Jedna od vjerovatno najmanje poznatih velikih stvari kojima Banjaluka može da se pohvali jeste radionica za izradu vrhunskih klasičnih gitara, u kojoj majstor Zoran Kuvač stvara svoje unikatne instrumente. Posjetili smo majstora Zorana u njegovoj radionici u Kozarskoj 58, gdje nam je on velikodušno otkrio neke od tajni svog zanata…
Piše: Siniša Stanić
Dvadeseti vijek u simboličkom smislu obilježavaju dva velika pojma — jedan je totalno negativan i mračan, a drugi je pozitivan i svijetao. Prva tekovina tog vijeka, koja se svojom rušilačkom snagom nametnula kao zla kob koja konstantno visi nad glavom cijelog čovječanstva, jeste atomska bomba. Nasuprot njoj, Stvorilac, ili ko već, još prije nekoliko stotina godina poklonio nam je oslobađajući i ljekoviti kontrapunkt zlu, koji je najveću slavu doživio upravo u 20. vijeku preko svoje električne inkarnacije. Pogađate, riječ je o gitari.
Klasična ili španska gitara u sadašnjoj formi sa šest žica nastala je polovinom 18. vijeka, a od tada polako ali sigurno kreće da stiče popularnost širom svijeta. Pojavom električne gitare u drugoj polovini 20. vijeka, upravo nakon nuklearnog finala Drugog svjetskog rata, taj instrument munjevito se širi, osvaja, pa i na neki način spasava planetu. Ipak, ni španska gitara ne pada u zaborav i ostaje prisutna sve do danas, kao vjerna i suptilna pratilja svog razuzdanog i bučnog potomka.
Nakon ovog filozofsko-spekulativnog uvoda, prelazimo na nešto mnogo konkretnije. Naime, jedna od vjerovatno najmanje poznatih velikih stvari kojima Banjaluka može da se pohvali jeste radionica za izradu vrhunskih klasičnih gitara, u kojoj majstor Zoran Kuvač stvara svoje unikatne instrumente.
Svoj zanat Zoran, inače rođeni Visočanin, ispekao je u izbjeglištvu u Srbiji 90-ih godina kod majstora Dušana Rajkovića iz Sremske Mitrovice, a nakon dolaska u Banjaluku, 1996. godine pokreće sopstvenu radionicu za izradu klasičnih instrumenata. Do danas je izradio preko 250 gitara, a njegove ručno rađene „ljepotice“ veoma su tražene i cijenjene u regionu i svijetu, zbog čega su neke od njih završile u rukama pojedinih vrhunskih muzičara.
Posjetili smo majstora Zorana u njegovoj radionici, gdje je sa svojim pomoćnikom Dušanom Damjanovićem, koji je nakon deset godina „šegrtovanja“ i sam izrastao u vrhunskog majstora za gitare, upravo završavao jedan divan primjerak gitare. Na početku razgovora zamolili smo Zorana Kuvača da nam kaže kako je i od kada počeo da izrađuje gitare.
„Sama ideja došla je od viđenja jedne ručno rađene klasične gitare na sajmu u Sarajevu početkom 80-ih godina, kada sam prvi put shvatio da želim da se bavim pravljenjem gitara. Međutim, u to doba, znači prije ere interneta, nisam imao elementarnih informacija ni šta, ni kako, niti sam znao da kod nas imamo vrlo kvalitetno drvo za izradu gitara. I ta ideja je stajala u glavi… Onda se desio rat, bio sam u izbjeglištvu, nisam mogao ništa konkretno da radim, bilo je to doba hiperinflacije kad se nije baš mogao zaraditi neki novac. Tad sam se sjetio svoje stare ideje…
Tražio sam nekoga ko radi instrumente i pronašao sam Duška Rajkovića u Sremskoj Mitrovici, koji je vrlo ozbiljno izrađivao tambure. Kontaktirao sam ga jedno vrijeme, otišao par puta u radionicu i on je nakon mog silnog ubjeđivanja pristao da me primi. Tako je to krenulo, znači 1994. godine. Kod njega sam radio dvije i po godine, vrlo intenzivno, šest dana u sedmici po 12 sati. Prilično puno sam proveo vremena učeći kod njega. Poslije rata, krajem 1996. došao sam u Banjaluku i riješio da počnem samostalno. Krenuo sam sa oformljivanjem radionice, skupljanjem alata i materijala, da bih 1998. i zvanično registrovao zanatsku radionicu“, priča nam Zoran.
