Dnevnik, asfalt i Anaksimandar

Piše: Saša Karanović

Tekst je trebalo da bude o Ramonu Fernandezu, o razlici recit/roman, o tome šta je ona značila Židu, šta je ona značila Sartru, kako je Valter Benjamin, čitajući Ljeskova, došao do sličnog, nezavisno od Fernandeza i ostavio svoj cent ili dva u čitavoj priči, o odnosu narativa sudbine i narativa događaja, o Benitu Perezu Galdosu, o revolucionarnoj studiji Aleksa Voloha „Jedan protiv mnogih“ i o tome kako se sve ove debate ulijevaju u antropološki pesimizam „Igre prijestola“ i zašto nam on danas toliko godi.

Ali problem ostaje ona imenica po kojoj ću očigledno dobiti nadimak: kontekst. Jer, zaista, kakve to veze ima sa nama? Na ta pitanja je već tamo negdje odgovoreno, samo čekamo da se povežu tragovi razastrti po njihovoj literaturi, u njihovim zemljama, na njihovim univerzitetima, a mi i dalje težimo da nabacimo neki izgled savremenosti prevodeći, prepisujući, uvozeći, pozirajući, šta i kako god možemo.

Tako da, iz nekog anonimnog poštenja, nema šanse da se ovdje govori o „Igri prijestola“ samo da bi se ispunile neke stranice, istetovirala neka bivša stabla kojima su se grane nadigle ko nama ***** za pozama savremenosti.

Televizija je već deceniju i kusur daleko od onoga što još kolokvijalno zovemo njenim imenom. Odavno se više ne radi samo o TV prijemniku, o par kanala, o katodama, najlonu preko daljinskog i miljeiću preko prijemnika.

Stoga, umjesto Fernandeza, Benjamina i Martinove pesimističke pseudosubverzije romanse, načiniću lokalnu, jednostavnu, banalnu i glupu stvar: manifest. O televiziji.

Ovakvi tekstovi bi trebalo da liče na nekakvu kritiku. Kritičarima uvijek prebacuju subjektivnost, a ako nje nemaju, onda neku akademsku težnju ka objektivnosti. Uvijek u odbranu treba uzeti etimologiju i u ovom slučaju grčki glagol krino, koji, ako pročešljate nešto nalik Lidl-Skot leksikonu grčkih riječi i izraza, sasvim pristojno daje dozvolu svakoj vrsti subjektivnog; ako imamo na umu da ni do čega višeg nikad ne možemo ni dobaciti.

A kritika ima još jednu sličnost sa brbljivim subjektivcem — ona bi trebalo da brblja i kada nema o čemu i kada je niko ne sluša. Čak je i prejednostavno. Jer, u vakuumu, u nedostatku djela čiji bi produžetak bila, kritika je u stanju da ocrta prostor njihovog mogućeg pojavljivanja, da izrazi potrebe, praznine, da kaže gdje smo šuplji i tako, u najboljem slijedu događaja, prizove djela ili bar podijeli sa njima sramotu. Tako nešto će ovdje i sada biti slučaj.

Televizija je već deceniju i kusur daleko od onoga što još kolokvijalno zovemo njenim imenom. Odavno se više ne radi samo o TV prijemniku, o par kanala, o katodama, najlonu preko daljinskog i miljeiću preko prijemnika. (Dobro, o tome će se uvijek raditi.) Sada je tu SMART, internet, interfejsi, telefoni, Netfliks, on-demand sadržaji, a decenijama prije njih i kablovski kanali i satelitski tanjiri.

Sa ideološke strane, čak bi i kablovska značila prisustvo šanse za ironizacijom, mnoštvom izbora onih isključivih narativa kojima su nam gradili sliku svijeta kada smo imali samo jedan, eventualno dva kanala. A prilika za ironiju, za subverziju svakog televizijskog ideološkog sadržaja, pa i medijuma, trebalo bi da bude daleko veća sada kada nam striming daje mogućnost, ne samo izbora već i učestvovanja.

Da li kod nas stvari tako stoje? Ne. Pa i ne samo kod nas. Utjeha.

U nekom ramusovskom dijagramu, Dnevnik bi bio gospodar označitelj. Ispod njega bi bili njegovi produžeci: dnevne novine i edjeljnici, koji nemaju nikakvog suberzivnog potencijala niti slobode.

