Intervju sa banjalučkim alpinistom Miroslavom Trivićem… Za Talas #4 razgovarao Željko Svitlica
Jednom sam već snimio intervju sa Miroslavom Trivićem. Sjedili smo u kafani „Kab“ u Novoj Varoši u Banjaluci i tada mi je potanko ispričao sve što je njega i Miroslava Bundala, njegovog kolegu iz Planinarsko-alpinističkog kluba (PAK) „Summit“ iz Banjaluke, zadesilo 2015. tokom misije na Denali (6 190 m), najviši vrh Sjeverne Amerike. Dvojici Miroslava to je bio četvrti od planiranih sedam najviših vrhova na svijetu u sklopu planinarske misije „7 Summits“. Do tada su se popeli na najviše vrhove Evrope, Afrike i Južne Amerike: Elbrus (5 642 mnv), Kilimandžaro (5 895 mnv) i Akonkagvu (6 962 mnv).
Ostali su im još „samo“ Košćuško, najviša tačka Australije (2 230 mnv), Vinson na Antarktiku (5 140 mnv) te najviši i najpoznatiji vrh Himalaja i cijelog svijeta — Mont Everest (8 848 mnv).
Snimak pomenutog intervjua sam „zijanio“ zbog kvara diktafona i oprao se obećanjem da ćemo sve ponovo uraditi kad se ukaže prilika.
Trivić, inače diplomirani ekonomista iz Banjaluke, i kad sjedi u kafani gleda „negdje gore“ i prevrće neke svoje zamišljene planinarske brojanice po prstima. Desilo se da se sa članovima PAK „Summit“ popnem na neke od „surovih“ vrhova kao što su Kozarački kamen ili Dimitor kod Mrkonjić Grada i skoro svaki put i on je bio tu. Čovjek koji planira da se penje po brdima na Južnom polu, neprestano, svakog vikenda, po brdima u BiH voda planinare početnike, rekreativce, djecu i izletnike sa konzervama piva u ruksaku. Od Klekovače, preko Prenja i Zelengore, pa sve do najbezazlenije šetnje „Banjalučkom transverzalom“. Provjeravam diktafon i naglas razmišljam.
Zar ti to nije dosadilo?
Iskreno da ti kažem, nije dosadno. Nikada mi nije dosadno otići na bilo koji od tih izleta na kojima sam bio možda i sto puta. I prije nego što sam krenuo na ekspedicije van BiH, dvije godine sam planinario po cijelu godinu, skoro svaki vikend, najmanje dva puta mjesečno. Na neka mjesta sam išao po nekoliko puta. Prvi moj odlazak van BiH bio je na Bjelasicu u Crnoj Gori i tada su se prijateljice koje su bile sa mnom zezale: „Hajde, neka si i ti otišao iz BiH!“
Gradeći nove generacije planinara, ja stalno kružno idem na te iste izlete. Ali zaista, nikad mi to nije bilo dosadno. Pogotovo da odem na Klekovaču, na koju idem tri-četiri puta godišnje.
Trenutno radim i malu školu planinarenja. Ideja je krenula od toga da je vrlo korisno da planinare podučimo osnovnim vještinama koje su im potrebne za kretanje i boravak u planini, jer je onda lakše i nama vodičima.
Čini li ti se da se ljudi malo više vraćaju prirodi, šetnjama, planinarenju?
Ljudi se sve više bave različitim aktivnostima u prirodi, kreću se, žele da se zdravije hrane. Veliki uticaj na to što se ranije možda nije toliko išlo u planine imao je rat, pa je ljudima na samu pomisao o planini pred očima iskakala tabla na kojoj piše „Pazi, mine!“ Nisu se usuđivali da idu čak ni sa onima koji poznaju staze. A onda, nakon nekog perioda, ljudi koji su bili aktivniji, koji su radili na popularizaciji planinarenja — pogotovo kasnije, putem društvenih mreža — promovisali su odlaske u planine, pa su ostali shvatili da je to lijepo, da je tu dobar provod, da se uživa.
Planinarenje je trend u svijetu. U Evropi je na jako visokom nivou . Na primjer, u Sloveniji nema osobe koja u svom ormaru nema gojzerice. Od malog djeteta pa do starijih ljudi.
To je kod njih tradicija?