Do sada sam napravio oko 250 gitara. Najviše ih je ostalo na prostoru bivše Jugoslavije, nešto malo je otišlo u Italiju i Njemačku, nekoliko u Tursku, jedna je otišla u Rusiju, a jedna je stigla do Južne Koreje…
U početku, on takođe pravi tamburaške instrumente, ali ubrzo prelazi i na klasične gitare, koje zbog svog kvaliteta uskoro postaju čuvene u regionu, pa i u svijetu.
„Do sada sam napravio oko 250 gitara. Najviše ih je ostalo na prostoru bivše Jugoslavije, nešto malo je otišlo u Italiju i Njemačku, nekoliko u Tursku, jedna je otišla u Rusiju, a jedna je stigla do Južne Koreje… Najvećim dijelom, moje gitare sviraju studenti muzičkih akademija, mada ima dosta i koncertnih gitarista. Sviraju ih profesori sa akademija u Novom Sadu, Beogradu, Nišu — Zoran Krajišnik, Srđan Tošić, Vesna Petković. Između ostalih, Zoran Dukić, koji je zaista veliko ime, svira na mojoj gitari, a poznati svjetski muzičar Edin Karamazov jedno vrijeme je takođe svirao moju gitaru. Na njoj svira i poznati slovenački gitarista Marko Feri, kao i nekoliko poznatih švajcarskih gitarista.“
Kuvač kaže da je za izradu jedne gitare potrebno od 180 do 200 radnih sati, u zavisnosti od vrste lakiranja, ali posao se u svakom slučaju isplati — cijena jedne njegove gitare je između 2.500 i 3.500 evra, a skoro isključivo ih radi po narudžbi.
„Mi radimo vrlo sporu tehniku lakiranja. Evo, na primjer, danas je Dule samo polirao ovu gitaru, davao joj je sjaj osam sati. Za osam sati se modernim lakovima urade dvije gitare, a nama samo lakiranje oduzima od 20 do 30 radnih sati. To su neke stvari koje takvu gitaru dobrim dijelom odvajaju od fabričkih primjeraka, gdje se radi sa tvrdim, brzim lakovima. Međutim, problem je što gitara poput naše kod nekoga ko ne zna da je čuva i cijeni za godinu dana izgleda kao da je 20 godina stara, jer je lak dosta mekan i osjetljiv, ali to joj i daje akustičku vrijednost. Ljudi to ne znaju. Ne samo naše nego i gitare drugih svjetskih majstora poslije par godina izgledaju jako staro, za razliku od nekih gitara sa ’parket lakovima’ na sebi, koje i sa 20–30 godina djeluju vrlo očuvano. Tu se čovjek može lako prevariti.
Procjena gitare je ekskluzivno pravo odličnih muzičara. Današnja klasična gitara razvila se u više pravaca, postoje neke nove generacije instrumenata koje su više poput nekih hibrida instrumenata. Mi se uglavnom držimo klasične izrade i klasičnog zvuka i mislim da smo tu postigli jedan vrlo visok nivo“, priča nam Zoran.
