Za Talas #6 piše Draško Dragosavljević
Nedavno sam saznao da je američka firma Singer 2011. godine, povodom 160 godina od osnivanja, na tržište plasirala limitiranu, jubilarnu seriju šivaćih mašina, naročito dizajniran spoj prepoznatljivog bezvremenskog stila i modernih tehnologija. Kroz razgovor sa banjalučkom modnom dizajnerkom Slađanom Grujić saznao sam da su te šivaće mašine dizajnirane u retro maniru tako da nepogrešivo reflektuju dizajn najzastupljenijeg i najprepoznatljivijeg modela šivaće mašine svih vremena — Singer iz serije 27. Budući da je nastanak i poslovni uspjeh ove firme neraskidivo vezan za američku oružarsku industriju, a da je iste te 2011. godine američka firma Colt specijalnom limitiranom serijom graviranih pištolja M1911A1, najboljih pištolja svih vremena, proslavila 100 godina njihove proizvodnje, taj razgovor poslužio mi je kao povod za tekst koji je pred vama.
Još su stari Grci kazali da je čovječiji život kratak, put do majstorstva i vrhunskog umijeća dug, ali da umjetnost vječno traje. Često čujemo da se za nešto što je kvalitetno i dugovječno, a radi pouzdano i precizno, kaže da „radi kao singerica“. To nikako nije slučajno, ali je malo poznato da mašine „singerice“, bez kojih ne bi bilo modne industrije, svoju besprijekornu reputaciju duguju razvoju vatrenog oružja.
Druga polovina devetnaestog i početak dvadesetog vijeka bio je period obilježen razvojem industrije — industrijskim poduhvatima, inventivnošću i kreativnošću. Taj period industrijske revolucije obilježilo je uspostavljanje i poštovanje profesionalnih standarda, a oblast vatrenog oružja bila je neobično plodan teren za bezbrojne inženjere i pronalazače. Oružje je izrađivano veoma kvalitetno i precizno, na tada jedini majstorima poznat način — perfekcionistički.
U tehničko-tehnološkom, konstrukcionom i proizvodnom smislu, vatreno oružje (pogotovo automatsko, koje će biti izumljeno kasnije) vrlo malo se razlikuje od šivaće mašine.
Potpisnik ovih redova sjeća se vlastitog entuzijazma kada je u djetinjstvu na poklon dobio knjigu „Svi pištolji i revolveri sveta“. Bilo je to obimno djelo čuvenog ruskog stručnjaka u oblasti istorije ručnog i pješadijskog vatrenog oružja Aleksandra Borisoviča Žuka, a djelo je kod nas preveo i priredio Miloš Vasić 1986. godine. Budući da je Žuk bio i umjetnik, nevjerovatno talentovan ilustrator, na čemu bi mu mogli pozavidjeti i vrhunski majstori stripa, knjiga je pored fotografija oplemenjena i njegovim vjernim, preciznim, vrlo detaljnim crtežima revolvera i pištolja. Enciklopedija je obilovala brojnim primjerima ljudske inventivnosti, istorijskim i tehničkim zanimljivostima, a iz nje se moglo saznati između ostalog i to da oružje nije samo mašina-alat već često, u saglasju sa vremenom, umjetnički oblikovan predmet.
Primijenjenim umjetnostima danas nazivamo sve one umjetnosti koje imaju za cilj da na posebno kreativan, umjetnički način oblikuju i ukrase svakodnevne predmete te njihovu upotrebu učine što prijatnijom, istovremeno razvijajući i njegujući ljudski osjećaj za estetiku. Jedan od najtipičnijih primjera takvih predmeta upravo je oružje, koje čovjeka prati od njegovog nastanka, a koje je on kroz istoriju izrađivao sa ogromnom posvećenošću te na bezbroj načina maštovito ukrašavao, dajući mu potpuno nove, umjetničke dimenzije. Umjetnički ukrašeno oružje kao izraz materijalnog i duhovnog života čovjeka izrađivano je tokom mnogih vjekova, a imalo je i simboličko značenje i često služilo kao diplomatski poklon, a vještina majstora koji ga je izradio govorila je mnogo o zemlji iz koje potiče.
