Piše: Branka Gaković
Tri entuzijastične žene, po izabranoj (ne primarnoj) vokaciji bibliotekarke, bdiju nad više od 30.000 publikacija, zavičajnom zbirkom, namještajem kralja Aleksandra Karađorđevića, rukotvorinama, legatom Branka Čučka… Ne bi ovo bilo ni zanimljivo ni čudno da Han Pijesak nije jedna surova, pasivna sredina sa manje od 4.000 stanovnika!
Sad već davne 2004. godine, mjesec bješe oktobar, preko neke šume, kroz maglu kao iz Kočićevog kazivanja, jurimo 30 km/h, u razdrndanom golfu kecu, Olja, dvije Jelene, Milada i ja. Bibliotekarke iz Banjaluke i Han Pijeska.
Pokušavamo se iz Višegrada dohvatiti svečane večere u Vilinoj Vlasi, dok golf svakih par kilometara umre. Stane i ne daje ama baš nikakve znake života. Obučene u najljepše što imamo, cvokoćemo i ulazimo, izlazimo, guramo, otvaramo haubu, zavirujemo, pojma o auto-mehanici nemamo, a kamoli o elektroinstalacijama. Tri od pet taze vozači. Akšam pada, moja rano, ozbiljna nas panika hvata, rastjerujemo strah smijehom. Velim im da to tako ne ide, ako se otisnemo niz provaliju, neće nas naći do Đurđevdana, a i ozbiljno sam se istripovala da će naići medvjed, vuk, nešto!
Jedina među nama, hladna kao špricer, vozač i vlasnica ćudljivog golfa, pouči mene ovako: „Ništa se ne sekiraj, kod nas je medo domaća životinja, mi smo sa vucima i hajducima na ti. Mi se možemo prepasti samo čovjeka s kravatom.“
Sreća i Bog, naiđoše baš ti sa kravatom, i to sa BN-a (do danas im, na svoju sramotu, imena ne znam), te nam to nešto popraviše, malo nas šlepali, spasiše nas. A pošli gdje i mi. Prave priloge sa Andrićeve staze, u okviru koje se održava i godišnja skupština bibliotekara. Mislim da smo do tada Olja, dvije Jelene, Milada i ja bile koleginice, a od tada prijateljice.
Ovu priču sam nekad pričala i uredniku „Talasa“ i svidjela mu se. Zapade me da je zabilježim, ali i da damo malo prostora i pažnje ovim našim nevjerovatnim ženama. Elem, u srcu Romanije, u Han Pijesku, duboko među jelama i omorikama, ušuškana i distancirana od svih putnika nenamjernika, krije se i tinja jedna lijepa priča. Ovdje se ne dolazi slučajno, ni usput. Ovdje se dolazi maksuz.
Tri entuzijastične žene, po izabranoj (ne primarnoj) vokaciji bibliotekarke, bdiju nad više od 30.000 publikacija, zavičajnom zbirkom, namještajem kralja Aleksandra Karađorđevića, rukotvorinama, legatom Branka Čučka… Ne bi ovo bilo ni zanimljivo ni čudno da Han Pijesak nije jedna surova, pasivna sredina sa manje od 4 000 stanovnika.
Narodna knjižnica i čitaonica u Han Pijesku osnovana je „prema pravilima odabranim od Ministarstva prosvete O.n.br. 21530 od 11. maja 1923. godine“. Biće to kasnije, 1950, Biblioteka vojno-planinarskog dobra, potom Sindikalna biblioteka, Opšta narodna biblioteka, te Biblioteka Narodnog univerziteta.
Poslije građanskog rata, Opština Han Pijesak osniva Narodnu biblioteku 1996. godine. Od 2010. godine biblioteka nosi ime književnika Branka Čučka. Pored bibliotečke djelatnosti, bavi se i izdavaštvom.
Stručne, a i sve druge, poslove u biblioteci obavljaju Jela Josić, Milada Tomović i direktorica Ozrenka Đurić Radulović. Sve tri imaju visoku stručnu spremu, stručne ispite, bibliotečka zvanja, aktivno učestvuju na instruktivnim seminarima, redovno odlaze na stručna predavanja posvećena pojedinim segmentima rada u bibliotekarstvu, kao i na godišnje skupštine bibliotečkih radnika Republike Srpske. Iz Han Pijeska. Ja sam odavno napustila bibliotekarstvo, pa sam ovaj put s njima razgovarala kao da ih prvi put vidim, iako dobro znam kako to sve na Romaniji izgleda.
Šta je danas na raspolaganju vašim korisnicima?
