Hrvatska ekonomija — život u post-koroni

27 min readApr 9, 2020

U ovom članku sam pokušao jednostavno opisati gospodarstvo u Hrvatskoj kako bismo svi bolje razumjeli gdje se stvara novac i kakav je odnos najvećih segmenata u ekonomiji — države, stanovništva i poduzeća. Uz stanje u 2018. (zadnje raspoloživi podaci za većinu varijabli), zanimala me prošla financijska kriza i period 2008. — 2014. i na temelju tog perioda uspoređujem očekivanja u gospodarskoj krizi koja je već počela, ali nas primarno čeka nakon završetka perioda korona-krize.
Pozvao bih sve koji mogu doprinijeti ovoj temi da mi ukažu da eventualne pogreške, dijelove koje nisam najbolje objasnio, previde, a naročito ako imate dobre podatke i nadopune modela. Mučio sam se s pronalaskom podataka, nažalost informacije su toliko nepovezane i raštrkane da je prava sreća pronaći izvještaj s kojim možete nešto i zaključiti.

Članak se sastoji od 3 dijela:
Dio 1. - opis poslovanja poduzeća, stanovništva i države u 2018. godini
Dio 2. - kratka analiza zadnjeg kriznog perioda 2008. — 2014.
Dio 3. - očekivanja pada ekonomskih aktivnosti u periodu nakon korona-krize.

Dio 1.

Analiza mjera pomoći države, način poticanja ekonomskog rasta, suočavanje s rizicima, restrukturiranje, efikasnost države, buduće potrebe zdravstvenog sektora, nezaposlenost, monetarna i kreditna politika, inflacija, uloga bankarskog sektora— nisu obrađene u ovom članku jer je ekonomija dosta kompleksan sustav i puno podataka nije dostupno. Ono što je sigurno, “nastaviti” po starom u smislu načina na koji upravljamo svojom ekonomijom, monetarnom i fiskalnom politikom i svim drugim subjektima na tržištu — je scenarij u kojem ćemo u sljedećih 10–20 godina biti siromašniji nego što smo to bili u veljači 2020. godine.

U ovom članku “Reforme? Možda neke druge godine” možete pročitati kratku analizu Nacionalnog plana reformi i svu neambicioznost na ekonomskom planu i racionalizacijama naše Vlade.

Ako želimo poboljšati svoju poziciju u odnosu na taj scenarij i definirati novu putanju novog scenarija — rješenja će biti u brzom restrukturiranju poduzeća, ulaganju u ljude i inovacije u ekonomsko-političko-monetarnoj sferi. Zabrinjavajuće je jer nemamo modele na koje se možemo osloniti jer puno rješenja treba tek osmisliti. To znači da ćemo trebati sav intelektualni potencijal ove zemlje, da trebamo poticati diskusije na ove teme, provoditi ubrzana restrukturiranja sustava u kojima je to moguće, prikupimo što više realnih podataka što brže možemo — uključujući i predikcije što većeg broja poslovnih subjekata. Čvrsto vjerujem da nam treba puno veća kvaliteta podataka, kvalitetnije izvještavanje i razumijevanje s kojom svrhom trebamo upravljati krizom koja je potpuno sigurna. Jučer je Svjetska banka objavila prognozu pada hrvatskog BDP-a od -6,2% za 2020., što bi značilo da ćemo biti siromašniji za nekih 25 milijardi kuna. Ta prognoza je očito vrlo optimistična što ću pokušati objasniti u trećem dijelu članka.

U modernoj povijesti svijeta se nije dogodila ovakva paraliza ekonomskih i društvenih aktivnosti. Vrlo je teško shvatiti razmjere takve paralize, ali smatram kako je trenutna paraliza tek manji dio izazova koji nas čekaju.

Kako bih vas zainteresirao za ostatak članka, odmah ću navesti zaključke članka i analize koja procjenjuje koji su mogući gubitci i gospodarski učinci trenutne korona-krize i očekivane recesije. Svrha članka i ove analize je ukazivanje na ozbiljnost situacije i ekonomske posljedice, očekivana ponašanja sudionika na tržištu i procjena koliko država može i treba pomoći gospodarstvu. Zaključci su opisani u sljedećim točkama:

