Čestito srce i mašta dečaka (u inat banjalučkim uvjerenjima)

Talas
Talas
Aug 23, 2017 · 13 min read

Piše: Goran Dakić

Bio bi to, bez sumnje, još jedan slavonski početak. Ne vjerujem da bih pogodio godinu, ali znam da je bilo ljeto, konac avgusta, duvale su se svjećice i prvi put sam dobio čvrst poklon: polovni Philips kasetofon, dvokasetaš, sa antenom dovoljno snažnom da uhvati novosadsku Dvestadvojku. Priča bi se nastavila ovako: Te sam noći, vršljajući po frekvencijama, prvi put čuo, a potom sam, nedjelju ili mjesec dana kasnije, kod ujaka u rashodovanoj kutiji sa audio-kasetama našao i jednu na čijoj sam A strani prepoznao… Ali, neka Slavonije i ravnice na margini, bar za sada; postoji bolji — ako ne bolji, onda svakako aktuelniji — uvod u priču o pjesnicima i nadmenim gradovima…

Navike svijeta počesto dobijaju nakaradne lokalne oblike. Potonji dobitnik Nobelove nagrade za književnost je slavni američki kantautor i zabrinuti javni prostor odmah je postavio pitanje uobičajeno u takvim ili sličnim prilikama: Ko je srpski Bob Dilan? Oni malo oprezniji su određenost zamijenili neodređenošću, pa je u njihovoj interpretaciji pitanje bilo samo naizgled slično, ali suštinski različito: Ko je naš Bob Dilan? Srpskih odgovora je bilo neuobičajeno malo, ali su naši odgovori ponudili poduži katalog, pa su oni ujedno i prihvaćeni kao legitimniji. Tako je Moravički okrug dobio svog kandidata, Hrvati su licitirali sa tri imena, dok je deželi ostao frontmen Lačni Franza. Dilan je tako dobio starke Bore Čorbe na kojima je skupljena sva prljavština čačansko-beogradskih haustora, Štulićeve pseudomistične minđuše, svjetle dedićevske cvikere, ruke Darna Rundeka i željkojoksimovićevski osmijeh Zorana Predina. Dilan je, uz Vejtsa i Koena, kantautorska ikona vesternizovanog svijeta i stoga se postavlja pitanje zašto Dilana gotovo niko nije uporedio sa jedinim kantautorom ovih prostora koji je najviše pjesnik i koji je u tom pjesništvu najviše lirik? Ovo pitanje ujedno predstavlja i prvu polovinu uvoda eseja koji je u najvećem broju pasusa posvećen poeziji Đorđa Balaševića i njegovim vanumjetničkim angažmanima.

Drugi dio uvoda nalazi se u video-najavi intervjua koga je Balašević dao Olji Bećković u 3.436 broju NINA i koji govori (još jednom) o dvodecenijskoj netrpeljivosti banjalučke čaršije i u njoj rođenih Banjalučana prema novosadskom muzičaru/kantautoru/pjesniku (za svakoga ponešto). Ta loše prikrivena mržnja rođena je tokom prvih nesigurnih poslijeratnih koraka koje su pravile sve zainteresovane strane; rođena je u pomrčini sarajevske Skenderije 1998. godine, na humanitarnom koncertu koji je bio namijenjen svoj djeci koja su u ratu ostala bez ruke/ruku i noge/nogu (Granata ne bira da li neki klinac ima recnutu kitu ili ne, kazao je Balašević na jednom koncertu objašnjavajući kasnije incidente koji su nastali zbog tog gostovanja). Veliki Srbi (neosrbi) koji su u svojoj podlosti ipak prebrojavali koliko je dječijih udova bilo na jednoj, koliko na drugoj, a koliko na trećoj stranu požurili su sa pitanjem: Zašto Balašević nije prvo došao u Banju Luku, pa tek onda išao u Sarajevo? Mislim da Balašević nikada nije odgovorio na ovo više nego besmisleno pitanje, ali pretpostavljam da bi rekao otprilike ovo: Deco, u goste se ne ide nepozvan. Banja Luka je, kao i tolike čaršije prije nje, imala velike probleme sa vlastitim izvrsnostima, a da neće sa tuđima; one koje nije proklinjala voljela je samo zato što nisu insistirali na sukobu sa njenom samodopadljivošću. Drugim, trećim i četvrtim rečenicama: Balašević je otišao te godine u Sarajevo zato što ga je Sarajevo (prvo) zvalo; Balašević je pjevao za svu unesrećenu djecu; ako Balašević laže, ne lažu (mu) pjesme. Ma šta Banja Luka o tome mislila.

