva komadića i zalijepiti ih jer imaš osjećaj da čak ni ne pripripadaju istom setu puzzli?

Što kada imaš osjećaj da nećeš moći krenuti dalje sa životom i da ćeš se zauvijek vrtiti u krug u prvoj brzini i da nikada nećeš prebaciti u drugu, okrenuti volan i krenuti dalje?

Onda se moraš sjetiti da vrijeme ide dalje, da se Zemlja i dalje vrti oko Sunca, da rijeke teku, da se mora i dalje kreću i stvaraju valove i prekrasne prizore koji nisu prestali postojati jer se tebi nešto dogodilo.

Sve to je još vani, negdje daleko i čeka tebe da otkriješ sve ljepote koje ti se nude. Od prekrasnih planinskih vrhova preko dugačkih pješćanih plaža pa sve do tajanstvenih dvoraca i veličanstvenih gradova koji oduzimaju dah.

Život se ne broji u godina, mjesecima ili danima, broji se u trenutcima kada bi najrađe zaustavio vrijeme, nabacio ogroman osmijeh i samo uživao u trenutku.

I zato kada ti se nešto desi, i imaš osjećaj da si sam i preispituješ sebe, sjeti se tih trenutaka, svi ih imamo. Svi. Sjeti se kada si poljubio ljubav svog života uz najljepši zalazak sunca, sjeti se kad si stisnuo gas na autu i osjetio onu navalu adrenalina, sjeti se kad si uspio u nečemu što si naumio i kako si se dobro osjećao, sjeti se onih trenutaka s prijateljima kada si jednostavno bio svoj i mislio si: ovako bih mogao zauvijek, sjeti se svih spontanih trenutaka koji su prerasli u nešto prekrasno i svih “slučajnosti” koje su dovele do nečeg čarobnog.

Sjeti se da vrijediš, pitaj prijatelje oko sebe koliko vrijediš i vjeruj mi da će te odgovor iznenaditi. Svi mi imamo oko nas ljude koji nas vole i koji nam žele dobro i koji nam žele pomoći, no to je nekada teško vidjeti, ali usudi se pitati, usudi se priznati da se ne osjećaš dobro i da si pao. Svi padamo, svi se ponekad loše osjećamo, nekada stvarno loše, ali uredu je priznati, uredu je reći da te boli i da ti je stalo, to nas čini čovjekom. A prijatelji ti uvijek žele pomoći i uvijek će stati uz tebe, bez obzira na sve.

Digni glavu, sjeti se prekrasnih trenutaka, nabaci osmijeh i imaj vjere da će na kraju sve biti kako treba.

One clap, two clap, three clap, forty?

By clapping more or less, you can signal to us which stories really stand out.