Da, malo je teško porediti se sa Slovencima jer su oni jedna od planinarski najjačih nacija na svijetu, što po rezultatima, što po planinama, jer to je država u planini. Tako je i u Austriji i Njemačkoj. To je trend. Ljudi svoj odmor provode aktivno, kvalitetno, jer to je najbolji način da odmoriš svoj organizam. Fizičkim izlaganjem u stvari vi pripremate svoj organizam psihički i još više ga nadograđujete za neke nove teže aktivnosti.
*****Rad našeg časopisa možete podržati kupovinom Talasa u knjižarama Kultura, ili putem internet prodavnice izdavačke kuće Imprimatur (LINK)*****
Da li se sjećaš kada si i kako otkrio planinarenje?
Kod mene je to bio čudan put. Ja sam odmalena sam istraživao. Uvijek sam gledao da odem što dalje. Čak negdje od drugog razreda osnovne škole. Živjeli smo u predgrađu Zagreba i u blizini je bilo jedno jezero. Odlazak tamo je uvijek bio zabranjen, nešto što se nije smjelo. Ja sam uvijek težio da odem, da vidim šta je tamo. Pa kad dođem do jezera, odem da vidim šta je na drugoj strani jezera, pa onda je bilo: „Ajmo napraviti krug oko jezera.“
Iz Zagreba smo često dolazili na selo kod bake, ovdje u Jošavku. Moja majka je iz Podravine, gore na mađarskoj granici, a tamo su kuće u šoru: kuća–ograda, kuća–ograda i sve tako ograđeno i pod špagu. A ovdje kad dođem u Jošavku kod ćaletovih, interesantno mi je bilo da tu nigdje nema ograde! Kuće su razmaknute, odvojene, razbacane po kilometar jedna od druge. To je bio beskraj za mene. Na bilo koju stranu da krenem bila, je pustolovina i onda je to tako ostalo u krvi. Težio sam izazovima i novim istraživanjima.
Jesi li odmah počeo da planinariš ili si se prvo bavio nekim drugim sportom?
Čime god da sam se bavio, išao sam vrlo posvećeno i do kraja. U planinarenje sam ušao prvenstveno kroz sportsko penjanje, tu sam bio malo aktivniji. I tako, da bi mogao da odeš na stijene, bilo je potrebno da odeš u planinu. To je povuklo jedno drugo i tako sam ostao u planini.
Penjući se, prolaziš kroz oblake, gledaš ih odozgo. Gledaš odozgo kako grmi. Kao iz aviona.
Kada si pomislio: „Ja sam planinar“?
Vremenom. Sve su to prvo bili neki uobičajeni izleti u planine. Sebe sam vidio kao planinara u momentu kada sam zaokružio neko iskustvo odlazeći u planinu dvije-tri godine i u momentu kada sam sakupio svu opremu da mogu da krenem u ekspediciju na Mon Blan. Kada sam odlučio da idem na Mon Blan, imao sam pripreme u našim planinama u zimskim uslovima. Pošli smo u Crnu Goru na Durmitor i u planu je bilo da se penjemo na Bobotov Kuk, ali iz nekih objektivnih razloga odustali smo od penjanja na najviši vrh Durmitora i odlučili smo da se penjemo na Bandijernu, koja je bila bliža, ali isto tako značajan vrh za uspon. Na tom odlasku na Bandijernu bio sam inficiran do kraja. To je bila prekretnica u mom planinarenju. Do tada sam bio izletnik, možda malo posvećeniji, ali ne toliko koliko od tada. Od tog trenutka sam krenuo u ekspedicije i već se te godine desio i Mon Blan i Gran Paradizo i Brajthorn i Grosglokner.
Sve iste godine?
Da. U jednoj ekspediciji 2012. godine 17 dana bili smo u Alpima. Vrijeme mi leti, sam sebe pitam koliko ima godina.
A Triglav?
Nisam išao na Triglav prije toga. Kada kažeš nekome da se baviš planinarenjem, odmah te pita: „Hej, jesi bio na Triglavu?“ Bio sam kasnije, desetak puta, ali mi je bilo čudno. Bio sam u zimskim uslovima, a to je baš poduhvat. Ali svi te pitaju: „Jesi bio na Triglavu, jesi bio na Olimpu?“ Na Triglav neko vrijeme nisam imao priliku da odem. Koliko god vi želite da planinarite i da odete na neku planinu koju ciljate, tu ima raznih uslova koji se moraju poklopiti. Od toga da imate s kim da idete, ali i da se potrefe dobri vremenski uslovi.