Banjaluka je, kao i tolike čaršije prije nje, imala velike probleme sa vlastitim izvrsnostima, a da neće sa tuđima; one koje nije proklinjala voljela je samo zato što nisu insistirali na sukobu sa njenom samodopadljivošću…

U prvom ili drugom razredu srednje škole dohvatio sam se gitare. To nikome dobra nije donijelo, pogotovo ne meni, ali nisam odustajao, iako časovi vježbanja nisu bili odgovorili željama i namjerama. Brzo sam naučio osnovne akorde, ali sam se ubrzo sapleo o bare-hvatove i do danas nisam ustao. Savladao sam kao svaki pošteni gitarski početak Crne leptire i Balkan — jednostavni akordi, sve a mol do e dura, ali to nije bilo dovoljno; tražio sam neku Balaševićevu pjesmu u kojoj nema ef durova i ha molova i naravno da je to bila Priča o Vasi Ladačkom. Navježbao sam čak i neki prelaz između dvije strofe, a onda sam to, kao za sebe, svirao gdje god mi se polučila prilika, pa i pred ujakom, koji me upitao umijem li i Neke nove klince. Znao sam da u toj pjesmi postoje izvjesni susovi i da se u tablaturama nalazi akord označen kao Cadd4, ali sam pokušao: Moj deda već dugo ore nebeske njive… Na kraju prvog stiha nalazio se akord-monstrum, ali je ujak dalje prebiranje po žicama sasjekao jednom rečenicom: Vidiš, nećače, takav stih je mogao da napiše samo neko ko je iz ravnice… Deset godina mi je trebalo da shvatim ono što je ujak tada znao ili osjetio.

Nedavno sam intervjuisao Baneta Krstića koji je ljepotu vojvođanske ravnice i njenu prividnu monotoniju objasnio ovako: Vojvodina ima jednu tajanstvenu likovnost koja definiše njenu geometrijsku graničnost. Banetu je uz ovaj stih tercu mogao izvući i sam Imanuel Kant, ali se tačnost njegove definicije naslućuje u pojmovima o kojima govori (tajanstvena likovnost i geometrijska graničnost), dok vezu između njih proždire mrak nalik onom između Sonte i Svilojeva (na severu Bačke) u dvadeset minuta do kišne ponoći. Tajanstvena likovnost vojvođanske (ili slavonske) ravnice predstavljena je u njenoj širini, u naslućivanju, u njenoj neograničenoj otvorenosti, u njenoj sposobnosti da u sebe, plodna kakva jesta, upije sve različitosti koje na nju nadiru. Isto to, samo malo drugačije, pokušava da kaže i ona druga sintagma iz Banetovog aksioma. Vojvodina je trg naroda, govorio je Balašević, ne jednom, i u tom galimatijasu različitosti naučeno je Jedno koje je više od Svega: da se voli i ono što je naizgled tuđe. (Ravničarska) širina daje tu perspektivu bez koje nema dobre, izuzetne poezije. Ako je prilično jasno kako je poslijeratno Sarajevo dalo sve ono što je dalo na čelu sa Indeksima, Pušenjem i Dugmetom, onda je još jasnije kako je Novi Sad na Dunavu stvorio Balaševića.

Ravnica je Balaševićev oltar, a na tom oltaru se, prema starozavjetnom nauku koji je uklesan u zidine novosadske sinagoge, mole svi narodi…