Za izradu jedne gitare majstor Kuvač koristi sedam-osam vrsta drveta, a osim domaćeg javora, tu je i indijski palisander za stranice i leđa, domaća smrča ili kanadski kedar za gornju ploču, honduraski mahagonij ili španski kedar za vrat, ebonovina za dio vrata koji ide pod prste… Kaže da je u izradi instrumenta važno postići uravnoteženost u svim tonskim karakteristikama — jačini, ljepoti, trajnosti…
„Tražimo sve osnovne karakteristike tona. Vrlo bitna karakteristika je, naravno, jačina, da bi to bio koncertni instrument i da bi mogao da se svira u akustičnim prostorima, mada je danas to definitivno malo prenaglašeno. Ispada da je za gitaru najbitnija jačina. Takav je trend, pa danas imamo specijalno konstruisane gitare da bi prije svega bile glasne. Međutim, glasnoća uvijek ide nauštrb drugih karakteristika. Mi se trudimo da napravimo gitaru koja ima usaglašene parametre, koja ima i određenu jačinu, ljepotu i ostale karakteristike zvuka. To nam je cilj. Prije svega, tražimo klasičnu gitaru u njenom najljepšem obliku, kako su je pravili stari majstori. Znači, klasično izrađena gitara sa klasičnim zvukom i što boljim akustičkim karakteristikama.“
Interesovalo nas je kako majstor zna kada je neki instrument gotov, tj. kada treba stati sa beskonačnim dotjerivanjem detalja i da li mu se možda nekada desilo da mu se gitara „uzneda“ i da je zbog toga uništi…
„To se uči godinama, i to je ono što najviše žulja početnike, pa čak i iskusnije majstore. To je definitivno dobro pitanje — čovjek samo iskustvom i velikim brojem napravljenih instrumenata može to da zna, naravno, uz lični osjećaj i talenat. Potvrda su poslije samo i isključivo muzičari. Procjena kvaliteta gitare vrlo je komplikovan i nezahvalan posao i ljudi ne vole da se izjašnjavaju previše o tome. Postoji jedan mali broj gitarista koji se zaista vole baviti tim procjenama i oni su vrlo značajni za nas koji pravimo instrumente. Nije se baš desilo da smo uništavali i lupali, ali da smo radili ponovo, da su se mijenjali dijelovi — jeste.“
Zoran kaže da se ručno rađene gitare i one izrađene u fabrici ne mogu porediti, a da čak i početničke ručno rađene gitare obično imaju nešto finije u sebi od fabričkih instrumenata.
„Uvijek te gitare imaju nešto lijepo u sebi. Kada čovjek sam radi neku gitaru, on uvijek bira materijale, posveti mu se. Iako početničke gitare obično nemaju snagu, uglavnom imaju neki lijep ton i definitivno imaju više duše, zaista se čuje nešto drugačije. Fabrike nemaju vremena da dođu do tih finesa, mada i one imaju neke skupocjene modele kod kojih biraju materijale malo pomnije. Presudno je utrošeno vrijeme i materijal, možda ipak vrijeme prije svega.“
Nije se baš desilo da smo uništavali i lupali, ali da smo radili ponovo, da su se mijenjali dijelovi — jeste.
Interesovalo nas je da li ga ovaj posao opušta ili opterećuje i sa kakvim problemima se susreće u ovom zanatu.
„Trebalo bi strašno da me opušta, međutim, sa silnim problemima od nabavke drveta do slanja instrumenta daleko je od opuštajućeg, nažalost. Mi smo ovdje jako zatvoreni, na sve strane su granice, nema slobodnog protoka ljudi i robe i vrlo je nezgodno. To osjete svi ljudi koji rade nešto kod nas. Bila bi ogromna stvar da smo, recimo, dio Evropske unije ili nekog većeg tržišta. Sa par miliona, koliko nas ima ovdje, mi apsolutno nismo nikakvo tržište, barijere su na svakom koraku i to je nešto što je veoma opterećujuće.
Ovaj posao u većini zemalja makar ima neke poreske olakšice. Međutim, nije mi to toliko bitno koliko bi mi bilo bitno kada bismo se malo otvorili ka svijetu, tada bi zaista sve bilo mnogo jednostavnije. Naše je tržište otvoreno za ulaz, ali za izlaz nije, što je ozbiljan problem…“
Na kraju razgovora zamolili smo Zorana Kuvača da kaže neki savjet mladim ljudima koji bi se eventualno odlučili za ovaj vrhunski zanat.
„Kao za sve i ovdje su najvažniji volja, ljubav i strpljenje. Put je izuzetno dug i prilično težak, ali je cilj dostižan. Na početku sve ide užasno sporo, ali kasnije se brže napreduje. Moj prijatelj Milan Sabljić, inače veliki majstor, koji je sada, nažalost, pokojni, znao je reći — staneš u red pa polako“.
Za kraj, pogledajte i poslušajte kako izgleda ‘bliski susret’ virtuozne muzičarke iz Južne Koreje Jiyeon Kim i unikatnog muzičkog instrumenta stvorenog u Banjaluci, u radionici majstora Zorana Kuvača…
(Tekst “Čarobnjak iz Kozarske ulice”, iz pera Siniše Stanića objavljen je u Talasu #6, koji možete naručiti putem internet knjižare Imprimatur.ba)