Uzmimo kao primjer japanski mač, koji plijeni ljepotom i majstorstvom izrade. Malo koji predmet na tako živopisno sadržajan a precizan način oslikava ne samo umjetnost već i istoriju, filozofiju, mitologiju, japansku autohtonu religiju šintoizam, ponos i snagu duha, neprestanu težnju za savršenstvom, uopšte kulturu i nacionalni karakter — dušu japanskog naroda — počevši od potrage za odgovarajućom gvozdenom rudom, gradnje naročite peći „tatara“ i proizvodnje specijalnog čelika „tamahagane“, odvajanja najsjajnijeg i najkvalitetnijeg dijela čelika, do višemjesečnog najpreciznijeg i najposvećenijeg ručnog rada pri iskivanju, poliranju, oštrenju i predanom ukrašavanju savršenog sječiva. Danas su u Japanu kovači mačeva strogo licencirani i predstavljaju vrhunske umjetnike od nacionalnog značaja, a tradicionalni način izrade nije se promijenio više od 1000 godina.
Najstarija fabrika oružja na planeti, italijanska kompanija Pjetro Bereta, nastala je u vrijeme italijanske renesanse, iste one renesanse iz koje korijene vuče i širom svijeta poznati italijanski dizajn. Krajem 14. vijeka započela je renesansa, kao jedan od najkrupnijih pokreta u kulturi Evrope, označivši prekid sa srednjim vijekom. Bramante, Ticijan, Donatelo, Leonardo, Mikelanđelo, Rafaelo i jedan od najuniverzalnijih umjetnika italijanske renesanse, genijalni Leonardo da Vinči, koji se bavio i konstruisanjem oružja, samo su neka od besmrtnih imena. Uglednu italijansku fabriku oružja „Fabbrica d’Armi Pietro Beretta“ osnovao je u šesnaestom vijeku, tačnije 1526. godine, puškar Maestro Bartolomeo Bereta i od tada, neprekidno 460 godina, uspješno radi u gradu Gardone Val Trompia (Breša), u pokrajini Lombardija.
Bereta je danas poznata i po saradnji sa čuvenom italijanskom školom dizajna i neobično uticajnim italijanskim dizajnerom automobila Đorđetom Đuđarom. Trebalo bi mnogo prostora da se pobroje sve ugledne svjetske automobilske firme za koje je radio, kao i sva njegova dizajnerska rješenja, od kojih neka svakodnevno srećemo na ulici. Iz te saradnje izrodili su se, na primjer, poluautomatski karabin kalibra 9 mm Luger Bereta Cx4 Storm, futuristički malokalibarski pištolj bereta U22 Neos, pištolji serije bereta 9000 i ultramoderna takmičarska sačmarica budućnosti bereta UGB25 Xcel. Dizajn svih ovih oružja potpisuje upravo Đuđaro, koji je na njima primijenio znanja i iskustva stečena u dizajniranju najboljih sportskih i trkaćih automobila.
Jedan od pištolja koji je autoru ovog članka u navedenoj knjizi A. B. Žuka privukao pažnju svojim dizajnom opisan je kao možda najljepši pištolj kalibra .45 ACP koji je ikada napravljen. Američko takmičarsko oružje naročito elegantnih a oštrih linija, o kome je i stručna javnost u to vrijeme bila šturo obaviještena, izrađivano je ručno od najboljih materijala, sa minimalnim tolerancijama, nije imalo spolja vidljivih komandi i bilo je tako ergonomično i skladno da je prije podsjećalo na skulpturu i umjetničko djelo nego na pištolj. Bio je to sokolovski automaster, rad dizajnera oružja Pola Sokolovskog, reklamiran kao rols-rojs među pištoljima u kalibru .45ACP, remek-djelo industrijskog dizajna iz sredine 1980-ih godina, a izrađen u tadašnjem stilu dizajniranja automobila kakav je, na primjer, model DeLorean (DeLorean DMC-12), automobil iz filmske trilogije „Povratak u budućnost“, djelo pomenutog italijanskog dizajnera Đorđeta Đuđara. Taj se pištolj bazirao na čuvenom modelu Colt M1911, o kojem će kasnije detaljnije biti riječi.