Ozrenka: Biblioteka je smještena u zgradi srednje škole na 188 m2. Raspolažemo raznovrsnim knjižnim fondom od 30.573 inventarisane knjige, iz svih oblasti ljudskog znanja i stvaralaštva. Cjelokupni knjižni fond predstavljen je na lisnom alfabetskom i stručnom katalogu, a 2004. godine uveden je elektronski katalog. Bibliotečko poslovanje je automatizovano. Biblioteka je potpisala ugovor o uključivanju u sistem COBISS.RS.
Koliko imate odjeljenja?
Jela: Šest. To su Odjeljenje nabavke i obrade, Odjeljenje stručne knjige, Odjeljenje za odrasle, Zavičajno odjeljenje, Dječje odjeljenje i Odjeljenje legata sa čitaonicom, te Administrativno-finansijsku službu. Radimo radnim danima od 7 do 15 sati.
Usavršavate se godinama. Šta su rezultati?
Milada: U radu primjenjujemo dostignuća savremene bibliotečke prakse, koliko uslovi dozvoljavaju, standarde, normative i pravila, ali značajnu pažnju posvećujemo njegovanju profesionalnog odnosa prema korisnicima. Trudimo se da aktivno učestvujemo u kulturno- obrazovnom životu Han Pijeska u svom domenu. Organizujemo književne večeri i Čučkove književne susrete.
Ugostili ste mnoge savremene književnike, pjesnike, glumce… Ja sam ovdje slušala i Branka Brđanina i Ranka Risojevića, ali i mnogo mlađe, još uvijek ne tako poznate i afirmisane stvaraoce. Ko je ostavio poseban trag i ko su bili laureati Čučkove nagrade?
Ozrenka: Narodna biblioteka i manifestacija Čučkovi književni susreti čuva uspomenu na Branka Čučka i njegovo djelo. Biblioteka okuplja svake godine, u martu, najveća i najdarovitija, afirmisana i neafirmisana imena iz svijeta poezije i književnosti, ali i iz dramske, likovne i muzičke umjetnosti, te duhovnosti uopšte. Na književnoj manifestaciji govori se o djelu istaknutog književnika i publiciste Branka Čučka, koji je značajno doprinio razvoju i ugledu našeg grada, Republike Srpske i BiH. Na Čučkovim književnim susretima besjede i slovo o Čučku govorili su: Branko Brđanin Bajović, Vasa Pavković, Rajko Petrov Nogo, Milisav Savić, Stevan Tontić, Miro Petrović, Milan Radulović, Duško Pevulja, Dara Sekulić, Emil Vlajki, Goran Mihajlović, Dragan Dragić, Ranko Risojević, Rajko Lukač, Dragan Danilov, Želidrag Nikčević, Radomir Uljarević i Nenad Grujičić.
Čuli smo stihove pjesnika iz BiH, Srbije i Crne Gore. Naši gosti bili su i glumci Narodnog pozorišta RS, Nevid teatra, pozorišta Teatrolog. Na susretima su učestvovali i studenti Muzičke akademije iz Istočnog Sarajeva. Organizovali smo izložbe slika i karikatura, promocije knjiga i predstavili izdavačke kuće iz BiH i okruženja. Na manifestaciji Čučkovi književni susreti od 2010. godine dodjeljuje se nagrada Čučkova knjiga, za najbolju prvu knjigu objavljenu u periodu između dvije manifestacije, u svim literarnim granama u kojima se ogledao Branko Čučak. Tako mladi i nedovoljno afirmisani književnici imaju priliku za ulazak na teren javnog literarnog i duhovnog života. Laureati Čučkove knjige su: Branimir Kršić, Goran Dakić, Predrag Bojić, Nikola Teofilović, Branka Kasalović, Miljan Radojković, Mile Lisica i Vesna Đukanović.
Drugovale ste sa Čučkom i on vam se često i rado vraćao…
Jela: Poslije smrti svoje supruge Ivančice, Branko je često dolazio u Han Pijesak kod majke i svaki put je posjećivao biblioteku. Radovale smo se tim susretima. Druženje sa Brankom je nezaboravno. Imali smo svoje male rituale, pili bismo planinski čaj, razgovarali. Slušale smo kao hipnotisane Brankove doživljaje i doskočice. Pričao nam je o svom djetinjstvu. Branko je bio vrcavog duha, nepredvidiv i uvijek spreman na šalu. Najbanalnije trenutke sive svakodnevice umio je da pretvori u bajkovitu čaroliju koja se ne zaboravlja, a iz svakog susreta sa njim čovjek je izlazio obogaćen i izmijenjen.