Problem je u tome što nam medijum, iako je u mnogo čemu po sebi sam ironičan (o čemu su sa velikim literarnim uspjehom raspredali Dejvid Foster Valas i Žan Bodrijar), svojom prirodom ne pomaže. Problemi njegove prirode, onakvi kakve je Maršal Mekluan opjevao, nanose nam koristi i štete mimo svakog našeg saznanja i borba protiv njih je borba druge vrste — ona se tiče svijesti i nalaženja kontrapunkta u obrazovanju i svijetu knjige (Gutenbergova galaksija protiv Tesline).

Da ironizacija tako spremno djeluje, naši roditelji i babe i đedovi brzo bi se pretvorili u nešto nalik Bivisu i Bathedu, pa bi one izblijedjele majice Metalike i AC/DC, kojih se odavno stidimo, našle svoj put do njihovih prsa. Gledali bi BoJack Horseman ili Mystery Science Theater 3000 i roktali ironiju kroz pivske nozdrve. Ali… Dnevnik je suveren mimo urođene ironije medijuma i Mekluan nam prestaje biti od neke pomoći; džaba mu medijum, mi moramo o poruci.

Prosto je: ako ironizacija neće doći kroz medijum, onda nam treba ironizacija sadržaja, a to znači da nam trebaju subkulture.

Problem sa subkulturama, u ovom trenutku, jeste njihovo insistiranje na samodovoljnosti aktivizma. Aktivizam sa sobom nosi međunarodne veze i međunarodni novac. Kao takav, on donosi pozu, koja je problem od početka. Aktivizam nosi trendove i poze, jer je praktična, pragmatična, a to znači — trendovska stvar. On je nužan, ali on dolazi poslije — jedino tako može biti samonikao i jedino tako može biti u kontekstu svoje geografije, svoje antropologije i svoje kulture. Kada se uveze, on je samo trend među trendovima i ne može da bude subverzivan — postaje problem iste prirode kao onaj protiv kojeg se navodno bori.

Kad sklonite aktivizam, ostaje slika — pojavnost. Pojavnost protiv koje se svaki aktivizam bori je medijalna, nikad direktna. To je još jedna slabost trendovskog aktivizma: on se smatra sirovim, ali on samo naizgled djeluje protiv živućih, dok su elektronske, medijalne, televizijske utvare njegov sveprisutni suparnik. Kada postane dijelom njihovne utvarne pozornice, on igra prema pravilima medijuma koji niti znaju niti kontrolišu. Samo slika može nauditi slici. A slika može biti samonikla, jer su i njeni slikovni neprijatelji dovoljno specifični da joj pruže šansu takvog porođaja.

Govorim o Dnevniku — za početak.

U nekom ramusovskom dijagramu, Dnevnik bi bio gospodar označitelj. Ispod njega bi bili njegovi produžeci: dnevne novine i nedjeljnici, koji nemaju nikakvog suberzivnog potencijala niti slobode. Sloboda, nekakva, ulazi u igru sa internetom. Tu, kod nas, prednjači Tviter, a za njim dolazi Fejsbuk, dok je najslikovitiji od svih, Instagram, zapostavljen — ne da se nama, i dalje, operisati na nivou slike, iako se protiv slike i borimo. Problem sa Tviterom, na kojem se izražava veliki potencijal za lokalnu subverziju slike, jeste taj što i dalje predstavlja usku zajednicu i ne dopire u eter koji bi naudio ontoekonomskom narativu. Treba uzeti trag Tvitera i otjelotvoriti ga u drugim medijumima.

Dnevnik je i dalje vladar svakog našeg narativa. On se svetkuje liturgijskom tišinom: „Ću’de mali, počinje Dnevnik.“ Obavezno ga pišite velikim slovom, inače je svetogrđe. Sa njega se u nas uvlači međunarodni ekonomski narativ, kao svevažeći narativ i mjera svakog života, do tog nivoa da smo se vratili na anaksimandrovsko-ekonomsku ontologiju — ontoekonomiju. Sjetite se njegovih riječi: „Ono iz čega stvari nastaju u to po nužnosti i propadaju, jer one, prema odluci vremena, plaćaju jedna drugoj pravednu kaznu i odmazdu za svoju nepravičnost.“

Ko bi rekao da je urednička politika RTRS-a zasnovana na bilo čemu, a kamoli na Anaksimandru!