*****Rad našeg časopisa možete podržati kupovinom Talasa u knjižarama Kultura, ili putem internet prodavnice izdavačke kuće Imprimatur (LINK)*****
Novi pronalasci i razvijanje industrije početkom dvadesetog vijeka bitno su uticali na pojavu i prihvatanje različitih stilova vizuelnih umjetnosti. Ako klasični pištolj Džejmsa Bonda valter PPK (ili njegovog prethodnika valter PP) posmatramo kroz ovu prizmu, možemo uočiti kako to oružje na posmatrača, kroz skladnu jednostavnost svojih linija, čak i danas ostavlja jak vizuelni, estetski utisak modernog i aktuelnog predmeta, premda je PP nastao još 1929, a PPK 1931. godine. Ti pištolji dizajnirani su u vrijeme političkih promjena i društvenih previranja u Njemačkoj. Međutim, predmetni period je takođe bio značajan zbog ogromnog uticaja Bauhausa — njemačke državne škole za arhitekturu i primijenjene umjetnosti, odnosno naročitog pokreta nastalog sa idejom o prožimanju umjetnosti i industrijske proizvodnje kako bi se proizvodima različite namjene udahnuo duh lijepog i estetskog uz istovremeno naglašavanje praktične i svrsishodne dimenzije. Smatra se da je upravo Bauhaus temelj savremenog industrijskog dizajna.
Bauhaus je osnovao 1919. njemački arhitekta Valter Gropijus, predavači te čuvene škole bili su svjetski poznati slikari Kandinski i Kle, a različiti predmeti dizajnirani u to vrijeme i danas odišu bezvremenskom estetikom — elegancijom i funkcionalnošću. Oružar Fric Valter bio je upravo pod uticajem Bauhaus pokreta u vrijeme kada je dizajnirao ove pištolje, koji se u neizmijenjenom obliku proizvode do današnjeg dana.
Ni njemačka firma Mauzer nije izuzetak. Oni su čak otišli i korak dalje. Inženjer Aleks Zajdl dizajnirao je 1936. godine u artdeko stilu potpuno novi službeni pištolj kao odgovor na Waltherov model PPK. Bio je to famozni Mauser HSc, tipični predstavnik stila svoga vremena, koji se pojavio gotovo istovremeno kada i automobil VW „buba“. Uz američku pušku M16, HSc jedini je obavezan eksponat u muzejima moderne umjetnosti i savremenog industrijskog dizajna. Nakon Drugog svjetskog rata, tri Mauzerova ratna rukovodioca Edmund Hekler, Teodor Koh i Aleks Zajdl osnovaće 1948. godine na zgarištu Mauzera fabriku dijelova za šivaće mašine, iz čega će se uskoro izroditi međunarodni oružarski gigant i etalon — poznata firma Hekler i Koh, pravo središte tehničkih inovacija u oblasti vatrenog oružja i njegove tehnologije u Evropi, a kasnije i Americi. Ali, kad smo kod šivaćih mašina, njih kao što smo rekli ne bi ni bilo bez razvoja vatrenog oružja i sada putujemo u Ameriku da bismo shvatili zašto je to tako.
Ajzak Merit Singer je u novouspostavljenoj firmi uveo upravo „oružarski“ sistem serijske proizvodnje, gdje su mehanizacija i automatizacija uz odgovarajuće standarde obezbjeđivale da bilo koji dio svake pojedinačno proizvedene šivaće mašine bude međusobno izmjenjiv bez ikakvih prilagođavanja i dorada, kao što je to slučaj sa oružjem.
Svjetski poznatu firmu Singer osnovao je 1851. godine američki pronalazač, preduzetnik i glumac Ajzak Merit Singer sa njujorškim advokatom Edvardom Klarkom. Iste godine Singer je patentirao svoje usavršeno i pojednostavljeno viđenje šivaće mašine, pri čijem je radu igla saobraćala vertikalno, a tkanina se jednostavno pomicala rukama, te je u vlastitoj fabrici pokrenuo njenu serijsku proizvodnju. Međutim, da bi radile „kao singerice“, nove su šivaće mašine morale biti kvalitetno i precizno serijski proizvedene, a svi dijelovi međusobno izmjenjivi.