Nakon prve definitivne odluke da idem na Olimp, slomio sam nogu sedam dana prije puta. Neke bliže, a značajnije vrhove kasnije sam obavio. Čini mi se čak da sam se i na Kilimandžaro popeo prije Triglava. Triglav je stvarno prelijep i treba otići, ali jeste i veliki izazov.
Znači, ne možeš otići ako si obični rekreativac?
Može, ali to sada zavisi opet s kim. Ne može otići grupa, a da neko u njoj nije planinar, jer tamo se baš svakakve stvari mogu desiti. Vrijeme zna biti baš nezgodno. Ja sam više puta kada sam tuda prolazio idući u Austriju ili Italiju vidio da je uvijek magla iznad Triglava. Uvijek je neko nevrijeme, iako je super vrijeme okolo.
Tvoj planinarski klub je uvijek imao ozbiljan odnos prema penjanju. Pri organizovanju uspona uvijek potencirate da se mora imati oprema i da sve treba da bude maksimalno ispoštovano.
I tu školu planinarenja koju spominjem organizovali smo radi bezbjednosti i sigurnosti tih ljudi što idu, a i radi našeg lakšeg rada s njima. Ako neko ide na izlet i ima dobre cipele on, neće imati nikakvih problema. Imaće siguran korak u planini, što znači da ne mora da misli o tome gdje će da stane, da li će se okliznuti itd. Uvijek gledamo da ljudi imaju svu opremu, mada — od te opreme koja se uvijek nalazi na spisku za izlet — bez nečega se i može. Bez štapova se može, svi mogu hodati bez štapova, iako su jako korisni jer se lakše održava ravnoteža, dio tereta se prenosi na ruke.
Dešavaju li se nesreće ili padovi, ugrizi zmija, napadi divljih životinja?
Ja nemam iskustvo da je nekog ugrizla zmija. Imao sam slučaj da su mene i prijatelje napali neki psi ovčari, ali preskočili smo preko neke tarabe i spasli živu glavu. To je bilo na Vranici. Blizu planinarskog doma nalaze se neki katuni gdje žive stočari-nomadi. Dva psa su ležala na ulazu u kapiju doma. Nas trojica smo se vratili sa jedne jako teške ture, oko 13 i po sati smo hodali krajem jula po velikoj vrućini i prešli pet vrhova na Vranici. Kad smo se vraćali, noge su plesale od umora i ovaj drugar je htio da pozove pse onako kako se to inače čini. Međutim, dva ogromna psa, kao dva teleta, potrčala su ravno prema nama. Preskočili smo ogradu kao u crtanom filmu. Gurnuli su njuške kroz tarabu i pokazali nam zube. Oni nas možda ne bi stvarno napali jer poznaju ljude, ali ipak…
Trudimo da ne uznemiravamo krda ili stada. Od divljih životinja, jednom sam samo vidio medvjeda, tj. mečku sa dva mečeta, koja trči na obližnjem brežuljku i bježi jer je vidjela ljude. To je bilo na Zelengori. Veoma je teško da sretnete divlje životinje jer one pobjegnu. One nas primijete mnogo ranije nego mi njih. Jednom smo na Klekovači skraćivali neku stazu i malo iznad nas je iz brloga iskočio medvjed i pobjegao u šumu. Međutim, treba izbjegavati, recimo, stada ovaca iako neki planinari žele da im priđu, da pomaze jagnje. A ne znaju da stado čuva pet šarplaninaca ili tornjaka.
Kakav je odnos gorštaka na planinama prema planinarima koji dolaze iz grada? Jesu li se već navikli?
Oni koji borave na mjestima kuda prolaze planinarske staze su se navikli. Ako im smetamo na bilo koji način i ako im napravimo problem zbog kojeg će imati više posla, onda nas neće ni voljeti. Ja imam dobro iskustvo, pogotovo na katunima na Magliću. Poznajem ljude koji tamo žive, poznajem njihove porodice i djecu. S planinarima svratim da pojedemo domaći kajmak i sir, pa onda oni usput nešto i zarade.
*****Rad našeg časopisa možete podržati kupovinom Talasa u knjižarama Kultura, ili putem internet prodavnice izdavačke kuće Imprimatur (LINK)*****
Kakvo je stanje planinarskih staza po našim brdima?
