Razmažena generacija

Zadnjih dana sam čuo par puta da sam dio razmažene generacije. Prvo sam se malo naljutio jer nitko ne želi priznati da je razmažen, ali onda sam malo razmišljo o tome i shvatio da sam u krivu.

Ja sam dio generacije koja je rođena u razvoju tehnologije, kako smo odrastali tako je i tehnologija napredovala, sve brže i brže.

Moj prvi mobitel je bio Sony Ericsson i tada je bio napredan jer je imao ekran u boji, o kameri u mobitelu se još nije razmišljalo, a sada se to čini smiješno kad najnoviji iPhone ima dvije kamere i u sebi ima više tehnologije nego lunarni modul zvan Orao kojim su Neil Armstrog i Buzz Aldrin sletili na Mjesec.

Koristio sam i walkmene i discmene, ali brzo ih je zamijenio iPod. Facebook je postao dio svakog sata naših života, a promjene sučelja su se proživljavale kao da nas je ljubav našeg života ostavila i otišla nekom drugom. Nedugo nakon je došao i Instagram i sva ostala čuda koja se nazivaju društvenim mrežama i koji su mojoj generaciji poput kisika koji dišemo. Te društvene mreže nam daju mali pogled na čitavi svijet oko nas.

Zadnje smo dobili i iskusili Uber, pravi Uber i sve ostale aplikacije koji sebe opisuju kao Uber za ovo ili Uber za ono. Uber je u Zagrebu napravio revoluciju, ljudi su dobili alternativu za dosadašnji monopol taksija. Kreativna destrukcija je započela.

Ja sam dio generacije koja svaki dan iskušava najnovije i najnaprednije tehnologije i usvaja ih velikom brzinom, želimo da nam sve bude dostupno od 0 do 24, 7 dana u tjednu, bez obzira na radno vrijeme jer znamo da može biti tako. Želimo biti povezani sa svima, i želimo da svi budu povezani s nama.

Želimo kontrolu, želimo kontrolirati sve aspekte naših života, Netflix i Spotify nam omogućuju da kontroliramo što gledamo na televiziji i što slušamo na radiju, a tehnologija nam svakim danom stavlja sve više i više kontrole u ruke. I zbog toga jesmo razmaženi.

Ali to je dobra stvar. Mi smo generacija koja će dovesti kreativnu destrukciju u sve dijelove života, da posudim jednu narodnu izreku, od igle do lokomotive. Kada vidimo dobru primjenu tehnologije negdje odmah razmišljamo kako taj način razmišljanja primijeniti i u drugim dijelovima života. Rečenica “to se tako uvijek radilo” za nas je najveći neprijatelj.

Moja generacija se jednostavno ne želi pomiriti da radimo sve kako je nekad bilo, vidimo kako može biti bolje, brže, efektnije i želimo sve oko nas poboljšati, želimo napraviti tu promjenu. Svake godine, zapravo svaki mjesec i svaki dan vidimo kako tehnologija napreduje i vidimo, sa svim informacija koje su nam dostupne, kako svijet postaje bolje mjesto. Želimo to i za sebe, u našoj okolini, gdje god ona bila. Zagreb, Timbuktu, New York ili Hong Kong, nije bitno, nećemo se pomiriti sa stvarima kako one jesu.

Svaki dan pratimo što se događa u čitavom svijetu, naš um je otvoreniji jer ima pristup do više informacija nego bilo koja generacija prije nas. Imamo veće vizije nego bilo koja generacija prije nas i radimo na tome da ih ostvarimo.

Neki će reći da tradiciju treba sačuvati, u nekim dijelovima naravno, ali ako nešto možemo napraviti brže, bolje i kvalitetnije budite sigurni da ćemo to i napraviti jer za sebe želimo samo ono najbolje, prosječno više ne prolazi.

Ja sam dio generacije koja je kreativno destruktivna, dio sam generacije koja ne prihvaća norme i ne miri se sa stvarima zato što one naprosto tako jesu, dio sam generacije koja će ovaj svijet odvesti u nove visine(možda i nove planete), dio sam generacije čiji um radi na drugačiji način i koja se ne zadovolja samo onime što vidi u svojoj neposrednoj okolini jer naša okolina je cijeli svijet, dio sam generacije koja vjeruje u nemoguće, a ta riječ nam samo predstavlja izazov, nikako obeshrabrenje. Ja sam generacija koja se neće dati ukalupiti i koja će iskoristiti svoju slobodu do maksimuma i postaviti novi put za sebe. Ako to znači biti razmažen, onda sam s ponosom dio razmažene generacije.