Kako bi serijska proizvodnja inovativnih „singerica“ bila u saglasju sa tadašnjim stepenom tehnologije i nauke, Ajzak Singer je odlučio da u svojoj fabrici uvede koncept primijenjen u takođe svjetski poznatoj američkoj fabrici oružja Kolt. U tehničko-tehnološkom, konstrukcionom i proizvodnom smislu, vatreno oružje (pogotovo automatsko, koje će biti izumljeno kasnije) vrlo malo se razlikuje od šivaće mašine. Naime, takozvani „američki sistem proizvodnje“, koji je postepeno primijenjen u 19. vijeku, karakterišu uvođenje mehanizacije i međusobno izmjenjivi dijelovi serijski izrađenih proizvoda. Takav sistem proizvodnje poznat je i kao „oružarski“, jer je prvobitno nastao u fabrikama oružja, odnosno arsenalima, gdje je proizvođeno oružje za američku vojsku, nakon čega je sistem primijenjen i u civilnoj industriji. Čuveni pukovnik Semjuel Kolt, osnivač firme Kolt (čiji začeci sežu u 1836. godinu, a zvanično je osnovana 1855) i tvorac prvog zaista uspješnog i masovno proizvedenog revolvera na svijetu („kaubojski mirotvorac“, tj. vojnički službeni revolver kolt model 1873 SAA) u svom oružarskom poslu već je imao bogata iskustva sa takvim načinom proizvodnje i tijesno je sarađivao sa pronalazačem i vlasnikom fabrike oružja Elijem Vitnijem, jednim od ključnih inovatora industrijske revolucije, za koga se veže pojam međusobno izmjenjivih, precizno serijski proizvedenih dijelova i elemenata.
Pravilno sagledavši sve to, Ajzak Merit Singer je u novouspostavljenoj firmi uveo upravo „oružarski“ sistem serijske proizvodnje, gdje su mehanizacija i automatizacija uz odgovarajuće standarde obezbjeđivale da bilo koji dio svake pojedinačno proizvedene šivaće mašine bude međusobno izmjenjiv bez ikakvih prilagođavanja i dorada, kao što je to slučaj sa oružjem. U primjeni toga koncepta firma Singer je s vremenom otišla vrlo daleko, nadmašila svoje oružarske uzore i postala međunarodni etalon koji su svi ozbiljni proizvođači (ne samo šivaćih mašina) željeli i još žele da dostignu. Singer je vrlo brzo započeo međunarodnu ekspanziju i postao prva svjetska multinacionalna kompanija, a majstorstvo u primjeni prvobitno oružarskog sistema serijske proizvodnje podigao je, reklo bi se, umjetnički nivo.
Priča nas sada opet vodi u firmu Kolt. Vjerovatno je malo onih koji nikada nisu čuli za američki pištolj kolt M1911A1, dizajn genijalnog Džona Mozesa Brauninga, najplodnijeg i najtalentovanijeg konstruktora i inovatora svih vremena u ovoj oblasti. Kao neraskidiv dio američke istorije, taj je pištolj ovjenčan slavom, a zahvaljujući pouzdanosti, jednostavnosti, odlično izabranom kalibru (.45ACP), savršeno pogođenoj ergonomiji, činjenici da matičnoj i bezbrojnim drugim državama služi od 1911. godine do danas bez ijedne zamjerke, kao i američkoj i uopšte svjetskoj kinematografiji i stripovima, pištolj kolt M1911A1 postao je član kluba legendarnih i besmrtnih pištoljskih konstrukcija i rješenja čiji je dizajn prepoznatljiv čak i potpuno neupućenima. Veterani luger P08 i valter P38 samo su neki od članova toga kluba odabranih.
Potreba za moćnim i efikasnim automatskim oružjem velikog kalibra ukazala se za vrijeme Filipinsko-američkog rata (1899– 1902), kada su očajni marinci uvidjeli da njihovi službeni vojnički revolveri sistema kolt M1892 u kalibru .38 long kolt ne mogu trenutno zaustaviti, odnosno onesposobiti visoko motivisane i uz to drogirane filipinske gerilce u jurišu, čak i poslije više pogodaka u grudi. Privremeno i iznuđeno rješenje bilo je ponovno mobilisanje revolvera kolt SAA Model 1873 u kalibru .45 kolt, koji su se daleko bolje pokazali. Suština je bila u kalibru, tj. krupnom, teškom i sporom zrnu metka. Kako će nakon toga rata pokazati jedna studija, poznata kao Tompson-Leard studija, zrno koje proizvodi šok pri pogotku i ima zaustavni efekat na maloj razdaljini ispaljeno iz vojničkog pištolja ili revolvera treba da ima kalibar ne manji od .45 inča, tj. prema evropskom metričkom sistemu, promjer zrna ne smije biti manji od 11,43 mm.
