Tiha snaga “običnih” žena
Dvije inspirirajuće osobne priče koje mogu promijeniti kako vidimo žensku snagu.
(Prijevod mojeg teksta “The Quiet Strength of “Ordinary” Women”)
Tko su “obične” žene?
Danas je dan žena i kao i svake godine očekujem mnogo članaka i posveta ženama koje su bile izuzetno uspješne usprkos svim preprekama. Uvijek rado pročitam te priče o ženama koje su bile zaboravljene, i sad su napokon ponovno uključene u našu zajedničku povijest.
Ali kad god čitam o tim izvanrednim ženama, za koje bi se moglo reći da su čisti geniji, osjećam se vrlo malena. Moja refleksna reakcija je: “Ajme, ova žena je genij. Da barem mogu postići toliko koliko je ona postigla, ali ja sam jednostavno preobična.”
Jedan primjer takve uspješne žene je Hedy Lamarr, slavna holivudska glumica koja je u isto vrijeme otkrila frequency-hopping, tehnologiju koja se i danas koristi za bežičnu komunikaciju. Uz to je patentirala i razne druge tehnološke inovacije. A ja se borim da budem uspješna u jednom poslu!
Umjesto pisanja o poznatim ženama, danas želim slaviti prekrasne talente “običnih” žena, koje nisu ništa otkrile za znanost (jer nisu ni išle u školu), ali su postigle puno više nego što im je njihovo vrijeme i mjesto dopuštalo. One su isto uspjele usprkos svim preprekama.
Želim vam pokazati da najbolja ženska snaga dolazi od onih koji posjeduju vrlo malo i koji žive u mjestima koja su zaboravljena. Ovaj dan žena posvećujem mojim dvjema bakama, koje su rođene i čitav život živjele u jednoj od najsiromašnijih zemalja u Europi.
Prva priča: Snažna žena
Ova priča počinje s ratom. Ako radije želite vidjeti humorističnu verziju ove priče, pogledajte moj strip na kraju ovog poglavlja.
Kad sam se rodila, rat je počeo u našoj zemlji. Između mojih baka i djedova i naše male obitellji bilo je nebrojeno puno ratnih zona. Iz današnje perspektive zvuči kao smak svijeta. I vjerojatno je to i bio za one koji su to doživjeli.
U svemu tome, moja baka je i dalje željela doći vidjeti mene, novorođenu bebu. Čak je imala i “dobar” razlog: Moja mama se bojala okupati me (!). Ja sam bila njeno prvo dijete i jednostavno nije bila sigurna kako me primiti, bojala se da bi me mogla ozlijediti.
I što je moja baka napravila? Putovala je doslovno kroz rat da dođe do Zagreba. Uvijek mi je prepričavala ovu priču s takvim uzbuđenjem, posebno kad bi pričala o ovom trenutku (slobodno citiranje moje bake):
Svi mi putnici smo bili u busu, i odjednom hrpa vojnika navali unutra. Imali su dugačke puščetine, toliko ogromne da takvo što do tad nikad nisam vidjela. I onda su navalili derati se na nas: “A gdje vi idete?” A ja sam ponosno rekla: “Idem svojoj unuci! Nitko me neće spriječiti!”
Kad sam bila mala, ova mi priča je zvučala tako strašno. Nisam mogla vjerovati da je moja baka riskirala svoj život da me dođe okupati… Ali sada razumijem da je to napravila jer se jednostavno htjela izboriti za svoje pravo da primi svoju prvu unuku u svoje ruke. I ništa ju nije moglo zaustaviti.
Ako uzmemo u obzir karakter moje bake, ova priča nije nikakvo iznenađenje. Tijekom svog života, baka se obranila od muža koji ju zlostavljao i službeno mu zabranila prilazak na sudu, nadgledala je i organizarala gradnju svoje vlastite kuće, i obranila ju je tijekom rata od vojnika koji su ju htjeli okupirati. Ako to nije snaga, onda ne znam što je.
Nije lako pisati o svim ovim osobnim detaljima. Moja prvotna posveta za baku povodom dana žena je ovaj kratki Lego strip, koji prepričava istu priču na malo lakši način. Strip možete pročitati ovdje:
Druga priča: Znatiželjna žena
Druga priča na redu je o mojoj drugoj baki. Njena priča je pravi primjer vrijednosti znatiželje. Ali, upozoravam, zato nije ništa manje dirljiva.
Iz nekog razloga nisam uspjela napisati tekstualnu verziju ove priče koja bi bila jednako dobra kao i strip koji sam napravila za baku. Ovo je priča u stripu:
Ono što me najviše fasciniralo kad sam prvi put čula ovu priču od moje tete je to da sam ja uvijek mislila da je baka išla u školu. Uvijek se ponašala kao da je to što ona može čitati i računati najnormalnija stvar. Nitko ne bi rekao da nije imala nikakvo obrazovanje.
I iako je imala “običan” život za ženu iz te regije, uključujući brigu za kućanstvo i petero djece, ona je postigla nešto izvanredno: Ona je znala čitati i računati, iako to nije bilo dopušteno ženama. Postigla je mnogo više nego što su njeno vrijeme i društvo htjeli da ona postigne.
Što možemo naučiti?
Ove dvije priče su samo dva primjera “običnih” žena koje su ostvarile izvanredan uspjeh, i to u društvima koja ne dopuštaju ženski uspjeh.
Od sada nadalje, kad god se osjećam premala u usporedbi s iznimno uspješnim genijima koji osvajaju Nobelove nagrade, sjetit ću se da imam snagu i znatiželju mojih baka u svojim genima.
U trenutku pisanja obje bake pate od demencije. S ovim člankom želim osigurati da njihove najznamenitije priče ne budu zaboravljene.
Pozivam vas sve da slavimo snagu i skrivene moći “običnih” žena! Sigurna sam da ih već znate mnogo.
