Visoka cijena lažne autonomije UNSA

ASPUS
ASPUS
Published in
4 min readOct 7, 2016

--

Univerzitet u Sarajevu u protekloj je godini vjerovatno preživio više turbulencija nego u cijeloj prošloj deceniji. Nakon decembarskih protesta za Erasmus+ program, preko nedavne pobune studenata zbog prijedloga povećanja školarina na Univerzitetu pa sve do trenutnog štrajka Sindikata, nije moguće ne primijetiti da se naizgled učmala studentska i akademska populacija najvećeg bh. univerziteta budi iz dvodecenijske kome. Posljednji trzaji jasno ukazuju na prepoznavanje hitne potrebe za novim akademskim poretkom u toj instituciji

Trenutno stanje na najboljem bh. univerzitetu podrazumijeva duboko ukorijenjen utjecaj političke oligarhije na univerzitetske organe, mizerne uvjete za naučno-istraživački rad koje prati blokada zapošljavanja novih kadrova i evidentno uznapredovala elitizacija visokog obrazovanja. Pojašnjenja radi, da bi neko ko već predaje na fakultetu bio izabran u zvanje profesora, treba čekati da profesor koji već predaje ode u penziju ili da preseli na drugi svijet, jer u budžetu nema novca za nove naučnike. Istovremeno, asistent na Elektrotehničkom fakultetu ima plaću nižu od vozača minibusa u GRAS-u, a da bi ostao na poslu, zakonski je obavezan da u roku od tri godine doktorira i za doktorat izdvoji 21.000 KM. Uz sve to, taj isti asistent radi dvije norme više od propisanog pravila, a zbog nepostojanja kolektivnog ugovora s Vladom Kantona Sarajevo, nema nikakav garant da će dobiti narednu plaću. Uzda se u tzv. “tranše” kantonalne vlade koje su pouzdane kao i vremenska prognoza.

Fundus biblioteka na pojedinim fakultetima je na nivou zbirke knjiga na divljem Univerzitetu u Kaćunima, a pritom da ne spominjem knjige u fazi raspada koje će uskoro obilježiti 100 godina od svog štampanja. Zbog ovih i brojnih drugih problema, Univerzitet u Sarajevu se, prema Webometricsovoj listi najboljih svjetskih univerziteta, nalazi na sramotnoj 1970. poziciji, što je čak za 231 mjesto niže u odnosu na prošlu godinu. Naš najbolji univerzitet je svjetlosnim godinama daleko od najboljih univerziteta u zemljama u okruženju: Univerziteta u Zagrebu (528. mjesto), Beogradskog univerziteta (501. mjesto) ili Univerziteta u Ljubljani (201. mjesto). Šta to imaju ovi univerziteti, a naš nema?

Ko sjedi u Upravnom odboru Univerziteta?

Osim prepoznatljivog kvaliteta i svjetskog ugleda, univerziteti u Zagrebu, Beogradu ili Ljubljani u svojim upravnim tijelima imaju većinu koju sačinjava akademska elita. Od 11 članova Upravnog odbora UNSA-e, njih šest nema veze s Univerzitetom, ali ima s politikom. Po njihovom mišljenju, kao i po mišljenju rektora Muharema Avdispahića, štrajk Sindikata UNSA-e je nelegalan; Vlada Kantona Sarajevo je isplatom tri i po zaostale tranše, tj. plaće, uradila svoj dio posla, a sindikalni zahtjevi za unapređenje niskog studentskog standarda i prijem mladih istraživača na fakultete nisu opravdani.

Bez prevelikog osvrtanja na ovaj veleizdajnički sud, analizirajmo ko sjedi u Upravnom odboru Univerziteta. Od jedanaest članova UO UNSA, šest ih je iz Vlade KS-a i u UO rade po stranačkoj preporuci. Upravnim odborom UNSA-e predsjedava dr. Mevludin Mekić, internist oskudne akademske karijere s diplomom Univerziteta u Prištini. Dr. Mekić nije predavač na Univerzitetu, kao ni Sifet Kukuruz, koji je u UO Univerziteta ušao kao pomoćnik ministra za visoko obrazovanje pri Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade KS-a. Iz Vlade KS-a je i Azemina Njuhović, pomoćnica kantonalnog ministra u Sektoru za informatizaciju obrazovanja i nauke pri Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade KS-a. Ni Sandra Začinović nije povezana s Univerzitetom. Riječ je o namještenici Komisije za tehnički pregled građevina pri Federalnom ministarstvu prostornog uređenja. Osman Topčagić je šef Odsjeka za Evropsku uniju u Ministarstvu vanjskih poslova BiH, a Dobrila Govedarica-Nevjestić izvršna direktorica Fonda “Otvoreno društvo”.
Jedina četiri člana Upravnog odbora UNSA-e koji zaista rade na Univerzitetu su: prof. dr. Munir Talović, dekan Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja, zatim prof. dr. Velija Katica, redovni profesor Veterinarskog fakulteta, prof. dr. Almedina Zuko, redovna profesorica Veterinarskog fakulteta, te prof. dr. Mehmed Jahić, redovni profesor Ekonomskog fakulteta. Amar Nurković je 11. član UO UNSA-e i to iz reda studenata.

Dakle, čak i površna analiza 11 članova Upravnog odbora Univerziteta, marionetskog tijela Vlade Kantona Sarajevo, otkriva motive izdajničke politike ove kvaziautonomne klike. Sve dok u Upravnom odboru Univerziteta bude sjedila većina članova koje imenuje Vlada KS-a, nijedna odluka neće biti donesena bez političkog aminovanja te šestorke. Štrajkovi i protesti kojima se tupi oštrica kantonalne političke vrhuške će u startu biti gušeni i sabotirani, a njihovi inicijatori izvrgnuti ozbiljnim prijetnjama i prljavim ucjenama.

Vrijeme za novo studentsko rukovodstvo

Prijetnje i ucjene, po svemu sudeći, odavno djeluju na studentske predstavnike, čelnike Studentskog parlamenta (SPUS). Postane li ikad poznat, Amar Nurković, zaštitno lice SPUS-a i član Upravnog odbora Univerziteta, bit će upamćen po citatu “Studentima nije vrijeme za proteste!”, koji on još od februarskih protesta ponavlja poput kakve pokvarene ploče. To radi i danas, formalno pružajući podršku Sindikatu, ali preporučujući studentima da se drže dalje od ulica. Osim rijetkih i hvalevrijednih studentskih grupica, ostatak studentske populacije je SPUS-ova naređenja do sada slušala kao pod hipnozom.

Bilo kako bilo, štrajk Sindikata Univerziteta je više nego dobar znak koji ukazuje da su profesori 14 fakulteta Univerziteta u Sarajevu postali imuni na prijetnje i ucjene sarajevskih političkih otaca. Lažna autonomija Univerziteta ovim je štrajkom izašla iz okvira javne tajne te postala činjenica koju 40.000 studenata UNSA-e gleda u oči, a koju upravo oni najskuplje plaćaju. Ono što nam trenutno najviše nedostaje jeste novo studentsko rukovodstvo koje će rame uz rame s ujedinjenom akademskom zajednicom krenuti u bespoštedni obračun s dobro organiziranom političkom mašinerijom koja radi na dugogodišnjoj degradaciji nauke u Bosni i Hercegovini.

Samir Beharić/ 10. Sep 2014./ Originalno objavljeno na: Novo Vrijeme

--

--