Nekad u avgustu 2007. godine, obeća nama Branko da će sve svoje bilješke, stvari, knjige — ostaviti biblioteci, a mi obećasmo da će se biblioteka zvati po njemu. Na to Branko uze knjigu utisaka, koja je stajala na stolu, pa zapisa: „Bio sam u svojoj biblioteci u Han Pijesku. Nekako me čudno gledala moja draga biblioteka.“ Kada je Branko umro, njegova sestra Branka Milajić ispoštovala je želju brata i u legat poklonila Brankove lične stvari, knjige i bilješke. Branko je umro u decembru, a mi smo u martu organizovale prve Čučkove književne susrete. Nedugo zatim predložile smo Skupštini opštine Han Pijesak da se biblioteka nazove po Branku, što je naša lokalna zajednica rado prihvatila. Iduće godine u martu, organizujemo desete Susrete, čiji su pokrovitelji Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske i Opština Han Pijesak.
Kako ste vas tri podijelile uloge?
Milada: Kulturni i društveni milje u kome djeca danas odrastaju veoma se promijenio, sadržajno i formalno, te je zadatak svake biblioteke, pa tako i naše, da pronađe nove modele i oblike rada da bi se sve veći broj djece zainteresovao za dolazak u biblioteku. Meni je povjereno da organizujem radionice. Do sada sam organizovala radionice origamija, dekupaža, filigrana, ukrašavali smo vaskršnja jaja i izrađivali čestitke Kviling tehnikom.
Jela: Bibliotečku građu nabavljamo kupovinom, poklonom i obaveznim primjerkom. Kupovina se obavlja planski, prati se izdavačka produkcija i uvažavaju se potrebe korisnika. Nabavka knjiga, periodike i druge štampane građe, kao i građe na drugim medijima, u skladu su sa zahtjevima Standarda za narodne biblioteke sa ciljem zadovoljenja različitih informativnih potreba korisnika biblioteke. Očekujemo skoro uključivanje u sistem COBISS.RS. Pohađale smo kurseve za korišćenje programske opreme COBISS u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske i dobile licence za uzajamnu katalogizaciju.
Ozrenka: Mnogo truda je trebalo uložiti da bi se prikupila sredstva za rad biblioteke, za izdavanje „Djela Branka Čučka“ i održavanje same manifestacije. Svjedoci smo koliko teškoća imaju svi oni koji se bave kulturnom djelatnošću na našim prostorima, pogotovo u vremenima ekonomske krize, sa kojom smo se svi suočili. Opština Han Pijesak, njeni građani i opštinske strukture ipak su prepoznali ulogu i vrijednosti biblioteke i ove manifestacije i svake godine su je podržali. Svijest o veličini našeg izdavačkog poduhvata i važnosti Čučkovih književnih susreta imali su i predstavnici Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, koji su sufinansirali naše aktivnosti.
U tome smo uspijevale i zahvaljujući svesrdnoj pomoći učesnika manifestacije: književnih stvaralaca, pjesnika, kritičara, istoričara književnosti, univerzitetskih profesora, svih onih ljudi koji su dolazili u naš gradić, ponekad samo iz čiste ljubavi prema umjetnosti i poštovanja Brankovog djela.
U mnogo većim, bogatijim i za život ugodnijim sredinama, ljudi se bez prestanka žale, a vi radite kao da vam ništa ne fali. Kad god vas nazovem, imate novu zanimaciju, novu radionicu, novu ideju. Odake vri ta energija?
Uglas: Mi voolimooo svoj posao i radimo složno!!! (smijeh)
Milada: Sve što radimo, radimo s ljubavlju, vjerujemo i pomažemo jedna drugoj. Za nas je sve izazov i mišljenja smo da se sve može kad se ruke i glave slože. Novac je bitan, ali nije presudan za uspjeh u nekom poslu. Ponašamo se i radimo predano kao da smo u metropoli. Trudimo se da naša biblioteka ne zaostaje za drugim bibliotekama.
Dobile smo: Povelju Skupštine opštine Han Pijesak kao poseban znak priznanja za rad i djela u oblasti stvaralaštva i rada od opšteg značaja za Opštinu Han Pijesak (2006); Povelju uspjeha za knjigu „Poezija“ Branka Čučka, najtraženije knjige iz Republike Srpske na 57. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga (2012); Povelju „Đorđe Pejanović“ za najboljeg menadžera u bibliotekarstvu Ozrenki Đurić Radulović za stvaralački rad i doprinos u razvoju bibliotekarske struke (2015). Ipak, najdraže nam je priznanje koje dobijamo od naših malih korisnika — „Najboljoj biblioteci na svijetu“.
Šta biblioteka znači Han Pijesku?
