U zadnjih dvadeset-trideset godina, društvo je postalo “adolescentrično”, u smislu kombinacije juvenilizacije, negiranje zrelosti i nijekanje roditeljstva. “Generacija 68" maštala je o spontanoj “prometejskoj generaciji”. Posljednjih četrdeset godina, istaknula se je opasna vizija prometejskog čovjeka koji bježi od svog podrijetla i odnosa s ocem. Identitet se sve manje i manje konstruira naspram simbolike oca negoli u odnosu na svoje vršnjake. Adolescentrično društvo potiče pojedince da vječno ostaju u frustracijama nezrelosti. Odrasli su također krivi za nastalo stanje jer nestaju i ostavljaju prazno polje u trenutku kad mlada osoba potrebuje prisutnost odraslih sposobnih pružiti pomoć. Prometejska ideja umjetne “monogeneracije” vodi k riziku transformacije adolescentnog perioda u adolescentno stanje, gdje ne samo mladi će ostati mladi nego prema tom stanju se okreću i sami roditelji.

Adolescencija je razdoblje koje se sve više produžuje vršeći silu privlačenja na djecu kao i na odrasle. Ta činjenica je zabrinjavajuća, utoliko što više nismo u optici suradnje između generacija, nego u pokretu odbijanja i negiranja zrelosti. Obrazovanje, između ostalog odnos profesor-učenik, prerasta u zavođenje. Psihološki egalitarizam drži dijeta ili adolescenta kao partnera za kojeg odrasli smatraju da se mogu osloniti na nj. Transgresija poretka generacija i uloga vodi do društva gdje više ne postoje ni odrasli ni djeca, nego braća i sestre, čak i prijatelji.

Rezultat poricanja srodnosti, podrijetla i roditeljstva, stvara umjetnu monogeneraciju i uspostavlja adolescentrično društvo

Govoriti o adolescentnoj kulturi je pogrešan naziv, i sam pojam “adolescentna kultura” je sofizam. Doista, psihički zadaci ostali su isti tijekom ovog i prošlog stoljeća, i pogotovo provedba istih varira od jedne generacije do druge. Daleko od mehaničkih shema starog režima, društvene situacije kroz koje danas prolaze mladi najviše su orijentirane na obrazovanje i stjecanje diplome. Edukacija djeteta dovedena je u središte interesa obitelji, i samo dijete postaje kapital koji je potrebno razvijati što više moguće te sa željom da bude uspješnije od svojih začetnika. Međutim, odrasli koji nisu uspjeli riješiti Edipov kompleks s vlastitim roditeljima, paradoksalno okreću se svojoj djeci kao prema simboličkim predstavnicima te očekuju pronaći rješenje kroz svoje potomstvo.

Adolescent koji vodi emocionalni i seksualni život, eventualno zaposlen, nije automatski sazrela osoba. Psihološka zrelost je rezultat rješavanja osnovnih sukoba osobnosti, uspostavljanje psihičkih institucija i napuštanje infantilnih stavova. Ukratko, potrebno je prebolijeti djetinjstvo. Ubojstvo djetinjstva pridonosi strukturi jer utvrđuje svjesno Ja i označuje kraj precjenjivanja samog sebe. Adolescent lako deprimira jednostavno zato što se suočava s deziluzijama i vlastitim ograničenjima.
Produljenje adolescencije je rana pojava, proizvod povijesnih konsekvencija, produžetka školovanja i drugih promjena koje se izravno tiču uvjeta života nakon kraja sedamnaestog stoljeća. U ovoj konkretnoj situaciji koja odgovara reorganizaciji osobnosti (što bi trebala biti post-adolescencija), esencijalni rad obavlja se u artikulaciji psihičkog života s okolinom. Ako problem kasne adolescencije može se promatrati kao lažni problem, bilo bi pogrešno misliti da smo podložni vječnoj adolescenciji.

