Al pati parlem en català
Katalonski jezik i njegove političke implikacije
„Al pati parlem en català“ ili „U dvorištu -na odmoru- govorimo katalonski“ glasio je natpis koji je 2009. godine alarmirao većinsko stanovništvo španske pokrajine Katalonije koje kao maternjim govori španskim jezikom. Neko bi pomislio da su možda balkanska jezičko-nacionalna trvenja mozgalica što svima koji sa strane posmatraju izaziva u najmanju ruku vrtoglavicu.
Naime, katalonski ili valensijanski (a neki će reći i balearski) jezik zvanični je jezik, pored španskog, u pokrajinama Kataloniji, Valensiji i Balearskim ostrvima. Jedini je službeni jezik, iako manjinski, nezavisne Kneževine Andore, gdje opet španski ili kastiljanski jezik ima primat, uz francuski, ali se tu još govore galisijski i portugalski, pa je navedena kneževina u svojim granicama okupila većinu romanskih/latinskih jezika. Katalonski se još govori i u većem dijelu pograničnog francuskog departmana Istočni Pirineji (Pyrénées-Orientales) koji Katalonci nazivaju Sjeverna Katalonija (Catalunya del Nord). Pirinejskim sporazumom iz 1659. godine ovaj dio je definitivno pripao Francuskoj, ali prisustvo katalonskog jezika više je nego simbolično, budući da jezik praktično nema nikakav zvanični status u regionu, a katalonske autonomaške stranke rijetko kad da pređu cenzus. Katalonski/valensijanski se još govori u nekoliko enklava u španskim pokrajinama Aragon i Mursija te u italijanskom gradu Alghero (italijanski), S’Alighèra (sardski ili sardinijski) ili L’Alguer (katalonski) na ostrvu Sardinija.
Svaki posjetilac Barselone će, ukoliko, na primjer, dolazi avionom, uočiti pored španskog i engleskog još neki jezik na onim silnim informativnim natpisima koje svi slijedimo ne bismo li što prije napustili aerodrom. Ukoliko koristite metro da što prije dođete do grada, omamljeni letom, možda nećete odmah uočiti da jezik na kojem se u metrou daju obavještenja nije španski. Naime, jednim od zakona kojim pokrajinska katalonska vlada nastoji da zaštiti i „promoviše“ jezik obavezno je: isticati natpise na radnjama ili samo na katalonskom ili i na katalonskom i španskom i to ako je moguće da veličina slova ide u korist ovog prvog.
Katalonski jezik predstavlja sponu između galoromanskih i iberoromanskih jezika čineći sa svojim francuskim rođakom oksitanskim, tzv. oksitanoromansku grupu. Pretrpio je određene uticaje, zavisno od toga u čijem su se državnom okviru govornici katalonskog našli. Nakon spajanja kastiljanske i aragonske krune katalonski je izgubio prestiž i bio izbačen iz svake javne upotrebe. Književnost na katalonskom je i dalje opstajala, a krajem XIX vijeka se ozbiljnije pristupilo njegovom oživljavanju, reformi pravopisa. Jezik je zakratko bljesnuo za vrijeme Druge španske republike da bi nakon Frankove pobjede bio potpuno zabranjen i izbačen iz javne upotrebe. Prvih decenija Frankove diktature pokušano je potpuno protjerivanje katalonskog čak i sa ulica. U drugoj polovini vladavine diktatora primijenjen je nešto blaži pristup pa je čak i štampanje knjige i snimanje muzike na katalonskom bilo dozvoljeno, iako jezik i dalje nije mogao da se koristi u javnoj upotrebi ili državnoj službi. Pravi uspon jezik doživljava nakon ponovnog uspostavljanja demokratije u Španiji, a lokalne, naročito katalonske vlasti, usvajaju niz mjera kako bi jezik u potpunosti vratile u sve segmente života. Taj proces je nazvan „normalizacija“ i uporedo je tekao i u Baskiji i Galiciji, gdje su baskijski i galisijski izjednačeni, s promjenljivim uspjehom, sa kastiljanskim španskim.
Stvari su manje-više tekle normalno dok posljednjih godina, naročito u vrijeme ekonomske krize, nisu počele da izmiču kontroli. Lokalne katalonske vlasti su trošile stotine miliona evra subvencionišući buvkalno sve što ima ikakve veze sa jezikom. Uprkos smanjenju javne potrošnje i rezanju davanja u svim oblastima, od zdravstva pa nadalje, milioni se i dalje slivaju ka medijima koji isključivo koriste katalonski jezik i naravno, čvrsto podržavaju politiku vlasti, institutima i organizacijama čiji je cilj redefinisanje sopstvene istorije, često pribjegavajući poznatom balkanskom receptu interpretacije istorije, kulture i umjetnosti u skladu sa važećom politikom. Danas, uprkos milijardama evra, katalonski jezik je i dalje u drugom planu. Pokušaj sa sinhronizovanjem filmova dao je poražavajuće rezultate, preko 95% stanovnika i dalje preferira filmove na španskom, u isto vrijeme oko 85% ljudi više voli da čita na španskom, i ukupno — španski je dominantan u svim sferama života, izuzev onom službenom, kontrolisanom od strane lokalnih vlasti.