Njegov je prostor omeđen Almaškom crkvom, župnom crkvom Imena Marijinog i velelepnom sinagogom. Na ulazu u ovu potonju stoji zapis: Neka ova kuća bude dom molitava za sve narode (Isaija, 56:7). I kao što je projektant sinagoge, mađarski arhitekta Lipot Baumhorn, znao da je molitva univerzalno načelo koje ne može i ne smije biti razbijano kojekakvim ideološkim i (polu)političkim krampovima, tako je i Balašević brzo prihvatio tu mudrost u kojoj se zrcali jedna posebna vrsta prezira prema svemu što ponižava i vrijeđa drugo i drugačije. Njegov ravničarski impuls baždaren je na osnovu posebnog osjećanja koje ljude dijeli samo na dvije sorte: na dobre i na smradove. Sudar kultura koji je u tolikoj mjeri valjda moguć samo tamo gdje nema okomitih prepreka učinio je ono najbolje u pjesniku Balaševiću: stvorio je u njemu jednu nadkulturu, kategoriju koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni madžarska; ona je, kočićevski rečeno, i srpska i hrvatska i madžarska i ako neko može sasvim opavdano da zamjeri Šerbedžiji što neprestano mijenja maternji jezik, Balaševiću zbog toga niko ne može da gurne prst u oko, jer se iza dosjetke o jeziku krije ono tiho, neprimjetno, lalinsko karikiranje i ismijavanje naših istovjetnih različitosti. Ravnica je Balaševićev oltar, a na tom oltaru se, prema starozavjetnom nauku koji je uklesan u zidine novosadske sinagoge, mole svi narodi. Ma šta Banja Luka o tome mislila.

Postoji samo jedan Balaševićev album koji je u potpunosti ljubavni, u kojem nema angažovanog trunja i političkih invektiva. To je Dnevnik starog momka (objavljen 2001. godine) koji predstavlja (ne)sređena sjećanja starog zavodnika koji sabira i množi prošla iskustva (oduzimanja i dijeljenja su ionako za nesretne). Svi ostali albumi imali su u manjoj ili većoj mjeri i poneku pjesmu koja je odgovarala aktuelnom trenutku: na prvom albumu to je Uticaj rođaka na moj životni put, a potom su, od albuma do albuma, izlazile pjesme Za treću smenu, Nikad kao Bane, Blues mutne vode, Put u središte zemlje, Sve je otišlo u Honduras, Narodnjaci, Samo da rata ne bude, Ne lomite mi bagrenje, Soliter, Sugar Rap, Kako su zli dedaci razbucali godišnjicu braka kod mog druga Jevrema, Krivi smo mi, Regruteska.

Sudar kultura koji je u tolikoj mjeri valjda moguć samo tamo gdje nema okomitih prepreka učinio je ono najbolje u pjesniku Balaševiću: stvorio je u njemu jednu nadkulturu, kategoriju koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni madžarska…

Balaševićev angažman počeo je himničnim udvaranjem Brozu, ali je kasnije i sam novosadski trubadur pokušao da ga ospori i poništi Rekvijemom; Balašević zasigurno nije prvi i jedini predstavnik estrade koji je pjevao Titu, ali je jedini, uz Boru Đorđevića i Indexovo pozorište, koji je devedesetih agresivno i neprekidno napadao Miloševićevu politiku. Njegovi koncerti u beogradskom Sava centru tih godina bili su sabirni centar otpora koji se kasnije, neposredno prije i tokom petog oktobra, transformisao u poznatu podignutu pesnicu koja je garantovala promjene i koja je, naravno, nakon prvih mjeseci na vlasti narodu pokazala samo jedan prst, a taj prst nije bio palac. I Balašević je, poput čačanskog rokerskog vojvode, pazario kilograme i kilograme problema zbog kritike Miloševićevog režima — izdavača nije bilo ni na papiru, a jedine radio-stanice koje su puštale njegove pjesme nisu bile u Srbiji. Finalni krik tog otpora je pjesma Sloboda-ne u kojoj se pominju odane mase, centralne informativne emisije i glasački listići.

Potpuni obol vremenu devedesetih Balašević je dao u istoimenom albumu (objavljen 2000. godine kao dvanaesti studijski album) i u kojem je sabrana sva tragedija ukletih balkanskih godina. U uvodnoj pjesmi albuma porede se vremena crvenog pasoša, starih gitara i gramofonskih igala sa nastupajućim zlom koje je isparcelisalo baštu balkanske posebnosti na zabačene i zatravljene komade busija; potom slijedi himna Otpora u kojoj je jedini imperativ živeti slobodno, svetom se oriti/okićen perom sokola/za urok protiv okova i koja u završnim akordima poručuje nek bulevari sveta pamte/muziku tvojih koraka; zatim priča o balkanskom tangu koji počinje idiličnim tonovima svake krimi-bajke ovoga podneblja, a završava poznatim pokretom koji kredom iscrtava položaj ubijenog na mokrom trotoaru; tu je Plava balada — posveta pendrecima koji su tukli bez naloga i pitanja, za njom sjetno podsjećanje na Agram, pa Lege’da o Gedi Gluperdi u maniru harlemskog bećarca; za njom Nedostaje mi naša ljubav i Sevdalinka koje su, bez sumnje, među najboljim Balaševićevim pjesmama, pa potresna ispovijest slomljenog oca čija je kćerka bila u višemjesečnoj komi nakon stravične nesreće. Banja Luka je mogla prepoznati sebe u nekim stihovima ovog albuma, ali joj njeno veliko ja to nikada nije dozvoljavalo…