Ukupni gubitak hrvatskog gospodarstva u 2020. godini može se kretati između 114 do 120 milijardi kuna gledano iz perspektive prihoda poduzeća i dohotka stanovništva. Taj gubitak pretpostavlja da se ne ponovi novi val karantene i ponovno zaustavljanje ekonomske aktivnosti (kad jednom prekinemo trenutnu karantenu). Ako se ponovi taj slučaj da u nekom periodu ponovno moramo u izolaciju, očekivani gubitak mogao bi biti 2–3 puta veći. Gubitak u ekonomiji doslovno znači da smo za toliko novca svi skupa siromašniji (kolektivno).
Najugroženije skupine većih poslodavaca, obrtnika, malih proizvođača i dobavljača većim tvrtkama imaju povećani rizik da zbog manjih prihoda i smanjenog obujma poslovanja stvore višak zaposlenih od 150 do 220 tisuća stanovnika. U posljednjoj krizi 2009.–2014. je oko 145.000 radnika ostalo bez posla. Kriza je trajala duže, ali je vrhunac nezaposlenih bio oko 145.000 povrh broja nezaposlenih prije krize (tada je ukupna nezaposlenost na vrhuncu iznosila oko 345.000).
Očekivanje je da će krizu najviše osjetiti i podnijeti mikro i mali poduzetnici, srednje tvrtke te stanovništvo zaposleno u privatnom sektoru. Javni sektor će ostati gotovo netaknut u smislu zaposlenosti, a državne financije će ostvariti deficit (višak rashoda nad prihodima što je uobičajeno za periode recesije). Ukupne trenutne mjere države kao pomoć gospodarstvu u tijeku korona-krize nisu dovoljno razvojno orijentirane.
Smatram kako nije potrebno trenutno smanjivati trošak rada u javnom sektoru (manje plaće službenicima i svim zaposlenima koji plaću primaju iz državnog proračuna), ali je iznimno bitno raditi na većoj produktivnosti javnog sektora. Najvažnija tema u javnom sektoru su poduzeća u državnom i mještovitom vlasništvu, transparentne financije tih poduzeća, produktivnost rada. Nažalost Vlada RH ima iznimno niske ambicije optimizirati taj segment, o čemu više pišem u članku o reformama. Te tvrtke upravljaju s nekim od najvažnijih resursa kojima smo svi vlasnici jer su stvarane akumulacijom znanja i vrijednosti generacija prije nas, a to su primarno šume, proizvodnja i distribucija električne energije, sektor prijevoza. Politika ih nažalost najčešće prisvaja za svoje potrebe političkog nagrađivanja.
Država će ukupno ostati bez oko 25 milijardi kuna proračunskih prihoda u sljedeće 2 godine. Uz pad potrošnje = više nezaposlenih, pad direktnih i indirektnih poreza, manje turista, dogodit će se i porast sive ekonomije što je opet dio transakcija koje neće “stići” do državnog proračuna. Na strani rashoda nemam procjenu dodatnih mjera kojima će država poticati gospodarstvo i koji će dodatno produbiti potrebu za zaduživanjem te nisu uračunati veći rashodi proračuna za socijalne naknade, veće rashode države kako bi potaknula gospodarstvo. Deficit proračuna bi vjerojatno mogao dosegnuti 40–45 milijardi kuna u sljedeće 2 godine što bi bile rekordne razine deficita.
Smatram kako je jako bitno u kojoj mjeri će mjere vlade biti kratkoročne ili dugoročne jer će to odrediti sljedećih 10 godina gospodarskog rasta. S kratkoročnim mjerama poticanja potrošnje (kao primjerice subvencijama plaće) nećemo postići potrebne pozitivne dugoročne učinke na gospodarstvo, ali ćemo ublažiti stopu siromaštva i osigurati egzistenciju većem broju ljudi. Međutim, puno je bolje potaknuti zadržavanje rada smanjivanjem poreznog opterećenja rada i investicijama u konkurentnost tvrtki — digitalizaciju, tehnološko unapređenje, restrukturiranje te ulaganje u ljude kroz niz drugih mehanizama. Bolje je omogućiti da tvrtke imaju mogućnost povući sredstva platiti stručnjake da im pomognu, nego samo svima podijeliti novac (kojeg usput rečeno neće biti dovoljno). Ne znam koji model će biti najbolji i kako osigurati neki oblik “fonda za obnovu i restrukturiranje”, tko bi njime trebao upravljati i kontrolirati rad (nikako politika). Bojim se da će samo “proračunom” i sektorskim pristupom na razini ministarstava biti napravljeno jako malo dugoročno pozitivnih učinaka.
Dug opće države je s 31.12.2019. veći za 157 milijarde kuna u odnosu na 31.12.2008. odnosno period uoči prošle velike krize. Od toga je inozemni dug veći za 31 milijardu kuna, a unutarnji dug je veći za 126 milijarde kuna. Dodao bih kako je zaduživanje države na domaćem tržištu loše jer negativno utječe na alokaciju kredita ostalim subjektima na tržištu i smanjuje investicijski potencijal gospodarstva kojem su strani izvori financiranja nedostupni.
Država u 2020. i 2021. godini treba otplatiti 25,1 milijardu kuna inozemnog duga po raznim financijskim instrumentima, nemam podatak za unutarnji (domaći) dug (molim javite ako znate, za sada sam pronašao oko 8,5 milijardi obveza u 2020.).
Kućanstva u Hrvatskoj godišnje potroše oko 44 milijarde kuna na hranu, a uvoz hrane je oko 15 milijardi kuna što znači da smo na oko 65% pokrivenosti potrošnje domaćim izvorima. Naravno da neke proizvode nećemo moći lokalno proizvoditi, a i tako nam ne bi bilo loše da smanjimo potrošnju mesa. S obzirom kako je voće i povrće na oko 63% pokrivenosti domaćom proizvodnjom, predložio bih svima da u većoj mjeri sade voće i povrće u svojim vrtovima. To je minimalno zahtjevna aktivnost, a osigurat će vam barem nešto veću neovisnost u slučaju dodatnih izazova s epidemijom i tokovima roba.
Pristup kod smanjivanja radne snage može iznimno utjecati na učinkovitost oporavka nakon krize. U niže opisanom scenariju potrebe otpuštanja 200.000 radnika, grubim izračunom sam pokazao kako je umjesto otpuštanja bitno učinkovitija mjera smanjivane sati rada uz zadržavanje gotovo svih radnika (short-time work). Čak i država ima oko 12 milijardi razloga pomoći poduzećima da zadrže radnike, a postoje i modeli u kojima bi se država odrekla doprinosa i poreza na rad, ali ne bi niti subvencionirala plaće.
Ekonomiju čine ljudi, oni koji rade u javnom sektoru, u privatnom, oni koji su osnovali poduzeća, uzeli kredite, rade u politici, donose odluke, spavaju na poslu ili rade 14 sati dnevno, kradu jedni od drugih, plaćaju poreze, brinu o našem zdravlju. Vrijednost se ne stvara uzimanjem od jednih da bi se dalo drugima, vrijednost ne stvaraju socijalni transferi ili naknade za nezaposlene. One trebaju postojati, ali nemojmo smatrati da su to rješenja za ekonomski napredak. Problem je što je za rast i razvoj potrebno imati sredstva za investiranje (štednju prethodnih perioda) i viziju razvoja u što investirati. Investicije koje nisu usklađene s ponudom ljudskog kapitalom i našim vještinama nemaju smisla jer neće ostvariti željene učinke. Trebat će prihvatiti određene tržišne gubitke i pokušati ih minimizirati dok se gospodarstvo ne oporavi.

Tko koga financira? Stanje u 2018. godini

Ova tema poslužit će samo kao uvod u osnovne segmente svakog gospodarstva. Javni sektor je skraćeno država (središnja, regionalna i lokalna) + javna poduzeća (kao HNB, HEP, Hrvatske šume,…). Privatni sektor su sva poduzeća, obrti, OPG-ovi, koji su u vlasništvu privatnih osoba (stoga privatni), bilo stranih ili domaćih stanovnika (rezidenata).

Uloga države je u svakom smislu iznimno bitna za funkcioniranje gospodarstva, ali je vrlo često i ograničavajući faktor u ostvarivanju ekonomskog rasta. Naime, apsolutno sve u političko-administrativno-gospodarskom sustavu utječe na našu produktivnost — a dat ću primjer kako država negativno utječe na privatni sektor. Ako primjerice za dugotrajno bolovanje morate svaki mjesec fizički posjetiti svog liječnika i uzeti doznaku, potom dostaviti fizički ili poštom doznaku poslodavcu, koji potom mora ispuniti doznaku, isprintati i odnijeti u HZZO — potrošen je možda i najvažniji resurs, a to je vrijeme svih u procesu. Ako se promjenom određenih zakona ili regulative vaše poslovanje “uspori” dok vi uskladite sve procese novoj regulativi, izgubljeno je vrijeme koje ste mogli posvetiti razvoju poslovanja. Ima naravno bezbroj primjera, ali ovi jednostavni služe za samo za ilustraciju. Pravo pitanje koje treba postaviti — kako ostvarujemo ekonomski rast?