Kod nas je najveći problem to što ljudi koji su potencijalni turisti-planinari ne znaju staze. Pogotovo strani turisti. Kada istražuju BiH, potpuno su oslonjeni na vodiče, ali ni vodičke službe nisu na visokom nivou. Neki od razloga zašto ljudi ne dolaze kod nas su i loša infrastruktura, neobilježene staze, mali broj planinarskih domova koji nisu na nekom nivou i to je neka kočnica koja nas drži daleko od toga da budemo turistička zemlja u smislu planinarenja.
Zašto spominjem Alpe? Bilo ko, ko hoće da ode da se popne na neki vrh u Austriji, samo treba da dođe u turističku organizaciju, kupi kartu i on pomoću te karte može slobodno da se kreće po planini, jer je svaka staza označena. Kako piše na karti, tako je i na terenu.
A na svakom mjestu ima neki planinarski dom?
Da. I sve je tačno objašnjeno. Piše na koliko vremena hoda imate planinarsku kuću, na koliko imate izvor, zatim imate kontakte gorskih službi, domova, vodiča. Čovjek sam može da se penje gdje hoće. Kod nas ne može.
A da ne govorim o tome da kad se pomene BiH, odmah je prva asocijacija da je bio rat i da ima mina. Jedna grupa iz Belgije treba da dođe u BiH da ih vodim u planine i jedan od njih me četiri ili pet puta zaredom pita za mine.
Kako ih ubjeđuješ?
Čak im šaljem fotografije koje pokazuju da postoje mjesta gdje ima mina, ali objašnjavam da su staze 100% sigurne jer su očišćene.
Stranci dolaze da planinare u BiH?
To je rijetkost pošto kod nas ne postoje agencije koje se bave odlaskom u planinu. Niko to ne promoviše i to je više onako preko nekih privatnih kanala.
Na Magliću sam u par navrata sreo neke Čehe koji se su po gadnom vremenu probijali kombijem putem kroz Perućicu.
Na Magliću su označene staze i postoje karte. Nedostatak je što nema planinarskog doma u planini. Tu postoji više problema jer to je pogranično područje. Put koji vodi na neko mjesto u planini čas je u Crnoj Gori, čas u BiH. Stranci pristižu po principu: neko dođe, pa napiše nešto na nekom blogu, pa onda dođu i drugi.
Česi su inače poznati kao vrlo bahati planinari, nije im bitno gdje idu i dosta su neopremljeni. Često se događa, recimo, u planinama u primorju u Dalmaciji, koje su jako negostoljubive, krševite i velika je vrućina, da se neki Česi izgube jer krenu da se penju maltene u sandalama sa plaže.
Koje planine su najsurovije kod nas?
Prenj je možda najsuroviji. Planina je velika po površini, nalazi se u blizini mora i dešavaju se velike promjene vremena. Prenj ima 11 vrhova preko 2 000 metara nadmorske visine. Jako je atraktivna, ljeti surova, a zimi pogotovo. Zovu je „bosanskohercegovački Himalaji“. Za ljude koji idu na neke ekspedicije u svijet Prenj je idealan za pripreme. Sve što se dešava na nekoj ekspediciji može se desiti i na Prenju. Osim visinskih priprema. Za te stvari se pripremaš kada odeš na ekspediciju. A sve ostalo: hladnoća, vjetar, spavanje u zimskim uslovima, teški zimski usponi, sve to ima na Prenju. Ja tamo idem 4–5 puta godišnje.
U BiH je zanimljiv i Maglić, a Zelengora je prelijepa jer obiluje planinskim jezerima, tzv. gorskim očima. To je jedino mjesto gdje možete uživati u prirodi, kupati se u jezeru, čak vidjeti nekropole stećaka koje se nalaze usred planine kao da su pale s neba. Tamo ćete sresti stočare-nomade i možete da se hranite kod njih. Ali na Zelengori nema planinarskih domova, nema označenih staza i morate da imate nekoga ko zna puteve da vas odvede.
U posljednje vrijeme mnogo se govori o Banjaluci kao mjestu koje je idealno za avanturistički turizam. Imaju li Banjaluka i njena okolina planinarske potencijale?
Banjaluka u svojoj blizini ima Manjaču, Kozaru, Lisinu kod Mrkonjić Grada, kao i Dimitor, takođe tu u blizini. To su neke bliže planine. Imamo tu i Vlašić, Klekovaču, Vranicu, ali to su planine od 100 do 150 kilometara od Banjaluke.
Ali u samom gradu imamo izletište Banj brdo, koje ima brojne staze koje ljudi ne koriste. Mape staza ne postoje, ali ja sam lunjao gore i svaki put sam upoznavao neku novu stazu. Sad sam krenuo da radim na jednom projektu obilježavanja tih staza. Meni je čudno da ljudi hodaju samo ovom asfaltiranom stazom do spomenika.