U to vrijeme pojavljuju se i dvije nove tehnologije u oblasti naoružanja — bezdimni barut i pištolj „automatik“, tj. poluautomatski pištolj koji za svoj rad koristi energiju svakog pojedinačnog metka i automatski se puni nakon ispaljenog hica. Godine 1906. započeli su opsežni testovi sa ciljem da se u naoružanje američke vojske uvede kao službeno oružje jedan takav pištolj. Na konkursu je učestvovalo više konstruktora, odnosno modela, od kojih su najpoznatiji famozni Luger i Sevidž, ali se ingeniozna konstrukcija Džona Mozesa Brauniga ubrzo pokazala kao favorit i u samom finišu pobijedila konkurente ispalivši 6000 metaka bez i jednog jedinog kvara. Ostalo je istorija.
*****Rad našeg časopisa možete podržati kupovinom Talasa u knjižarama Kultura, ili putem internet prodavnice izdavačke kuće Imprimatur (LINK)*****
Džon Mozes Brauning, mormon iz grada Ogden u Juti, s pravom je nazvan „ocem automatskog oružja“. Tvorac je prvog uspješnog automatskog pištolja, prve uspješne lovačke poluautomatske puške, uopšte modernog automatskog oružja te brojnih vojničkih i lovačkih pušaka, mitraljeza i različitih konstrukcija (ukupno 127 patenata). Pištolj sistema kolt M1911, uz neznatne tehničke i konstrukcione izmjene, proizvodi se već 106 godina u fabrici Kolt u Konektikatu. Postao je standard za mnoge moderne konstrukcije, beskrajno je kopiran, veteran je oba svjetska rata (kao i mnogih drugih) i o njemu su napisani tomovi knjiga, a prema većini autora najuspješniji je i najbolji pištolj svih vremena.
Nakon Prvog svjetskog rata, uviđajući Singerovo ogromno iskustvo u serijskoj proizvodnji najboljih šivaćih mašina na svijetu i njihovu, za to vrijeme, vrlo naprednu tehnologiju, mašine, vještine, znanja i iskusne inženjere, američka vlada izabrala je tu kompaniju kako bi ispitala mogućnost stavljanja njihovih industrijskih i naučnih potencijala u službu ratnih napora. Pored činjenice da je fabrika Singer u Elizabetu, u saveznoj državi Nju Džerzi, raspolagala ogromnim kapacitetima i za to vrijeme najsavremenijom tehnologijom, a da je šivaća mašina za izradu komplikovanija od pištolja, američkoj vladi bilo je interesantno i prisustvo značajnog broja visoko obučene ženske radne snage u toj fabrici. U slučaju eventualnog angažovanja SAD u ratu, bila bi to velika prednost, jer žene ne podliježu regrutnoj obavezi i mobilizaciji, što znači više muškaraca na frontu.
Godine 1925. vlada SAD zatražila je od firme Singer izradu obimne inženjerske studije masovne proizvodnje službenog pištolja kolt M1911 u slučaju budućeg rata. Ova studija trajala je godinu dana i sprovedena je sa ciljem da se procijeni koji je način najbolji za prilagođavanje postojećih proizvodnih kapaciteta i metoda koji bi bili potrebni za proizvodnju 25.000 pištolja mjesečno.
Kao rezultat te uspješno sprovedene inicijalne studije, kompanija Singer je 1939. godine, u praskozorje Drugog svjetskog rata, od američke vlade dobila novi naročit zadatak. Firma Kolt nije mogla da podmiri potrebe američke vojske za službenim pištoljima i vlada je bila primorana da se obrati drugim fabrikama.
Od Singera je sada zatraženo da izradi edukativnu tehničku studiju usmjerenu u pravcu pronalaska što boljeg načina da se druge kompanije, koje namaju nikakva iskustva u proizvodnji oružja, brzo osposobe za ratnu proizvodnju.