Najkraće moguće ću samo objasniti kako se postiže ekonomski rast jer će dobro poslužiti kao podsjetnik za nastavak članka:

Rast ostvarujemo povećanjem dugotrajne materijalne imovine — odnosno kapitalnih dobara kao što su zgrade, strojevi, razna oprema, roboti, IT sistemi, alati koje poduzeća koriste u poslu kako bi mogli proizvesti svoja dobra i usluge. Primjerice hotel će kupiti ili izgraditi zgradu (povećati imovinu) od koje će ostvarivati prihod prodajom hotelskih soba i pružanjem usluga restorana, masaže… Marketing agencija će kupiti opremu za snimanje, opremiti studio i prodavati uslugu kreiranja video sadržaja na tržištu. Glazbenik će kupiti klavir i uz ponešto vježbe zarađivati kao koncertni pijanist.
Povećanje imovine veže se uz drugi češći pojam, a to su investicije. Povećanjem imovine trebamo povećati produktivnost rada. Uz bolji stroj, radnici mogu proizvesti više proizvoda, više proizvoda znači da možemo ostvariti veću prodaju ili smanjiti cijene i povećati konkurentnost.
Sljedeći način ostvarivanja rasta je inovacijama odnosno tehnološkim postignućima. Uz poboljšanje procesa tako primjerice radnici mogu s istim resursima (istom imovinom) ostvariti veću proizvodnju. Hotel će možda uz napredniji model rezervacija osigurati veću popunjenost svojih kapaciteta, marketing agencija će kupiti software koji ubrzava montažu, a glazbenik će osmisliti model s kojim će brzo dobiti feedback slušatelja i tako znati koja pjesma ima bolji komercijalni potencijal. Sve ovo zahtijeva kontekst u kojem ostvarujete neki profit, imate veću produktivnost i onda i vremena ulagati u R&D, odnosno istraživanje i razvoj, ili kupiti istraživanje i razvoj od drugih subjekata koji nude svoje proizvode/usluge (pamet).
Treći način ostvarivanja rasta je vezan uz ljudski kapital. Iskustvom, radom na različitim projektima, treningom i edukacijom, ljudi postaju sposobniji i produktivniji. Utjecaj rasta ljudskog kapitala danas je postao najveća konkurentska prednost u velikom broju industrija. Prednost ljudskog kapitala je što je on preduvjet za ostvarivanje tehnoloških postignuća, unapređenja svih vrsta, osmišljavanje novih proizvoda ili usluga, definiranje novih zakona i poreznih oblika… Utjecaj čovjeka na gospodarski sustav je u svakom smislu presudan. Rast se može postići i povećanjem broja ljudi u gospodarstvu, ali je kao i kod kapitalnih dobara bitno da u gospodarstvo i na tržište rada dolaze ljudi s potrebnim vještinama i s vještinama za koje imate ostale raspoložive resurse (imovinu). Ljudski kapital je ekonomski termin, bilo koji naziv za ljude u njihovom radno-produktivnom obliku može zamijeniti taj termin (ljudski resursi, ljudski potencijali, ili “samo” ljudi).

Poznato je da država “ostvaruje prihod” tako što definira određene oblike oporezivanja, naknada za svoje usluge, doprinose, ponekad i doslovno kroz razne “namete”. Možemo reći kako država najviše zarađuje na tome što oporezuje potrošnju (primjerice PDV) i na tome što oporezuje dobit poduzeća i rad (porez na dohodak, doprinosi). Na Slici 1. možemo vidjeti kako je država u 2018. godini ostvarila prihod od 177 milijardi kuna, ali koji prihod su ostvarili ostali sudionici našeg gospodarstva?

Slika 1. Godišnje vrijednosti prihoda i rashoda države, poduzeća i stanovništva u Hrvatskoj u 2018. godini

Tri najveća segmenta naše ekonomije

Kako bismo se upoznali s veličinom ekonomije, promotrimo Sliku 1. Ona pokazuje, u 2018. godini kako su sve pravne osobe u Hrvatskoj ostvarile prihod od 751 milijardu kuna. To znači kako su registrirane tvrtke (velike, srednje, male i mikro — ukupno ih je bilo 131 tisuća, ali 40 tisuća nema niti jednog zaposlenog) ostvarile prihode od prodaje svojih proizvoda i usluga — ali to su tvrtke u javnom i privatnom vlasništvu. Radi boljeg uvida u poduzetnike u privatnom vlasništvu, smanjit ćemo ukupne prihode za 50 milijardi kuna koliko iznosi doprinos tvrtki u javnom (državnom vlasništvu — prema izvještaju Ministarstva državne imovine, to su samo tvrtke od posebnog interesa, ukupan prihod svih tvrtki u vlasništvu države je vjerojatno značajno veći) te ćemo umanjiti prihode i za izvoz roba i usluga tih istih poduzetnika, odnosno njihov prihod ostvaren izvan Hrvatske. Razlog tome je što želimo vidjeti precizniju sliku kako su poduzetnici ostvarili prihod unutar Hrvatske za potrebe ovog pregleda. Prihode poduzetnika dakle predstavlja potrošnja stanovnika, turista, države i drugih pravnih osoba koje međusobno razmjenjuju proizvode i usluge.

Potrošnja stanovnika u Hrvatskoj je u 2018. godini iznosila 215 milijardi kuna (Eurostat, 2019.). Međutim u toj potrošnji je i niz drugih usluga koje stanovništvo plaća izvan ovog sektora poduzeća čiji prihod promatramo (primjerice troškovi stanarine fizičkim osobama, kamate na kredite, itd) te je procjena kako stanovništvo sudjeluje s oko 180 milijardi kuna u ukupnim prihodima poduzetnika u 2018. godini (Slika 1.). Uz domaće stanovništvo, dolaskom turista (nešto više od 19 milijuna u 2018. godini) rastu i prihodi tvrtkama kod kojih turisti kupuju proizvode i usluge tijekom svog godišnjeg odmora. Iako se prihod od turizma procjenjuje na 75 milijardi kuna u 2018. godini (HNB), uzeli smo u obzir da je jedan dio potrošnje “u sivoj ekonomiji” odnosno nije evidentiran u prihodima ovih naših poduzetnika — to znači da je procjena kako turisti sudjeluju s 60 milijardi kuna u prihodima promatranih poduzetnika. Zatim tu je država koja kroz vlastitu potrošnju i investicije (vrijednost javne nabave je u 2018. iznosila 46 milijardi kuna (što treba umanjiti za 3,5 milijarde koliko je udio stranih dobavljača), kao i kroz razne programe poticanja poduzetništva, subvencije, sudjeluje u prihodu s oko 60 milijardi kuna (moguće da je udio države i značajniji u prihodima poduzetnika). Ostali iznos prihoda predstavlja razmjenu proizvoda i usluga između samih poduzetnika unutar RH.