Šta misliš o inicijativi građana Rekreativna zona Banjaluka, koja je „odbranila“ Banj brdo od saobraćaja i krenula da uređuje prostor kao pravu prirodnu zonu?
Smiješno je da to vlast sama nije prepoznala. Što se tiče ovog sporta, obišao sam svijet i vidio sve i mogu reći da mi je žao što živim u gradu koji ima toliko bogatstvo u blizini koje može biti tako uređeno da budemo atrakcija i u državi i u regionu, a ne iskorištavamo ga. To je kao da imaš imanje i komad zemlje gdje uspijeva krompir, ali ti nećeš da posiješ krompir, nego npr. sipaš šljunak.
U blizini grada je zaživio i penjački festival u kanjonu Tijesno. Koliko takvi događaji mogu privući turiste?
To je manifestacija svjetskog ranga, ali to nisu pravi turisti. Oni dolaze zbog te manifestacije. Njih grad kao takav vjerovatno ne zanima. Treba da imamo sadržaje da ljudi dolaze zbog jedne pa se vežu za drugu stvar. Kad neki ljudi najave da će doći pa traže da im napravim rutu, ja se uvijek pitam gdje da ih odvedem u Banjaluku. Restorane imaju i kod sebe. Nikad nisam mogao da nađem neki poseban razlog. Recimo, Foča ima puno manje sadržaja od Banjaluke kao grad, ali ih moram odvesti tamo zbog Maglića, Sutjeske itd. Ovdje nemamo to, a ono što imamo nismo iskoristili. Sarajevo mnogo više ulaže u planinarske staze i domove. Kod njih mnogo turista dolazi zbog grada, a oni ih onda vode i u planine. Aktivni odmor je nešto u šta treba da ulažemo.
Ove grupe Slovenaca koje dolaze u Banjaluku stižu da se jeftino provedu. Ali gdje su Česi, Mađari, Slovaci, ljudi sa svih ostalih strana?
Jesi li i ti na svojim ekspedicijama usput obilazio velike gradove i turističke atrakcije?
Pošto imamo ogromne troškove odlaska na eksprediciju, gledamo da ostanemo bar još par dana da vidimo nešto osim tog mjesta gdje treba da se popnemo.
Kolegi koji zajedno sa mnom ide na ekspedicije i meni desilo se slučajno kada smo bili u Argentini da odemo na njihov najveći derbi Boka Juniors — River Plejt, iako uopšte ne pratimo fudbal niti smo ljubitelji tog sporta. Kad dođeš u Argentinu, prvo sletiš u Buenos Ajres. Par ljudi nam je tada reklo da obavezno posjetimo stadion Boka Juniorsa „La Bombonjeru“ i da ćemo shvatiti da se nismo džaba rodili ako tom prilikom slučajno potrefimo derbi. Nama to ništa nije značilo. Međutim, u Buenos Ajresu nismo imali vremena, pa smo autobusom otišli u grad Mendozu, koji je polazna tačka za ekspedicije. Tamo smo kupili sve što nam treba za polazak, regulisali dozvole i sve ostalo. Dan prije nego što je trebalo da krenemo na Ande, kažu, ima neka utakmica.
Vlasnik hotela „Karma“, u kojem smo bili smješteni sa Tibeta je. On obožava planine i planinarenje, a čak je glumio u filmu „Sedam godina na Tibetu“, koji je zapravo snimljen u Južnoj Americi na Andima. I on je tad ostao tu da živi.
On nam je rekao da ima utakmica i to baš Boka Juniors-River Plejt. Oni ponekad svoje derbije revijalno igraju u drugim argentinskim gradovima. I mi odlučimo da odemo. Kupimo karte od tapkaroša. Kupili smo usput Boka Juniors dresove i šalove i na sreću smo potrefili pravu tribinu na stadionu.
Na stadionu u Argentini je kao na pozorišnoj predstavi. Nemaš vremena da gledaš utakmicu od silnih dešavanja na tribinama. To je pravi karneval i to je izgleda u njihovom duhu.
Gdje je bilo najljepše i najteže od ovih svjetskih vrhova na koje ste se penjali?