I u pjesmama i u pričama na koncertima i u intervjuima, čak i u romanima, Balaševićev angažman bio je usmjeren protiv sveprisutnog narodnjačkog potpisa na svim (ne)službenim aktima i protiv brkatih zabludjelih majora i rike njihovih topova. Priče o njegovom ratu sa narodnjacima znaju svi koji su makar sa margine slušali i pratili šta Balašević radi, ali njegov glavni udar na narodnjake ne odnosi se samo na folk i novokomponovanu muziku. Kada Balašević ismijava stanovitog Mileta Ignjatovića i njegovu narodnjačku paradu kiča i šunda koja je najpoznatija po refrenu Sve se to dogodilo na putu za ludilo/srce mi se opasno u tebe zaljubilo jasno je kao ajmol ajnc da se on bori protiv sveopšteg poseljačivanja koje može da uništi i ono što ne mogu milosrdni anđeli zapadne alijanse. Izdaleka je ta borba nagovještena u pjesmi Sve je otišlo u Honduras, u kojoj se po određenim šprahfelerima prepoznaju uzročnici ove opake bolesti, ali su rukavice, šal i kapa u lice bačeni stihovima Narodnjaka: Narodnjaci na ključnim mestima,/narodnjaci u glavnim vestima./Na džinovskim plakatima u boji,/kud koji mili moji/da vam ne čujem glas. Ako bi neko nekada pisao romao o tome kako su uništeni svi naši gradova, ova pjesma bi morala biti moto tog romana. U njoj je opisan uzgoj hibridne klase koja niče na pola puta selo-grad i koja je, na koncu, a da stvari ostanu u geografiji o kojoj je riječ, pokušala da sabije i zatvori tu panonsku otvorenost koja je oduvijek prkosila takvim vulgarnim naletima. Kasnije su se motivi umnožavali, ali je namjera ostala ista: najprije napraviti razliku između seljaka i seljačina, a onda ove potonje protjerati u mrak jeftinih strasti i niskih pobuda iz koga su došli.

„Granata ne bira da li neki klinac ima recnutu kitu ili ne“, kazao je Balašević na jednom koncertu, objašnjavajući kasnije incidente koji su nastali zbog tog gostovanja u Sarajevu…