Država

Država pritom raspolaže s prilično velikim proračunom. Za potrebe analize u ovom članku promatrat ćemo konsolidiranu opću državu. Da ne širim previše temu članka, a za vaše bolje razumijevanje definicija — predlažem pročitati ovaj članak o javnom sektoru, autori su: Hrvoje Šimović i Milan Deskar-Škrbić i tu ćete saznati sve o općoj državi i zanimljivim pokazateljima koji opisuju taj segment ekonomije. Dakle opća država je u 2018. godini imala uravnotežen proračun (1 mlrd u “plusu”):

prihodi su iznosili 177 milijardi kuna
rashodi su iznosili 176 milijardi kuna

Na Slici 1. je opisano koliko je sredstava država “uzela” od stanovništva i poduzeća, a koliko je država “vratila” stanovništvu i poduzećima. Država u osnovi ostvaruje prihod porezima, doprinosima, prodajom imovine, raznim naknadama, a troši novac na isplatu mirovina, raznih socijalnih naknada, na plaće zaposlenika u javnom sektoru, na investicije i potrošnju za funkcioniranje svih institucija. Stanovništvo i poduzeća moraju investirati svoje vrijeme, znanje, riskirati odabir karijere, novac, preuzeti rizik poduzetničkog projekta i na tržištu se izboriti za svoj dohodak odnosno prihod. Jako bitan aspekt razumijevanja efikasnosti troškova države je i fiskalni multiplikator, o kojem možete više pročitati ovdje (M.Deskar-Škrbić).

Kakve rezultate ostvaruju naša tri segmenta ekonomije?

Država ima cilj osigurati održivost svojih financija, pružati usluge koje je preuzela i potaknuti ekonomsku aktivnost. Država ne zarađuje, niti joj je cilj profit (veći prihodi od rashoda) jer to najčešće znači da uzima više nego što bi trebala što joj nije svrha. Niz problema oko države možemo svesti pod zajednički nazivnik, a to je produktivnost. U uvodnom dijelu kratko je opisano kako zemlja ostvaruje gospodarski rast i svaki od tih modela primjenjiv je i na državu. Država treba osigurati uvjete za ostvarivanje kapitalnog, tehnološkog i ljudskog gospodarskog razvoja i to je najbolji način na koji država može pomoći drugim sudionicima ekonomije. Paradoksalno je koliko neefikasnosti i izgubljene vrijednosti generira “poslovanje” i funkcioniranje državne administracije. Jedan gradonačelnik, jednog manjeg mjesta u Dalmaciji je baš prije par dana objavio kako je prilikom preuzimanja funkcije gradonačelnika zatekao na stolu svog prethodnika računalo koje nikad nije bilo spojeno na struju niti je imalo internetski priključak, a objava nije s NewsBara. Ali vidjeli smo ovih dana, kako je ipak sve moguće i … online i e-mail-om.

Poduzeća su ostvarila prihod od 751 milijardu kuna (sad opet gledamo cijeli prihod), a ostvarila su dobit od 28 milijardi kuna u 2018. godini. Bitno je napomenuti da je to konsolidirana dobit, a to znači da je jedan dio poduzeća poslovao s dobitkom (ostvarili su 47 milijardi kuna dobiti), ali je jedan dio poduzeća ostvario gubitak (19 milijardi kuna gubitka je ostvarilo ukupno 18.655 poduzeća). Učinak poduzeća je dakle ostvarena dobit od 28 milijardi kuna. Taj ostvareni rezultat je potencijal za budući rast poslovanja, razvoj novih proizvoda, nova zapošljavanja, nove investicije u imovinu i znanje koje će donijeti rast poslovanja (ekonomski rast). To je mehanizam koji omogućava stalni napredak i sve veće blagostanje cijele ekonomije i svih sudionika. Rast poduzeća znači veća zaposlenost, rast plaća, isplate bonusa, novi projekti, ulaganja u zaposlenike, ulaganja u tehnologiju i materijalnu imovinu. Rast svih tih varijabli znači i veće bogatstvo stanovništva, ali i veći prihodi države — koja onda može više investirati u kvalitetnije usluge (u teoriji), tehnološki unaprijediti svoje procese, poticati i druge stanovnike na poduzetništvo, inovacije, itd. Zato je taj “profit” toliko bitan i zato su bitni ljudi koji imaju znanja i vještine organizirati sustave koji mogu generirati profit.

Stanovništvo je prema procjeni segmenata zaposlenika (zaposleni u privatnom sektoru, javnom sektoru, umirovljenici, nezaposleni, ostali) ostvarilo dohodak od oko 160 milijardi kuna u 2018. godini. Na Slici 1. možemo vidjeti kakva je raspodjela tog dohotka prema navedenim skupinama. Uz dohodak (plaću, mirovinu, naknade) stanovništvo svoj raspoloživ dohodak povećava prihodima od najma, prodajom imovine, prinosima na štednju ili investicije — što dalje povećava potencijal za potrošnjom. Potrošnja se povećava i sa zaduživanjem kod banaka, doznakama iz inozemstva (novac poslan od prijatelja, djece, rodbine koji su u inozemstvu). Tako je stanovništvo potrošilo spomenutih 215 milijardi kuna u 2018. godini, ali je i povećalo štednju u bankama za 16 milijardi kuna u odnosu na stanje s 31.12.2014. godine. Spominjem 2014. godinu jer ćemo se nakratko vratiti u period posljednje ekonomske krize u Hrvatskoj i pokušati vidjeti što možemo naučiti iz tog perioda, kako bismo se posvetili zadnjem dijelu članka — prognozi ekonomskih kretanja i učincima gospodarske krize pod utjecajem korona virusa. Ono što je zanimljivo je da se smanjuje granična sklonost potrošnji što vidimo zbog povećanja štednje građana.

Hrvatsko gospodarstvo u kriznim godinama — 2008. do 2014.

Kako bismo analizirali što se dogodilo s našim stanovništvom, poduzećima i državom u periodu prošle velike gospodarske krize, prvo ćemo promotriti kako je izgledao bruto domaći proizvod (“BDP”) u tom periodu. BDP je vrijednost svih proizvedenih dobara i usluga u zemlji u jednoj godini i međunarodno je najrašireniji pokazatelj gospodarske aktivnosti (iako ima i opravdanih kritika kako BDP nije dovoljno usporediva metoda, a upravo se za to najčešće koristi).