Anaksimandrovo quid pro quo vrijeme, vrijeme duga i vraćanja duga, jeste vrijeme koje smo ugradili u humorično rasterećenje i folklornu najavu prevrednovanja, svaki put kad neko, misleći da je smiješan, kaže: „Ustani, kume, da sjedne žirant.“

Ovo je ontoekonomska magla koju smo davno ugradili u pluća, dok nam kutije cigareta skreću pažnju tvrdeći samopožrtvovano da nam od njih rak dolazi — neistina, samo iz magle rak izlazi. Magla je dnevnička. I ovo je samo jedna od dnevničkih magli.

Kad je Dnevnik već dramaturški i slikovno formiran medijum, nije mi jasno šta tačno čekamo da se desi pa da krenemo sa ironizacijom.

On je spreman da bude fokalna tačka čitave književnosti, zalet onakve vrijednosti kakvu je imao roman o diktatoru za hispanoameričku književnost. Jer, zaista, on je najubjedljivi produžetak i najsličniji je narativu diktatora.

Subkultura koja bi tvrdila koroziju i prevrednovanje ove slike bila bi samonikla, jer naš Dnevnik već ima svojstven izraz — njegovi likovi su neponovljivi, nemilosrdno lokalni. Nakon slikovite subverzije, svaki aktivizam je dobrodošao — ali iz domaće slike.

Subverzija treba biti likovna, grafička, dramaturška, video, filmska, pa i muzička.

Pada na pamet Jan Kot sa svojom političkom analizom Prometeja, koja se savršeno uklapa u troslojnu podjelu Dnevnika/diktatora, njegovih produžetaka i naroda na dnu — Olimp, heroji, narod. Zar ovo ne bi mogla biti savremena, lokalna, scenska adaptacija klasičnog komada, posredovana jednim od najznačajnijih teoretičara antičke drame?

Dnevnik je i dalje vladar svakog našeg narativa. On se svetkuje liturgijskom tišinom: „Ću’de mali, počinje Dnevnik.“ Obavezno ga pišite velikim slovom, inače je svetogrđe.

Druga slika je, pogađate, asfalt.

Asfalt kojim se izbori dobijaju; asfalt koji pokriva kuće glasača vladajuće stranke, pa staje pred dvjema kućama glasača opozicije, pa se opet nastavlja, staje, pa nastavlja. Porozan materijal kojim se da svakih par godina i zaraditi i zagarantovati većina ruralnih glasova, tj. većina glasova.

Njegove simboličke vrijednosti, time i slikovne, mnoge su. Lekcija je, očigledno rimska. Opet, ko bi rekao da su strategije naših moćnika inspirisane bilo čime, kamoli Rimom.

U ovaj subkulturni potez ulazilo bi medijalno ispitivanje asfalta, porijekla i istorije materijala, istorijske upotrebe, sociološkog značaja, političkog značaja, medijalne drame, slikovnog potencijala i slično.

Amerikanci su opjevali svoju transportnu dramu. Od Luisa i Klarka, preko vestern dramatizacije dolaska željeznice, do Keruaka i „Na putu“, do Hopera i Fonde u „Goli u sedlu“, u pozadini svega je povezivanje kontinenta putevima. Ovo i dalje govori da prije aktivizma dolazi tekst, mit, pripovijest i slika — samonikla. Na leđima preživljene drame medijalnosti, bila ona elektronska ili asfaltna. Možemo, nekad tamo, pisati i o „Igri prijestola“. Do tada, to je toliko degutantno i žabarski. Ne upotrebljavam ovo rasistički, već mislim da smo nadigli koješta, a prije svega noge, da se dobro potkujemo i sa novim tenama mirno prodefilujemo korzom, odgledamo Dnevnik i mirno zaspimo.

Eto, neka ovo bude ispipavanje praznine, prizivanje, dobra želja. Neka ovo ispipavanje donose situaciju u kojoj ćemo moći, bez sramote i svijesti o prečim pričama, na miru pisati o Fernandezu, Židu, Sartru i „Igri prijestola“.

(Tekst Saše Karanovića objavljen je u Talasu #5)