Agitaciju protiv rata u Balaševićevoj poeziji još je lakše pratiti, ali se kao ključne izdvajaju pjesme Ratnik paorskog srca, Čovek sa mesecom u očima, Regruteska i Samo da rata ne bude. Sav antiratni Balaševićev naboj stao je u naslovni imperativ posljednje pjesme u ovom mini-katalogu; ona ujedno u sebi sadrži i najmanje one prepoznatljive balaševićevske narativnosti, ali je umjesto nje tu lista želja u kojoj pjesnik priziva najstrašnije klimatske nepogode da bi na kraju samo poželio ono što je poželio i u naslovu. Sljedeće tri pjesme su mi, svaka u svoje vrijeme, bile među najdražim pjesmama uopšte. Regruteska zbog oštrog zvuka vojničke trube koja prati sina u vojsku, dok otac ostaje u pjesmi sa stihovima: Stade sve, samo život prođe…/Sine moj, oči njene plave…/Stiže dan da u vojsku pođeš…/Lumpuju usijane glave…//Sine moj, sve su to barabe!/Ne dam ja mog spomenka bokor!/Derane, drž se svoga babe…/Nisi ti za taj jad i pokor, bre… Pjesma se otvara mirisom čerge i ustajalog vina, a zatvara pjesmom koja se pjeva u slavu noževa i bataljonom nepodignutih suknji i u nju je sabijena sva tragika bilo koje prekinute mladosti koja je gubila sve jer su se carevi igrali rata. Čovek sa meseccom u očima zbog razornog refrena u kojem umire jedan drevni grad, na isti način na koji je umro u stihovima Đorđa Nešića, pjesnika sa granice, hroničara prečanske ratne i poratne sudbine. A Ratnik paorskog srca? Eh, Ratnik paorskog srca… Balaševićev Braca, koji je slika i prilika pjesnikovog dede, prošao je Karpate, izbio na more, strefilo ga zrno, ležao je na robiji jer je majoru psovao ono što se majoru već u takvim prilikama psuje, prevrtao je curice, ali nijedan horor rata u njemu nije mogao da ubije paorsko srce i ljubav prema konjima. Psov’o je Braca i krivce i žrtve,/puške i vaške i rovv prepun blata./Rek’o je: Ne mo’š izbrojati mrtve/jer su se carevi igrali rata…/Heeeej, žao mi konja… Ova strofa je ključna u razumijevanju Balaševićevog odnosa prema ratu i svemu što ona baštini; ali strofa koja joj prethodi ključna je za razumijevanje Balaševićeve poetike: I čim Braca korak iz avlije kroči/skupi se društvo iz našeg sokaka./Pa svi smo imali velike oči,/čestita srca i maštu dečaka… Te zadnje dvije sintagme — čestita srca i mašta dečaka — ujedno su i rezervoar iz koga Balašević decenijama vadi takve i slične stihove. Kakav je to plemenit napor — zadržati čestito srce i maštu dječaka!

Sve su Balaševićeve pjesme ljubavne. Čak i one u kojima ljubavi naizgled nema. Balašević nije pjesnik zvonkih i razigranih scenarija; u njegovoj poeziji — a ono najbolje u njega jeste poezija — karuci odvoze lepu protinu kći, a nesrećnik kojem je ona izmakla ostaje za kafanskim astalom i truje svoje ostatke poganom brljom. Pa čak i tada ostaje samo žal za mladost, neka neobična vrsta panonskog karasevdaha, t’ga zbog neostvarenog sna, ali nikada i kletva ili prezir prema onoj koja je otišla ili prema onom koje nju odveo. Te Balaševićeve pjesme sazdane su na njegovom ranom stihu koji tvrdi da sve prave su ljubavi tužne; kasnije taj stih postaje pjesma O, kako tužnih ljubavi ima… Melodija ne mora nužno biti molska, kao u Vasi Ladačkom ili Portretu mog života ili u Protinoj kćeri; na albumu Dnevnik starog momka, na kojem svaka pjesma nosi po jedno staro žensko ime, nalazi se pjesma pod radnim naslovom Noć kad je Tisa nadošla i koja je u službena akta zavedena kao Ljudmila i koja ima filmski početak, romantičarsko-romaneskni zaplet i balaševićevski refren: Spalio je julu seno,/ a Tisa nezapamćeno/opala. I otkrila sprud kraj šlepa/k’o stvoren za njena lepa/stopala. Stari joj je bio lađar,/polu Rumun, polu Mađar,/besni ker,/al’ prema meni nikad zao — /nekako je znao/da mu volim kćer… Balaševiću nisu dosta ovakvi pejzaži, nije mu dosta slika izvajanog, bakrenog ženskog stopala na kojem se sjaje zrnca pijeska sa obližnjeg spruda, nije mu dosta rječni recitativ pod prozorom drage — sve mora da neoprezno sklizne u modri de mol koji odzvanja tugom i prazninom. Rijetki su trenuci kada se mladenci zaista i uzmu, kao u pjesmi Moja je draga veštica, ali i to se po pravilu dešava samo onda kada stihovi od početka rezoniraju onim karakteristično balaševićevskim humorom koji je spreman da se naruga i sebi i drugima.