Podsjetimo, zadnja kriza je počela krahom hipotekarnog tržišta u SAD-u, i doslovnim slomom investicijskog bankarstva i tržišta financijskih instrumenata, a zbog umreženosti financijskih tokova i investicija zahvaćen je gotovo cijeli svijet. Početak te krize je ljeto 2007. godine, a oporavak je u većini razvijenih zemalja počeo već tijekom 2009. godine. To nije ništa značilo za Hrvatsku jer mi nismo bili izravno pogođeni (niti izloženi u bitnoj mjeri) financijskim instrumentima koji su postali bezvrijedni. Međutim, kako se financijska kriza prelila u druge djelatnosti gospodarstva, tako se i kod nas osjetilo usporavanje, pad potrošnje, veliki pad izvoza i uvoza. Tada su se prvi puta osjetile i slabosti strukture našeg gospodarstva i osjetljivosti na vanjske šokove. Uz to, krizi je prethodio period značajne ekspanzije kreditne aktivnosti koja je najviše usmjerena prema stanovništvu i snažno gurala potrošnju i gospodarski rast, ali to nije tema ove analize pa ćemo se vratiti na pregled BDP-a u kriznom periodu. Promatrat ćemo kumulativni učinak (zbroj za sve godine perioda, od 2008. do 2014.) kako bismo pojednostavili prikaz.

Bruto domaći proizvod

Hrvatsko gospodarstvo izgubilo je 15 milijardi kuna u vrijednosti mjerenim tekućim cijenama u periodu prošle gospodarske krize. Prva godina krize bila je najteža, i u 2009. je BDP pao čak 16 milijardi kuna, da bi se samo sljedećih 6 godina manje više održavali na toj razini. Bitno je napomenuti — ovako mjeren BDP u tekućim cijenama je dobar za ovu usporedbu jer ćemo gledati promjene prihoda poduzeća, a prihodi su vezani za tekuće cijene. Inače je BDP puno bolje gledati u realnim cijenama, a to je pogled koji gleda koliko smo zaista “količinski” proizveli, a anulira promjene cijena. Nažalost, naš pad proizvedenih “količina” je ukupno 43 milijarde kuna u tom kriznom periodu, a ne samo 15 milijardi.

Zašto je u prošloj krizi BDP pao 15 milijardi?

U periodu krize dolazi do promjene očekivanja svih sudionika da će se moći ostvariti planirani prihodi zbog manjeg raspoloživog dohotka. To najčešće prvo smanjuje planirane investicije, potom manja potreba za radom vodi do otkaza i manje potrošnje, sve to kako bi se sačuvala likvidnost i rezerve ovisno o očekivanom trajanju krize. Tako je doprinos padu BPD-a najveći upravo zbog velikog pada investicija od čak kumulativno 44 milijarde kuna. Ono što je najgora strana pada investicija je što ta kategorija smanjuje potencijal za budući rast.

Drugi značajan doprinos je pad potrošnje stanovništva. Naime stanovništvu u doba krize pada očekivani dohodak zbog: gubitka posla, smanjivanja plaća, manjih isplata bonusa, manje prihoda od najma/turizma... Također se postaje skuplje zaduživati, prethodni dugovi se otplaćuju i sve to utječe na manju potrošnju. U prošloj krizi, potrošnja je pala gotovo 13 milijardi kuna odmah u prvoj godini krize (2009.) te se onda polako oporavljala i imala pozitivan trend, da bi u 2014. zabilježen još jedan pad od 5,6 milijardi u odnosu na 2013. godinu.

Kretanja izvoza i uvoza su imala pozitivan utjecan na BDP. U 2008. godini je razlika izvoza i uvoza bila -35 milijardi kuna i smanjivala je BPD. Tijekom perioda krize, došli smo do manje negativnog utjecaja i u 2014. je razlika izvoza i uvoza bila -7 milijardi.

Vidimo kako je potrošnja države porasla u kriznom periodu za 4 milijarde kuna što je rezultat većih socijalnih naknada i ublažavanja posljedica krize.

Na Slici 3. vidimo prikaz utjecaja krize na poslovanje poduzeća, stanovništva i državu.

**Slika 3.** Utjecaj na poslovanje poduzeća, stanovništvo i državu u krizi 2008. — 2014.

Poduzeća su u kriznom periodu izgubila čak 91 milijardu prihoda u odnosu na prihod ostvaren 2008. godine. Ako se sjetimo gore spomenutih 751 milijardu prihoda 2018. godine, taj prihod poduzeća možemo usporediti s 709 milijardi kuna koliko je iznosio 2008.-e, a onda je oštro pao za čak 96 milijardi već u 2009. godini. Poduzeća su reagirala velikim uštedama i smanjenim investicijama (investicije su manje za 28 milijardi u tom periodu), a vidimo i kako je izgubljeno 103.509 radnih mjesta (vrhunac je bio oko 145.000 porasta nezaposlenih, ali je u promatranom periodu već došlo do oporavka). Vidimo i kako su poduzeća u tom periodu smanjila svoje depozite i štednju, a također su i zbog manje investicija smanjile i kreditnu poziciju. Dobit poslovanja je za taj period bila 8 milijardi kuna manja. Čak je godišnje 40.000 poduzetnika tijekom 6 godina krize poslovalo s gubitkom, što je značajno više od 18.000 poduzetnika koliko ih posluje s gubitkom u 2018. godini.

Možemo reći kako su poduzeća kao generator proizvodnje roba i usluga u ekonomiji krizu prebrodila sa značajnim gubitcima u prihodima, smanjenim investicijama što će otežati oporavak značajnijim stopama rasta u budućnosti i smanjenom dobiti što smanjuje mogućnost financiranja budućih projekata i investicija.
Ukupan ekonomski gubitak uslijed krize poduzeća je stajao oko 110 milijardi kuna nerealizirane dobiti (procijenjeni kumulirani profit u 6 godina pod pretpostavkom da nije bilo krize).

Sektori koji su najviše pogođeni u posljednjoj krizi su:

sektor trgovine: pad prihoda od 30 milijardi kuna u prvoj godini krize (odnosno -12%)
prerađivačka industrija: pad prihoda od 25 milijardi kuna u prvoj godini krize (-14%)
prijevoz i skladištenje: pad prihoda od 4 milijarde kuna u prvoj godini krize (-11%)
građevinarstvo: pad prihoda od 6 milijardi kuna u prvoj godini krize (-9%)

Država u periodu krize

U kriznim razdobljima očekuje se kako će država preuzimati ulogu generiranja potražnje i investicija na tržištu na način da će povećati svoje troškove i investicije kako bi održala realni sektor (poduzeća) na višoj razini aktivnosti. U našem primjeru vidimo kako je država zaista kroz cijeli period krize od 2008.-2014. imala visoki deficit proračuna (više troškova od proračunskih prihoda), ali je struktura tih troškova imala blagi učinak na gospodarstvo. Država je kroz cijeli period imala stabilan iznos investicija kao i u svim drugim godinama (prosjek je oko 12 milijardi kuna, što je iznos investicija tek nešto manji od primjerice 13,3 milijarde u 2018. godini). Država je očekivano imala veće rashode po pitanju tekućih transfera (socijalna skrb, mirovine, naknade nezaposlenima, porodiljni…), nešto je povećala svoju intermedijarnu potrošnju, a najveći porast u rashodima imali smo na troškovima kamata odnosno otplate duga.