Najteže je bilo na Aljasci. To je najsurovije mjesto na svijetu što se tiče odlaska u planine. Moraš sam da nosiš svu opremu i nemaš nikakvu mogućnost da se ona dopremi do baznog kampa. Negdje se to radi vozilima, dok na Akonkagvi na Andima planinarima pomažu životinje. Na Aljasci sve vučeš sa sobom, 20 kila tereta nosiš na leđima, a 40 vučeš sankama. Nema nikakvih vodiča, a tek u četvrtom kampu postoji rendžerska služba i meteorološka stanica. Tamo su samo snijeg, led i stijene.
*****Rad našeg časopisa možete podržati kupovinom Talasa u knjižarama Kultura, ili putem internet prodavnice izdavačke kuće Imprimatur (LINK)*****
Kako su označene staze?
Sama činjenice da vegetacija prestaje na 900 metara nadmorske visine govori koliko je tamo hladno i koliko su surovi uslovi. Staze se obilježavaju na zanimljiv način. Tamo ima mnogo glečera i na njima postoji velika opasnost od pukotina koje se pojavljuju jer su glečeri u pokretu. Neke od tih pukotina su duboke po četrdeset metara. Tu je dosta nezgodno planinariti. Kada pada novi snijeg, vjetar formira mostove preko tih pukotina i onda planinari koji prolaze preko pukotina označavaju zastavicama sa markiranim vrhom mostove gdje se sigurno prelazi. Ako naiđeš na mjesto koje nije sigurno, zastavice se ukrste, tako da oni koji naiđu iza znaju da ne treba da idu tuda. Mada snijeg stalno zatrpava te zastavice. Razlika između kampova je oko 1 000 metara nadmorske visine i izuzetno je teško.
Ljudi u stvari ne znaju da se na putu do vrha dva puta penješ na svaki nivo. Jednom da se aklimatizuješ, a onda ponovo.
Da. Ti, u stvari, prilagođavaš tijelo uslovima kojih nema na mjestu gdje inače boraviš. To su razlika u pritisku i razlika u količini kiseonika. Tijelo se malo sporije priprema na to i sporije se prilagođava, pa se shodno tome i ti sporije penješ. Prilagođavaš se tako što u jednom danu odeš na veću visinu nego što si planirao i tako izazoveš tijelo da prepozna nove uslove i krene da se prilagođava. Ti se vratiš nazad i prespavaš u uslovima u kojima si već boravio. U toku noći, dok se odmaraš za sljedeći dan, tvoje tijelo se već dobro pripremi za te uslove na kojima si bio pa sljedećeg dana možeš ići na tu visinu. Korak po korak. U suštini, treba osluškivati svoje tijelo. Rijetko gdje na planini ima ljekar, ali postoje kampovi u kojima ima i ljekar koji može da pregleda nivo zasićenosti krvi kiseonikom, osluša pluća, pregleda pritisak itd.
Kako je na Denaliju na Aljasci, najvišem vrhu Sjeverne Amerike?
Tamo nema povjetarca. Temperature su od -20 do -50. Planina je pusta, vrhovi su strmi i velika je opasnost od lavina. Na završnici uspona sa visine od 5 000 pa prema vrhu krećete se oštrim grebenom, s čije su obje strane ogromne padine i bilo kakav vjetar može da vas sruši odozgo.
Na putu do vrha prevazišli smo nekol i ko različitih vrsta oblaka. Imali smo situaciju kada smo se iz četvrtog kampa sa 4 200 penjali na 5 000 metara. Ide se u kamp koji je na 5 200 metara da se obavi aklimatizacija i usput se nosi dio opreme zato što se od četvrtog kampa više ne koriste sanke, nego se sve nosi na leđima, a nemoguće je jednom, nego se mora u dva puta. Opremu zakopaš u snijeg, vraćaš se nazad da prespavaš, odradiš aklimatizaciju. Kada smo odnijeli taj dio opreme i vratili se nazad, dočekala nas je oluja. Uvukli smo se u šator i čekali cijeli jedan dan da se smiri. Iako se nije smirivalo i napadao je metar snijega mi smo odlučili ipak da idemo gore, jer smo smatrali da oblak ne može biti „deblji“ od kilometar i da gore iznad nije oluja. Kad samo se popeli ponovo na 5 000 metara, bili smo daleko iznad tog oblaka koji je donio oluju.
Penjući se, prolaziš kroz oblake, gledaš ih odozgo. Gledaš odozgo kako grmi. Kao iz aviona.