Odnos prema trenutku doista jest zaživio prema juvenilnom modelu trenutka koji traje umjesto prema modelu prolaznosti

Post-adolescencija je novo životno razdoblje s određenim zadacima za razvijanje složenog psihičkog života te počinje oko dvadeset i treće godine života. To je period orijentacije, ambivalencije i samokontrole. Period tijekom kojeg pojedinac se mora nositi sa sviješću o sebi i o svojim granicama, angažirati pozitivan odnos sa stvarnošću (a ne depresivan), što podrazumijeva prihvaćanje realnosti, i konačno mora započeti stabilizacijski rad psihičkih funkcija.

Na zapadu, mladi između 15 i 24 godine su sve malobrojniji, što vjerojatno objašnjava zašto postaju referenca. Neprestano su solicitirani: u medijima, u svakodnevnom životu, prilikom anketa i istraživanja… Proces identifikacije je preokrenut: djeca i adolescenti više ne imitiraju odrasle, nego odrasli i djeca žele nalikovati adolescentima. Adolescencija je postala etapa koja riskira biti transformirana u stanje života u koje se ustaljujemo, pod izgovorom da je neophodno potrebno “ostati mlad”.

Tipičan primjer suvremenog adolescenta je Wagnerov Siegfried (1876) gdje nailazimo na većinu tema iz modernog svijeta: fizička snaga, naturizam, spontanost, hedonizam, sreća, negiranje zakona, ambivalentnost razuma i osjećaja, ideja o vlastitoj svemoći, oslobođenje od nepredvidljivosti, potraga za podrijetlom i samim sobom, androginija. Siegfried, bez majke i bez oca, znatiželjan je o svojem podrijetlu, pogotovo o svom ocu. Ponaša se poput neznalice i teško shvaća smisao stvari, dok istovremeno dopušta si bivati ponesen emocijama i podvojenošću. Ironično, prkosi zakonu i drži se ispod Edipovog kompleksa. Socijalna reprezentacija adolescenta zasigurno nije daleko od Siegfriedovog mita. Adolescent, kao i Wagnerov protagonist, postavlja si pitanja o svom podrijetlu, i pred disocijacijom od istog, još uvijek ne zna u koju filijaciju se uklapa.

Model juvenilne afektivnosti

Odrasli više ne udaraju ritam vremena. Svi mi živimo, više ili manje, prema školskim kalendarima. Obrazovne reference su izvor nove orijentacije odnosa između mladih i odraslih. Adolescentričnom društvu uvelike pripomaže činjenica da mnogi odrasli su veliki adolescenti čiji emotivni život još uvijek se nije stabilizirao. U mnogim slučajevima, doista, odnos između roditelja i adolescenta anestaje ili polako se slijeva u odnos između odrasle adolescentne osobe (adulescentne?) i njihove djece-adolescenata (adolescentrične).

Juvenilna psihologija preuzima moć

Odbijanjem korijena u fantazmu spontane generacije koja je sinonim za mit o buntovnom i revoltiranom adolescentu, “generacija ‘68" odrezala se je od povijesti. Slika oca je pomiješana sa slikom velikog brata, te nove generacije teško se uklapaju. U tom smislu, današnje društvo je bolesno od očeve slike, te odnosi između roditelja i djece nisu više hranjeni idejom generacijskog sukoba. Bježeći od tog konstruktivnog konflikta, odrasli nestaju iza vlastite krivnje i ostavljaju neokupiran teren u trenutku kad adolescent potrebuje roditeljsku funkciju koja će mu omogućiti razvitak osobnosti.

Juvenilne osobnosti su oduvijek proživljavale narcisoidno razdoblje kako bi se strukturirale, uzimajući se kao predmet interesa. Ali danas, korištenje potvrdnog narcisizma blijed pred obrambenim i zaštitiničkim narcisizmom. To objašnjava što osobito mladi, ranjivi u svojem idealnom “Ja”, i najmanju kritiku shvaćaju kao napad na njihov psihički integritet.

Promocija pedagogije subjektivnosti i odnosa između odraslih i adolescenata mora uzeti u obzir proces adolescencije i strukture osobnosti ako ne želimo pasti u zamku adolescentričnog društva. Međugeneracijsko surađivanje je bitno ne samo za razvoj mladih, nego i za odrasle, koji ostavljajući svoje mjesto novim naraštajima, potrebuju mlade kako bi dobro (o)starili.