Vidimo kako je država u navedenom periodu povećala dug za 144 milijarde kuna, od čega je porast domaćeg duga iznosio 88 milijardi kuna, a 56 milijardi kuna iznosio je porast inozemnog duga. Bilo bi sjajno imati podatke i vidjeti u što je točno država investirala 148 milijardi kuna u tih 6 kriznih godina. Sjećam se kako je 2009. rukometno prvenstvo održano u novim dvoranama od kojih većina gomila ogromne gubitke zadnjih 10 godina, neke su već i izvan funkcije. Iako je izgradnja dvorana u proračunu investicija napravljenih 2007. i 2008., užas je preslab izraz za takvu rastrošnost i investicijsku politiku.

Dio 3.

Što možemo očekivati u 2020. i 2021. godini po pitanju kretanja BDP-a i zaposlenosti?

Trenutno smo fokusirani na epidemiju korona virusa. U prvom valu borbe zaustavljena je uobičajena poslovna aktivnost i velik broj poduzeća trenutno uopće ne ostvaruje prihode. Više je izazova oko takve paralize života:

proizvedena hrana i proizvodi s rokom trajanja (u širem smislu, kao npr. cvijeće…) mogu propasti i uzrokovati veće gubitke, naročito manjim proizvođačima kojima je onemogućen rad,
mijenja se struktura potrošnje stanovništva koja je dominantan pokretač gospodarskog rasta,
sve djelatnosti povezane s transferima ljudi i roba, turizmom, zabavom, kulturom, čeka vrlo neizvjesnih 6 do 12 mjeseci — u tom periodu je moguće da će imati prihode u rasponu od 0% do 50–60% uobičajenih godišnjih prihoda,
gotovo sve zemlje razvijenog svijeta, a naročito one s kojima imamo značajnu razmjenu proizvoda i usluga (turizam) bit će u vrlo zahtjevnoj gospodarskoj situaciji. Smanjenje potražnje s njihovih tržišta uzrokovat će dodatno usporavanje našeg gospodarstva u životu nakon korone,
značajan broj zaposlenih ostat će bez posla, ali što je još izazovnije — ako rade u sektorima koji su iznimno pogođeni zabranom rada — ostat će i bez mogućnosti da pronađu posao u kraćem roku,
država će bitno utjecati na tržišnu utakmicu i imat će sve veću ulogu u gospodarstvu u periodu sljedeće krize,
velika neizvjesnost situacije s korona virusom otežat će optimizam koji je nužan za sljedeći val investicija i gospodarske aktivnosti — tko će odlučiti otvoriti restoran ili prodavati mobitele ako će za mjesec-dva ostati bez mogućnosti rada u slučaju novog vala borbe s epidemijom?

Efekti će se vidjeti na padu cijena, izgubljenim proizvodima, padu potražnje, padu prihoda, štednji, gubitku radnih mjesta, padu investicija, padu turizma, hotelskih i apartmanskih prihoda, luksuznih dobara, razonode, prijevoza.

Budući da je vrlo teško prognozirati razvoj situacije s korona epidemijom, moramo odabrati neki scenarij. S obzirom da sam optimističan po pitanju naše prilagodbe — očekujem da će do kolovoza/rujna 2020. korona virus biti sporedna tema i da ćemo se dobrim dijelom vratiti prema normalnijem životnom i poslovnom funkcioniranju. Ako i bude slučajeva na zimu 2020./2021. nadam se kako nećemo morati paralizirati sav život i ponovno proživjeti ovakav scenarij. Nemam neke jako dobre razloge zašto biram takav scenarij, ali znam da ćemo za 6 mjeseci bolje razumjeti virus, njegovo širenje, učinkovitost liječenja i smrtnost i bolje se pripremiti ako se slično ponovi.

Stoga su neki od mojih prijedloga prema Vladi RH usmjerene u osiguravanje ekonomske aktivnosti i minimiziranje rizika ponovnog scenarija karantene svih ljudi. To bi trebao biti prioritet državne intervencije — bilo kakva financijska pomoć od 1–2 plaće ne može se mjeriti s vraćanjem sigurnosti i pouzdanja u uobičajene životne aktivnosti, rad i stvaranje — taj najvažniji segment svakog pojedinca.

Iako nisam stručnjak koji će precizno identificirati modele kontrole virusa i sigurnosti, predložio bih neke aktivnosti vezane za gospodarstvo i ulogu države:

osigurati efikasne i redovite kontrole u putničkom prometu — mjerenje temperature, termo-kamere, povećana higijena. To znači i osigurati potrebnu opremu radnicima u tim sektorima, osigurati maske, rukavice. Ova mjera ovisi naravno o razvoju situacije, ali vjerujem kako je jako bitno uspostaviti povjerenje u prometu ljudi,
osigurati domaću proizvodnju navedenih potrepština i opreme — koji god model će biti prihvatljiv, javno-privatno partnerstvo, analiza i prenamjena postojećih kapaciteta, izravne investicije u opremu,
strukturirano prikupljati informacije oko potreba, potražnje i ponude od privrednih subjekata, poduzeća i regulatornih agencija. Trebaju nam podaci za kvalitetnija predviđanja, bolje razumijevanje kretanja tržišta, potencijalne rizike u nabavi hrane i nužnih dobara za proizvodnju, itd. Dodatno, većinu odluka trebamo donijeti na temelju podataka, a većinu podataka ćemo tek trebati prikupiti. Nadam se da će relevantna ministarstva, DZS, HNB, HGK, HUP, profesionalne komore, konačno “upregnuti” svoje resurse, neke od njih već godinama čekamo da stvore neku vrijednost svojim radom.
usmjeriti investicije i programe potpora na povećanje konkurentnosti tvrtki — primarno na povećanje digitalizacije, poslovne inteligencije i izvještavanja, managerskih vještina. Idealno na taj način i zaposliti tvrtke IT i srodnih sektora koje imaju najveći potencijal u budućem periodu nastaviti razvijati takav tip podrške i usluga (neće biti uzaludno ako nastane 50 novih tvrtki jer će i kasnije imati potencijal za opstanak). Ne treba poklanjati poslovnim trenerima ili konzultantima potporu za mjesečnu plaću, treba ih zaposliti na razvoju ključnih resursa, managera u javnom i privatnom sektoru,
poticati da se zadržava veći broj zaposlenika na način da se stimulira skraćeno radno vrijeme i shodno tome manja plaća (ili su-financirana plaća od strane države za osjetljivije skupine s manjim prihodima). Puno je bolje zadržati 90% radnika koji rade 3–4 dana u tjednu i smanjiti si troškove u fazi ekonomskog oporavka i ponovnog zapošljavanja, nego otpustiti 20% radnika, a ostali zaposleni će raditi “6 dana” u tjednu (odnosno 48-satne radne tjedne jer puno procesa neće moći “stati” i preostali radnici će biti više opterećeni). U scenariju 200.000 radnika koji bi ostali bez posla, tvrtke bi uštedjele 19 milijardi kuna u periodu 12 mjeseci (štede jer nemaju trošak plaće), ali brojku treba umanjiti za otpremnine, ali i uzeti u obzir ponovno zapošljavanje novih radnika nakon 12 mjeseci (primjer za potrebe izračuna). S obzirom da je trošak zapošljavanja i uhodavanja u posao u rasponu od 50% do 200% godišnje plaće radnika, ako uzmemo donju granicu (50%), tvrtke će potrošiti 10 milijardi kuna ponovnim zapošljavanjem tih radnika, ako u međuvremenu ne odsele u zemlje koje će se prije oporaviti. Dakle neto učinak uštede je 9 milijardi kuna. Ako tvrtke zadrže svih 200.000 radnika, a smanje sate rada s 40 na 25 tjedno to bi prema satima rada bila ušteda od 75.000 radnika (razlika u ukupnim satima rada). Ako im smanje i plaću za 10%, tvrtke bi uštedjele 8,4 milijarde kuna na trošku plaće, ali ne bi imale potrebu u doba oporavka ponovno zapošljavati radnike — njihovo znanje i stečene vještine bi i dalje stvarale vrijednost toj tvrtki. To znači da bi tvrtke modelom smanjivanja satnice i manjom korekcijom plaća imale negativan učinak razlike ta 2 scenarija od 0,8 milijardi kuna. Međutim, ako uzmemo u obzir i pozitivne učinke na državni proračun (uštede jer neće isplaćivati naknade na nezaposlene i primat će uplate za doprinose) — ukupno je pozitivan učinak veći od 10 milijardi kuna.
Na Slici 4. možete vidjeti grubi izračuna učinaka ta dva različita scenarija. Dodajte detalje po želji kada budete radili svoj izračun.

**Slika 4.** Scenariji otpuštanja 200.000 radnika i trošak za poduzeće u usporedbi s troškom zadržavanja radnika, ali smanjivanja radnih sati i 10% smanjivanjem plaće

pokrenuti veliki nacionalni program edukacije o prehrani, imunitetu, preporučenim proizvodima za zdraviji život. Kao što su svi ovih dana naučili čemu služi sapun, tako svi trebaju znati čemu služi imunitet i kako se zdravije hraniti.
kvalitetno komunicirati strategiju i pravni okvir, biti odlučan i dosljedan jer će mlačne i neodlučne reakcije uzrokovati još veću nesigurnost i nestabilnost oko investicijskih i drugih poslovnih odluka.

Kakve financijske posljedice čekaju hrvatsko gospodarstvo?

Za konačne zaključke pokušat ćemo simulirati scenarij potrošnje kućanstava na temelju 2018. i očekivane gubitke poduzeća.

Potrošnja stanovništva u 2018. godini

Na Slici 5. (ispod) vidimo rezultate istraživanja Eurostata za 2018. godinu kojim je obrađena potrošnja stanovništva prema alokaciji raspoloživog budgeta. Točnije riječ je o potrošnji kućanstava, a izvještaj možete pronaći na ovom linku.

Ova struktura potrošnje je dobar temelj za simulaciju očekivane potrošnje u 2 scenarija:

Simulacija potrošnje u slučaju da izolacija potraje do 1. lipnja, ali da mjere većeg opreza potraju do kraja kolovoza. To će značiti velik utjecaj na prihode turističke sezone te je u posljednjoj koloni pretpostavljen i izgubljeni prihod od stranih gostiju (slika 4.).
Simulacija duže karantene pretpostavlja manji pad potrošnje hrane (jer smo više kod kuće i možda više jedemo), značajan pad potrošnje na hotele, apartmane, smještaj, kampove, značajan pad potrošnje u kafićima i restoranima. Postoji veliki rizik da se ovakav pad osjeti i unatoč bržem ukidanju mjera izolacije s obzirom na prilično veliku psihološku traumu ovog perioda i zadržavanje osjećaja nesigurnosti i ugroženosti od zaraze. U svakom slučaju ćemo imati i očekivanja pada gospodarske aktivnosti te ćemo se suzdržavati od nepotrebnih troškova.
Ukupan pad potrošnje u ovom scenariju je 34,2 milijarde kuna ili 16% u odnosu na 2018. godinu. Podsjetimo, pad potrošnje u prošloj krizi bio je nešto iznad 9 milijardi u prvoj godini ekonomske krize 2009. godine, ali tada nismo bili suočeni s paralizom gotovo cijelog gospodarstva.
Simulacija linearnog pada od 10% po svim kategorijama — samo za usporedbu što bi značilo ako za 10% smanjimo potrošnju po svim kategorijama te dolazimo do ukupno 21,6 milijardi kuna manje potrošnje kućanstava.

**Slika 5.** Potrošnja stanovništva u 2018. godini prema kategorijama proizvoda, simulacije pada, manjak prihoda zbog izostanka pune turističke sezone

Na Slici 5. možete u desnom dijelu vidjeti i ukupno stanje kredita i štednje stanovništva u Hrvatskoj. Vidimo kako je štednja značajno veća od zaduženosti i stanovništvo ima akumuliranu štednju koja bi mogla pomoći prebroditi nadolazeću krizu. Treba napomenuti kako je to ukupna štednja, velik broj stanovnika u Hrvatskoj nema značajne iznose štednje i nije u poziciji jednostavno ublažiti posljedice ostanka bez posla ili slabe turističke sezone. Prema HNB-u, u Hrvatskoj oko 1,7% štediša ima 43% sve štednje u zemlji, što bi bilo oko 51.000 štediša.