Posljednjeg dana uspona zanimljivo je bilo gledati kako se sa Pacifika diže jedna oluja, a sa druge strane druga grupa oblaka. I onda pratiš koliko pritisak pada i koliko će dozvoliti oblacima da se podignu. Oni su još uvijek bili nisko, ali u jednom momentu kada smo došli na 6 000 metara nadmorske visine, što je skoro na vrhu, i kada smo pratili olujne oblake s Pacifika, sa suprotne strane su stigli i oblaci i vjetar i snijeg. Mislili smo da moramo odustati i vratiti se. I onda siđemo 400 metara niže i tada se opet raščistilo vrijeme. Zanimljivo je kada gledaš oblak odozgo i pratiš hoće li doći do tebe ili neće. Odlučimo da opet krenemo ka vrhu. Tih dodatnih 400 metara je oko pet sati penjanja, tako da smo 17 sati išli do vrha u ekstremnim uslovima na velikoj hladnoći, što je veoma naporno.
Penjanje je duhovna potreba. Način izražavanja. Sam sebi dokažeš šta možeš. To nije inat i ne mogu to reći jer bi bilo suludo. Inat u planini može da dovede do problema. Više je volja da čovjek pokaže ko je i šta je. Težnja da stekneš nova iskustva, da pređeš vlastite granice.
Šta jedete gore u planini u takvim uslovima?
Uopšte ne jedeš, izgubiš apetit. Taj udar na organizam sve poremeti. A vodu piješ normalno: topiš snijeg i piješ. Ne koristimo ništa specijalno, možda jedino neke vitamine.
Ja mislim da ta energija dolazi iznutra, ili negdje „izvana“, ali da ne znaš odakle. Definitivno je sve iz glave ili iz kosmosa, ko zna.
Nismo jeli ništa dva dana prije ekspedicije, ni tri dana poslije. To je skoro pa bukvalno „ništa“ jer pojedeš par kašika nečega za cijeli dan. Ali i od te tri-četiri kašike koje na silu pojedeš povraća ti se sve, zbog visine. Kao da si bolestan.
Sa toliko malo unosa ogromnu energiju trošiš. Svaki dan se hoda 10–12 sati. Vukljaš tu silnu opremu sa sobom, a kad dođeš u neki kamp, moraš prvo lopatom da iskopaš mjesto gdje ćeš postaviti šator da ga ukopaš. Imaš oko sat vremena posla kada su idealni uslovi i kada nema vjetra. Kad postaviš šator, treba ti par sati da otopiš vodu plinom. To se radi duboko u snijegu. Napravi se rupa i ukopa se „kuhinja“.
Je l’ hladno u šatoru?
Naravno. On te samo štiti od vjetra i malo od hladnoće. Nije on previše izolovan. Nema šanse da ga ugriješ tako da unutra bude plus, a vani minus 20. Često bude centimetar leda s unutrašnje strane šatora i na vreći za spavanje.
Da li vam se dešavalo da krenete u neku ekspediciju da se penjete, a da ne uspijete zbog nepovoljnih uslova?
To se nama nije dešavalo. Sad kad razmislim koliko je teško bilo skupiti novac za tako neku ekspediciju, mislim da bi bio krah u našoj karijeri da moraš nekome objasniti da nisi uspio. Svi bi rekli da nisi spreman, a nemaju pojma kakve su sve prijetnje na koje nailaziš. Na Akonkagvi u baznom kampu došli smo dan ranije i bili smo potreseni visinom. Preležali smo cijeli dan. Bili smo smješteni u velikim šatorima. Kad smo se probudili, u našem šatoru bile su albanska i engleska ekspedicija. Bila je prognoza da narednih dana neće biti dobro vrijeme i Englezi su odlučili da odustanu od uspona. A četvrti put dolaze i četvrti put odustaju!
Dan nakon što su otišli, ispostavilo se da će za pet dana biti dobro vrijeme. Mi smo bili u drugoj situaciji. Nismo se bili aklimatizovali. Trebalo je da žurimo kako bismo se aklimatizovali i kako bismo stigli da se penjemo na vrijeme. I uspjeli smo. Deveti dan smo se popeli na vrh, a to je baš lutrija što se tiče i vremena i aklimatizacije. Ljudi se inače penju po 24 dana.
Pošto samo se rano popeli, imali smo puno slobodnih dana do povratka. Onda smo otišli u Santjago de Čile, Patagoniju, Buenos Ajres… Mada je to sve na dan-dva i usput.