Oni Katalonci koju su za odvajanje od Španije, optužuju Madrid da nema sluha, da ne želi istinski da dozvoli isti status manjinskih jezika na državnom nivou, po švajcarskom ili belgijskom modelu, a oni ekstremniji spominju i kolonijalizam i mnogo teže riječi. Istina, Madrid se nije mnogo potrudio i nema namjeru dati manjinskim jezicima status državnih niti da dozvoli njihovu ravnopravnu upotrebu u državnim institucijama. Ipak, španska država je sa svoje strane prva počela da plaća, u institucijama EU, tamo gdje je moguće, prevodioce za katalonski/valensijanski, galisijski i baskijski.
Vlasti Katalonije, uz sve simpatije koje su imale za napore da u postfrankističkoj Španiji ožive katalonski jezik i vrate mu nekadašnji sjaj, prešle su granicu pokušajima da minimiziraju prisustvo španskog u pokrajini. Oko 60% stanovništva Katalonije čine Španci iz drugih dijelova zemlje, doseljeni u talasima industrijalizacije od pedesetih godina XX vijeka. Oni „pravi“ Katalonci čine nekih 37–38% stanovnika, no oni su ti koji drže pare i medije u pokrajini. Kako su se doseljenici s potomcima uglavnom koncentrisali na obali tako je Barselona 75% hispanofoni grad, sa cijelim priobaljem dok je katalonska „provansa“ rezervisana za katalonski jezik.
Kako su govornici katalonskog/valensijanskog iz istorijsko-političkih razloga podijeljeni u više država odnosno provincija samih tih država, razjedinjeni su i po pitanju naziva jezika. Stoga se taj isti jezik u Valensiji naziva valensijanskim, i dok je za neke riječ o istom jeziku, starijeg imena, za druge je tu riječ o potpuno različitom jeziku. Na Balearima je ne bez protivljenja, prihvaćen naziv katalonski, iako ga svako naziva i prema ostrvu na kojem živi. Ukoliko idete u Palmu ili na Ibicu (Eivissa na katalonskom) biće vam jasno u kakvom je stanju katalonski na ostrvima, gdje poput Valensije, španski ima apsolutni primat u svim oblastima života.
Ova alergija na spomen katalonskog prvenstveno je izražena u Valensiji, dok je s druge strane podgrijavaju i katalonski mediji finansirani od vlade pokrajine koji npr. vremensku prognozu objavljuju samo za Katalonske zemlje (Països Catalans), termin sumnjivog porijekla kojim se želi dati politička nota i zaokružiti zemlje katalonskog jezika u jedinstven entitet, a sutra možda i državu.
Što se tiče rasprostranjenosti jezika, na nekih 68.000 km2, teritoriji podijeljenoj između Španije, Francuske, Andore i Italije, živi oko 14 miliona stanovnika. Katalonski jezik je na nekim od ovih područja službeni dok na nekima nema nikakav status. Broj govornika zavisi od toga koga pitate, tako da oni „najvatreniji“ zagovornici u taj broj uključuju sve koji žive na teritoriji fantomskih Katalonskih zemalja drugi taj broj minimiziraju na otprilike broj državnih službenika, prvenstveno u Kataloniji. Nezavisne procjene govore da oko 5 miliona ljudi govori katalonski kao maternji, dok većina stanovnika tih područja kao maternji govori španski odnosno francuski ili italijanski. Ukoliko se ovom broju doda i broj onih koji katalonski govore kao drugi jezik, onda taj broj iznosi između 7 i 8 miliona govornika.
Nema sumnje da katalonski/valensijanski mora i dalje da uživa pravnu zaštitu jer u direktnom sudaru sa dva diva poput španskog i francuskog jezika nema nikakvu šansu ali čini se, ipak, da su vlasti u Barseloni prešle onu tanku granicu između promocije jezika i nametanja silom istog. Ovo drugo, uključujući porast separatizma izazvalo je i kontraefekat, a sumnjivi projekat „Països Catalans“ izazvao je odlučno protivljenje izvan Katalonije, naročito u Valensiji.
Ovome bi trebalo dodati i fenomen „catañol“ odnosno mješavinu španskog i katalonskog, koji ima sve više govornika da bi se dobila kompletna slika stanja. Ona pak nije onakva kava se čini na prvi pogled, ako bismo uspjeli da eliminišemo politiku, politički angažovane medije i napise, vidjeli bismo da ovi jezici sasvim lijepo kohabitiraju jedan pored drugog, da na ulici nema nikakvih problema ukoliko neko govori jedan od ovih jezika i da se na ulici ne vide tragovi medijsko-internetskih ratova o ovom pitanju. Kao i na Balkanu uostalom.
Ako vam se svidio ovaj tekst razmislite da naručite štampano izdanje časopisa „Talas“. Samo nam se javite na imprimatur.izdavastvo@gmail.com. Časopis „Talas“ izlazi svaka tri mjeseca i može da se nađe u svim knjižarama „Kultura“ u Banjaluci, Tuzli i Sarajevu.