Pad prihoda poduzeća u 2020. godini

Ako pogledamo Sliku 1. vidimo kako stanovništvo i turisti sudjeluju u prihodima poduzeća u Hrvatskoj s oko 240 milijardi kuna. Pad potrošnje od 34 milijarde kuna značio bi i toliko manje prihoda za poduzeća u 2020. godini, a taj pad bi predstavljao 14% manje prihode samo iz segmenta stanovništva i stranih gostiju. Drugi dio pada prihoda očekuje se od pada izvoza, gdje je procjena Svjetske banke da će nam izvoz u 2020. biti manji za 19.6% što bi na našem uzorku poduzeća značilo pad prihoda za dodatnih 30 milijardi kuna. Analitičari u SAD-u procjenjuju kako će top 500 velikih tvrtki (S&P500) ostvariti 20% manje prihode u prosjeku u 2020. godini, samo da imamo referentnu točku.
S obzirom na obustavljanje procesa javnih nabava u Hrvatskoj, smanjenu potrošnju i investicije države, prihodi tvrtki mogli bi doživjeti novo smanjenje do 15–20 milijardi kuna.

Kada tome pribrojimo i izostanak dolaska turista, koji sam prema Slici 5. procijenio na 36 milijardi kuna, dolazimo do smanjenja prihoda tvrtki od:

Smanjeni prihod poduzeća u 2020. godini = 114 do 120 milijardi kuna:

domaća potrošnja: 34 milijarde
manje turista: 35 milijardi
manji prihoda od izvoza: 30 milijardi
manja državna potrošnja i investicije: 15–20 milijardi kuna

Naime računovodstveno će zasigurno veliki broj malih i mikropoduzeća imati veliki pad prihoda od prodaje, ali će možda kroz djelomične subvencije države uspjeti “ublažiti” taj pad. Da je 50% mikro poduzetnika zatvoreno i bez prihoda na 60 dana, ukupni gubitak prihoda samo u tih 60 dana je 8,6 milijardi kuna (prosječni mjesečni prihod mikro poduzeća u 2018. godini je 72.140 kuna). Mikro poduzetnici ostvaruju 14% ukupnog prihoda poduzetnika u Hrvatskoj (udio u onih 751 milijarde kuna prihoda u 2018.). Velik broj mikropoduzetnika bavi se djelatnostima vezanim uz turizam, ali bi trebalo pristupiti kvalitetnijoj analizi poduzetnika da bi se procijenili trenutni učinkci i rizici. Stoga bih ponovno pozvao državne agencije da što prije pristupe velikom istraživačkom projektu prikupljanja podataka od poduzetnika i tako dobiju bolju sliku svih izazova.

Šokovi koji čekaju globalnu ekonomiju

Svjetska banka je jučer objavila nekoliko izvještaja s pregledom svjetske ekonomije i trenutnih očekivanja u korona-krizi. Navode ova 4 “šoka” kao ključne utjecaje na globalna gospodarstva:

Očekuje se kako će troškovi međunarodnog transporta globalno porasti za oko 25% što je sljedeći veliki šok za našu ekonomiju. Ovi troškovi uzrokovani su dodatnim inspekcijama, smanjenim brojem radnih sati, zbog zatvaranja granica i određenih prometnica.
Pad zaposlenosti od 3% globalno — što će utjecati i na pad proizvodnje i investicija (manje radnika znači i manje projekata), proizvodnja ispod mogućih kapaciteta.
Snažan pad u međunarodnom turizmu. Agencije za booking imaju 50% manje rezervacije (ožujak 2020), očekuje se da će avio kompanije ostati bez 113 milijardi USD prihoda u 2020. Očekuju ukupni godišnji pad od 20–32% u turističkom sektoru.
Promjena potrošnje kućanstava koja će smanjiti troškove usmjerene na usluge, kao sve oblike zabave, rekreacije, turizma, restorana, prijevoza, a usmjeriti se na potrošnju hrane i drugih proizvodnih dobara. Navode kako je teško napraviti procjenu pada potrošnje zbog socijalne izolacije te se slažu da je 15% pad neka procjena koja je “na sredini” mogućih scenarija.

Siva ekonomija

Treba napomenuti i kako je u Hrvatskoj i dalje prisutna “siva ekonomija” odnosno transakcije koje nisu evidentirane, plaćene u gotovini, transakcije na koje nije plaćen porez. Nema preciznih izračuna, ali procjene su kako je i dalje riječ oko 10-ak % naše ekonomije, što bi bilo oko 40 milijardi kuna. Ako primijetite u kriznom periodu od 2008. do 2014. građani su smanjili potrošnju za 10 milijardi, ali su povećali štednju za 41 milijardu kuna. Nije baš uobičajeno da u doba najveće krize građani povećavaju štednju, ali vjerojatno se takav trend može objasniti i sivom ekonomijom (ili možda netko ima točnije objašnjenje — ako da, molim javite). Zasigurno će i siva ekonomija osjetiti posljedice korona-krize, što će dodatno utjecati na raspoloživi dohodak i potrošnju i investicije građana, ali s druge strane će možda i porasti udio sive ekonomije u bruto društvenom proizvodu.

Za kraj

Ima još puno varijabli i segmenta ekonomije koje bi trebalo uzeti u obzir za sveobuhvatniju analizu učinaka krize i učinkovitih mjera za oporavak. Posebno će biti zanimljivo vidjeti ulogu banaka i HNB-a koji će možda biti i ključni u koordinaciji mjera države i fiskalne politike. Bit će također jako zanimljivo vidjeti hoće li se ova kriza potražnje (nitko ne kupuje jer su svi u kućama i u “strahu”) preliti i na financijski sektor i hoćemo li uspjeti izbjeći takozvane “L” ili “U” krivulje krize. Kao što je u borbi s virusom bio cilj “flatten the curve”, tako će uskoro biti cilj “flatten the curve” ekonomskog pada. Pretpostavke su da restriktivnije mjere obrane od virusa, uzrokuju veći pad ekonomije, ali tek ćemo vidjeti kako će se razvijati ekonomski dio ove izazovne 2020.
Izrazio bih nadu u mudrost ekonomskih i političkih lidera, kao i strah da prepustimo državi još veću ulogu u gospodarstvu. Ako nešto moramo poboljšati, to je onda konkurentnost i produktivnost javnog, ali i privatnog sektora, a krize su uvijek nužan trenutak za optimizaciju.

Radim i excel model opisanih varijabli te bih još jednom pozvao ako imate pristup podacima, kvalitetnim analizama, dodatnim istraživanjima koje sam nisam stigao proučiti, da mi ih ljubazno pošaljete na vlado@careercentar.com.
Model bih objavio i dao svima na raspolaganje, ako ne završi kao Schubertova 8. simfonija.

— — — — — -

Vladimir Benić

Više o autoru možete pronaći na Linkedin-u, omiljenom samo-izolacijskom izletištu.