Kakav je Kilimandžaro? Penješ li se prvo kroz džunglu i imaš li osjećaj da si u Africi?
Jeste, prolazi se kroz džunglu. Do 3 000 metara je baš šuma, a nakon toga je tzv. mjesečeva šuma, u kojoj je, vjerovatno zbog hladnoće, drveće totalno drugačije. Nema lišća, već samo mahovinu i lišaj. Iznad toga više nema šume, gore je kamen, glečer, led, snijeg i specifični stari kaktusi.
Da li je na vrhu blaža klima? Ipak je to u blizini Ekvatora.
Minus je i gore. Prije nego što idemo, prvo istražujemo kako je bilo drugima. I kad sam gledao, vidim na slikama da je gore na vrhu neki pijesak. Kad smo mi išli, sve vrijeme sam se penjao u patikama, ali sam u torbi imao gojzerice. Kada smo došli do zadnjeg kampa, legli smo da odspavamo par sati. Probudio me snijeg, koji je zapadao i spljoštio šatore.
Kilimandžaro je bio vulkan i kažu da je na 400 metara dubine još uvijek aktivan. Vulkanska kapa, u stvari, sastavljena je od tri vulkana: Šira, Muenze i Uhuru.
Kada smo posljednjeg dana krenuli prema Kilimandžaru, sa nama su krenula dvojica nosača. Jedan nije imao čarapa. Bos je u cipelama. Vidim, drugi nema pertlu, a vani je pola metra snijega. Ali oni idu onako, šćućurili se, tresu se. Međutim, objasnili smo vodiču da stvarno nije potrebno da oni idu s nama.
Jeste li svraćali na safari?
Da. Mi smo se penjali iz Tanzanije. Inače, ide se i iz Kenije. Obišli smo pet nacionalnih parkova, a tamo smo ukupno bili 27 dana. U blizini Aruše, grada u kojem smo bili smješteni, postoji peti vrh po visini u Africi i mi smo se i tu popeli usput. Popeli smo se za tri dana i doživjeli šok, zamalo nismo umrli od visinske bolesti. Poslije toga smo otišli na safari tri dana da se odmorimo.
Afrika je baš specifična. Čim sletiš iz aviona sve je drugačije, mirisi, zvukovi, sve.
Šta te tjera da se penješ po planinama?
Kada se uzme u obzir da je to patnja i da to nije lagano, vidi se da je to iracionalna stvar i jako teško je objasniti racionalno. Mislim da je presudan neki osjećaj da si ti taj koji je rođen za to. Nema tu nekog posebnog objašnjenja pa da možeš reći kako ideš zbog nekog posebnog zadovoljstva koje te čeka na vrhu. Ali planinari su posebna vrsta ljudi. U tom sportu, ako ga tako možemo nazvati, najmanje bitna stvar je napor u penjanju. Svi misle da je najteže hodati uzbrdo sa teškim rancem na leđima, ali mnogo je teže prilagođavanje na te visine . Čovjek kad bi znao šta ga sve čeka gore, kakve će sve procese njegov organizam proći i koliko je to sve mučno za njega — nema šanse da bi krenuo.
Ja, koji sam to sve prošao više puta, i dalje idem, i dalje težim ka tome. I ne da težim nego sam sve u životu podredio tome!
To je neka energija koju dajem i ona mi se vraća s tim osjećajem da sam stvoren samo radi toga — da idem u planinu.
Penjanje je duhovna potreba. Način izražavanja. Sam sebi dokažeš šta možeš. To nije inat i ne mogu to reći jer bi bilo suludo. Inat u planini može da dovede do problema. Više je volja da čovjek pokaže ko je i šta je. Težnja da stekneš nova iskustva, da pređeš vlastite granice. Onda bude još kompletnije ako na kraju to iskustvo preneseš nekom drugom.
Pomaže li to iskustvo u životnim borbama?
U „običnim“ situacijama ja nemam prepreka. Jedan kolega s posla skoro me pita kako sam uvijek tako nasmijan. „Znaš kad sam ozbiljan?“, kažem ja njemu. „Kad sam 100 kilometara udaljen od civilizacije i kad je nevrijeme. Tad sam u problemu, a ovo na poslu je sve smiješno.“
(Tekst “Iznad oblaka i oluje” iz pera Željka Svitlice objavljen je u Talasu #4)
*****Rad našeg časopisa možete podržati kupovinom Talasa u knjižarama Kultura, ili putem internet prodavnice izdavačke kuće Imprimatur (LINK)*****