Bio je to sveobuhvatni obrazovni pregled proizvodnih procesa koji je uključivao tehničke crteže, fotografije radnih operacija, tačno vrijeme izrade i podešavanje alata za proizvodnju svakog pojedinog dijela — sve što je potrebno za masovnu proizvodnju pištolja u fabrikama koje do tada nisu imale doticaja sa oružjem. Od Singera je tom prilikom zatraženo i da izradi 500 reprezentativnih primjeraka pištolja kolt M1911A1 — da ostalima pokažu kako se to radi.
Kada su i SAD u decembru 1941. godine, nakon japanskog napada na Perl Harbor, ušle u Drugi svjetski rat, Singer je za američku vladu započeo serijski masovno proizvoditi najzahtjevnije i najkomplikovanije vojne instrumente i aparate.
Za Singer je to bio izazov i prilika da pokažu šta znaju i mogu. Postavljeni zadatak brzo je završen i firma je 1940. godine isporučila naručene pištolje. Međutim, kada su pištolji stigli, američka vlada ostala je bez teksta — bili su previše dobro napravljeni!
Čuvena fabrika šivaćih mašina pištolje je izradila tako majstorski, kao da su na raspolaganju imali moderne kompjuterske CNC mašine, a svi, pa i najsitniji dijelovi, sajdžijskom su preciznošću najfinije brušeni, ispolirani i plavo finiširani (brunirani). Jednostavno, bili su toliko dobro, kvalitetno i precizno napravljeni, sa minimalnim tolerancijama, da je američka vlada procijenila kako potencijal firme Singer treba iskoristiti za proizvodnju daleko komplikovanijih sistema, te je otkazala dalju narudžbu pištolja. Objašnjeno im je da je tih 500 reprezentativnih pištolja koje su proizveli isuviše precizno izrađeno za grubu terensku i borbenu upotrebu, te da njihov kvalitet i izrada više odgovaraju nekom takmičarskom oružju ili preciznom mjernom instrumentu nego ratnoj alatki!
Kada su i SAD u decembru 1941. godine, nakon japanskog napada na Perl Harbor, ušle u Drugi svjetski rat, Singer je za američku vladu započeo serijski masovno proizvoditi najzahtjevnije i najkomplikovanije vojne instrumente i aparate, između ostalog kompjuterske sisteme za daljinsko upravljanje mitraljeskom i topovskom vatrom na tada ultramodernim bombarderima Boing B-29 „Supertvrđava“, specijalne bombarderske nišanske sisteme tipa Norden Mk. XV, žiroskope i autopilote. Na osnovu Singerove proizvodne dokumentacije, ratna proizvodnja pištolja kolt M1911A1 povjerena je fabrici pisaćih mašina Remington Rand i ostalim „priučenim“ firmama.
Tako je onih pet stotina pištolja izrađenih u Singeru i isporučenih američkom vazduhoplovstvu postalo čista primijenjena umjetnost, vrhunsko majstorstvo zanata, a primjerci koji su ostali sačuvani do danas postižu fantastične cijene, pa ozbiljni kolekcionari za pojedine primjerke plaćaju i više od 166.000 dolara. Proizvodile su ga (i još ga proizvode) mnoge američke firme, ali Singerov M1911A1 u svoje vrijeme bio je ubjedljivo najbolje urađen i s vremenom je postao pravi kolekcionarski sveti gral.
Dok ovu priču privodi kraju, autor sjedi na udobnoj „česka“ stolici, izrađenoj od savijenih elastičnih cijevi, koju je 1928. dizajnirao jedan od poznatih studenata Bauhaus škole Marsel Brojer, a umjesto zaključka parafrazira osnivača Bauhausa, Valtera Gropijusa, koji je napisao da je daleko teže dizajnirati vrhunsku stolicu nego naslikati drugorazrednu sliku. Koliko li je tek teško dizajnirati pištolj koji se nije promijenio 100 godina i više nego zasluženo nosi titulu najboljeg na svijetu?
*****Rad našeg časopisa možete podržati kupovinom Talasa u knjižarama Kultura, ili putem internet prodavnice izdavačke kuće Imprimatur (LINK)*****