Sve su Balaševićeve pjesme ljubavne. Čak i one u kojima ljubavi naizgled nema…

Zasićenost baladama tražila je razigraniju violinu i brže ritmove. Jeste, podvirkivali su momci djevojci u čardaš noge i gledali da li je jedna mala garava zaista crna kao mrak na tavanu, ali Balaševićeva pjesnička fabrika bila je poznata uglavnom po proizvodima sjetne, razočarane prirode. Album Naposletku je razbio te obrasce, iako su i tu tek dvije od devet pjesama bile bržeg ritma, ali su i one sporijega kova odudarale od prepoznatljivosti Balaševićeve tuge. U godinama kada je Balašević sa bendom putovao po Evropama, Amerikama i Australijama nastala je i pjesma 7/8 koja nikada nije snimljena. Naslov potiče od istoimenog ritma koji se na Balkanu veže za Makedonce, a koliko su Makedonci specifični u takvim rabotama svjedoči i Vlatko Stefanovski koji veli da se pri daljem usitnjavanju ritmova i on sam hvata za glavu. To je, kaže Vlatko, viša matematika. Pjesma s tim ritmom zapravo je nastala kao posljedica slučajnog susreta Balaševića&Unfuckablesa sa Makedoncem taksistom u sred Njujorka. To je ujedno možda i najbrža Balaševićave pjesma, ali istovremeno puna one južnjačke opore tuge za jugom…

Novinarske uvode poput Čovjek uz čije smo se pjesme zaljubljivali i odljubljivali treba odbaciti s prezirom, a potom se pošteno posvetiti poslu: razabrati u množini pjesama one izvrsne, razložiti ih na sitne faktore, utvrditi sve što se može utvrditi, a pritom najmanje mislim na versifikatorska pravila, mada bi se mnogi i tu iznenadili koliko najbolji Balašević zapravo poznaje zanat. Balašević, naravno, nije Stevan Raičković niti Brana Petrović, ali određene predrasude o ovim i ovakvim stvaraocima treba razbijati. Nobelov komitet je učinio svoj posao. Valjalo bi da i Banja Luka nešto konačno učini.

Jasno je, naravno, na koju i kakvu Banju Luku mislim. Kao što je jasno ko su rođeni Banjalučani koje pominjem. Vjerujem da su to isti oni koji su pominju u Narodnjacima. Balašević nije sveta krava, ali ni Banja Luka nije Verona pa da se nezasluženo šepuri u tami portalskih komentara i pomrčini društvenih mreža. Razlike su minimalne: Balašević je Banjoj Luci posvetio stihove i rečenice, Banja Luka njemu ni sedminu toga. Minimalne?

Na kraju se vratimo tamo gdje je ova priča između Balaševića i Banje Luke počela — u Skenderiju. Koncert je, dakle, bio humanitarni i sav prihod je išao klincima koji su u ratu ostali bez ruke ili noge. To bi trebalo biti dovoljno. To bi moralo biti dovoljno. Ali nekada nije. Ne znam zašto ovo pišem i da li je to uopšte bitno onima kojima nije bitan karakter pomenutog koncerta, ali evo i to: Balašević se nikome u Skenderiji nije izvinjavao u ime naroda kome pripada. Dokazni materijal je na dva klika svakome od nas. Zašto se nije izvinjavao? Đavo će ga znati. Parafraziraću Desanku i ništa neću slagati: Pesnici pišu pesme, a ne izvinjenja. Gradovi mogu i obrnuto.

Tekst Gorana Dakića “Čestito srce i mašta dečaka (u inat banjalučkim uvjerenjima)” objavljen je u Talasu #3, koji možete naručiti preko naše internet knjižare www.imprimatur.in/knjizara.html.

Talas

"Talas" je nezavisni časopis koji govori o stvaraocima i stvaranju. Priče koje donosimo trude se da predstave ono univerzalno u naporima stvaralaca očišćeno od dnevnopolitičkog trenutka. Čuva od zaborava stvaranje, strast, ljubav i naporan rad.

)

    Talas

    Written by

    Talas

    Desk časopisa Talas.

    Talas

    Talas

    "Talas" je nezavisni časopis koji govori o stvaraocima i stvaranju. Priče koje donosimo trude se da predstave ono univerzalno u naporima stvaralaca očišćeno od dnevnopolitičkog trenutka. Čuva od zaborava stvaranje, strast, ljubav i naporan rad.

    Welcome to a place where words matter. On Medium, smart voices and original ideas take center stage - with no ads in sight. Watch
    Follow all the topics you care about, and we’ll deliver the best stories for you to your homepage and inbox. Explore
    Get unlimited access to the best stories on Medium — and support writers while you’re at it. Just $5/month. Upgrade