Ozrenka: Biblioteke su čuvari tajni, misli i riječi kroz vjekove. Čuvari svega onoga što mi zapravo jesmo i bez čega čovjek uistinu ne bi ni bio čovjek. Generacijama su bibliotekari svojim zalaganjem i trudom gradili ugled ove ustanove. Ovdje, u Han Pijesku, rođeni su i odrasli znameniti i ugledni ljudi kakav je bio i Čučak, čije ime nosi naša biblioteka. Han Pijesak ima pravilan odnos prema zavičajnim stvaraocima, biblioteci, knjigama, prema sopstvenom nasljeđu. U nepreglednom šumskom prostranstvu, u dugim, hladnim zimama, snijegom okovanom gradiću, biblioteka je, što bi rekla Svetlana Velmar Janković, kao lojana svijeća na prozoru neke krovinjare, svjetiljka-putovođa, svjetiljka-spas.
Najposjećeniji smo zimi, naše fondove koriste i građani drugih opština, studenti i profesori. Sa dolaskom proljeća i Čučkovih književnih susreta, Han Pijesak živne na poseban način, susreti donesu radost, ožive emocije i sjećanja.
Teče li nabavka kako biste željele?
Jela: Trenutno nismo u mogućnosti da nabavljamo knjige onom dinamikom kao prethodnih godina. Treba da izdamo peti tom „Djela Branka Čučka“, odrekle smo se puno toga da bismo završile ovaj izdavački poduhvat. Uglavnom, ne zaostajemo za drugim bibliotekama.
Posjećujemo sajmove knjiga, puno knjiga dobijamo na poklon od građana, autora i izdavačkih kuća. Prije par godina uočile smo da struktura bibliotečkog fonda nije adekvatna na Odjeljenju stručne knjige, pa smo pokrenule akciju prikupljanja knjiga. Tada smo značajnu pomoć dobile od Beogradskog i Novosadskog univerziteta.
Sarađujete li sa drugim bibliotekama i izdavačima?
Milada: Sarađujemo sa svim bibliotekama Republike Srpske i nekim bibliotekama iz regiona.
Pomenule smo i vašu izdavačku djelatnost. Ako se ne varam, ona je počela sa Čučkovim književnim susretima. Šta ste dosad uradile i šta planirate?
Ozrenka: Željele smo da prezentujemo „Djela“ tog našeg istaknutog književnika, publiciste, pjesnika i romansijera, koji je doprinio razvoju i ugledu našeg kraja. Smatramo da je od opšteg interesa za Republiku Srpsku, BiH i našu lokalnu zajednicu. Djela će biti izdata u pet tomova. Do sada smo izdale četiri toma: Poezija, Kolumne, Proza, Drame i Kolumne II. U pripremi je peti tom. Planirale smo da peti tom objavimo do decembra ove godine.
Šta planirate u narednom periodu?
Ozrenka: Nastavićemo da gradimo kulturni identitet opštine Han Pijesak, otvaraćemo vrata kvalitetnim kulturnim programima i predstavljati se u najboljem svjetlu. Radićemo u interesu svih naših korisnika, građana, i graditi mostove kojima će ovako dolaziti kulturni poslenici, znatiželjnici i prijatelji. U martu 2018. godine obilježićemo deset godina Čučkovih književnih susreta, pripremićemo bogat kulturni program i pozvaćemo sve naše laureate.
Šta vas tišti?
Jela: Žao nam je što biblioteka nema vlastite prostorije. Prostor u kome se sada nalazi biblioteka nije adekvatan, mala je kvadratura, a već odavno muku mučimo sa smještajem knjiga. Nadam se da će naša lokalna zajednica u skorije vrijeme uspjeti da riješi i ovaj problem.
Postoji li nešto što ste željele da kažete i pokažete, a niste imale priliku?
Uglas: Kad se sjetimo, zvaćemo te da opet dođeš! (smijeh)
Meni Olja, Milada i Jeka dođu kao njima Čučak. Uvijek se vratim punog srca. Obiđem ja svaki put biblioteku, ali i njihovu djecu i roditelje, a sad već i unučad. Razgovarati sa deda Ilijom je čista epika. Kao da slušaš Filipa Višnjića. Razgovarati sa baka Stanom je kao čitanje Ćopića. Suze frcaju od smijeha i kad je tema gorka kao pelin. Iako sam Pijesak prvi put vidjela u trideset i nekoj, kad god odem, ja zakoračim u djetinjstvo, u carstvo medvjeda i leptirova, u mirisnu šumu ušuškanu, sakrijem se za neki šporet na drva, zavalim se u šćakavski, nazdravim nekom prepečenicom, oćejfim za sofrom… A Đurđevdan… Đurđevdan u snijegu, a običaji čudo neviđeno… Valjda će me opet zvati.
(Tekst “Biblioteka u srcu Romanije”, iz pera Branke Gaković, objavljen je u Talasu #5)
