Jednorozi i ostala nevidljiva bića u školi

Svi znamo za izjavu da je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba. Ali to baš nije tačno. Jer da jeste, djeca bi s radošću išla u školu, a to nije slučaj. Zašto nam đaci ne vole školu? Ili vi koji ovo čitate. Ne računam one preko pedeset godina starosti jer oni ne žale za školskim danima već za mladošću, a to je lako pobrkati. Naša djeca već pri kraju prvog razreda počinju na raspust da gledaju kao na slobodu. Ako mi ne vjerujete pitajte osnovca ili srednjoškolca. Dani se broje kao da se izdržava kazna. I jeste kazna za naše biće. Jer je dominantna aktivnost rad, a ne stvaranje. Jer je dominantna emocija strah, a ne uživanje. Strah od greške. Strah od neuspjeha. Strah od odbijanja. Strah od neadekvatnosti. Jer je važna samo petica. Jer je važno biti odličan. Zato je djeci najdraži predmet veliki odmor. Tada naše biće istrči van. Igra se. Diše. Vidi, na primjer, plavo sunce, ali nikome ne kaže. Jer plavo sunce ne postoji. Odrasli ga ne mogu vidjeti, zato što ne postoji. Ali ne svi odrasli. Samo oni koji nisu stvarali. Pa se nisu ni razvili. Oni koji jesu imaju jedan vrlo važan organ za naše biće. A to je organ za kreativnost.

Kreativnost je uvijek privlačila pažnju naučnika iz različitih oblasti i svi su pokušavali da je na svoj način objasne. Neki od njih su smatrali da se ona ne može naučno proučavati. Za one koji smatraju da se kreativnost ipak može uhvatiti rukom nauke, slažu se oko jednog — kreativnost je proces stvaranja nečeg što je novo, originalno i adekvatno. Iako postoje brojne definicije o kreativnosti, kao što postoje za veliki broj drugih psiholoških pojmova, mogu se uočiti neke zajedničke karakteristike svih njih — prije svega, produkt mora biti nov i originalan. Ali prije nego što navedemo šta jeste kreativnost, krenućemo od toga koje dileme ili mitovi postoje o kreativnosti.

Mit da kreativnost potiče iz nesvjesnog potiče od psihoanalitičara, koji su dovodili u vezu kreativne procese i nesvjesno. Takvo shvatanje slično je shvatanju iz prošlosti gdje se kreativno stvaranje pripisivalo božanskim silama i samom bogu. Sada, u psihoanalitičkom tumačenju, inspiracija za kreativnost ne dolazi od boga, već iz nesvjesnog, ali i takvim tumačenjima ona se izmiče ljudskom proučavanju, mjerenju i razvijanju. Međutim, istina je da rijetko kada kreativnost izbija iz nesvjesnog, već je češće produkt svjesnog i teškog rada. Kreativnost se prije može objasniti velikim radom i angažovanjem mentalnih procesa koji su svjesni, nego silama koje djeluju iz nesvjesnog na naše kreativne procese.

Mit da su djeca kreativnija nego odrasli takođe je često prisutan. Podršku takvom mitu nalazimo u rezultatima koji pokazuju da kreativnost sa uzrastom opada, a kao razlog se najčešće navodi školski sistem i društvo. Međutim, kada se analiziraju djela koja djeca stvaraju, ma o čemu da je riječ, i djela koja odrasli stvaraju sa aspekta kreativnosti, može se uočiti velika razlika u njihovim kvalitetima. Dejvid Feldman navodi da, uprkos tome što su djeca prirodno kreativna, radoznala, spontana u svom izražavanju, sklona nekonvencionalnom ponašanju, kada se osvrnemo na produkte njihovog stvaranja ne možemo uočiti niti jedan produkt koji je značajno uticao na postojeću bazu znanja. Sva značajna dostignuća na polju nauke i umjetnosti su zapravo djela odraslih stvaralaca. Pored toga, navodi autor, nisu sva djeca spontana i sklona nekonvencionalnosti u svom izražavanju, već samo neka od njih. Ako kreativnost posmatramo kroz prizmu takvog ponašanja djece, onda je tačno da se ona s vremenom smanjuje, jer takvi oblici ponašanja se smanjuju sa uzrastom, ali opet ne kod sve djece.

Mit da je kreativnost spontana inspiracija, koja nije pretjerano planirana ili organizovana, gdje kreativni umjetnici odbacuju tradicionalne i konvencionalne norme, vrlo je rasprostranjen. Do ovih uvjerenja vjerovatno su dovele biografije velikih umjetnika koji su živjeli u 19. vijeku, ali danas je sve veći broj onih koji pohađaju razne akademije i povinuju se tradicionalnim načinima izučavanja umjetnosti. Takođe, kreativnost nije nešto što je bez reda, nešto što se javlja spontano. Ono što za većinu ljudi, koji nisu visoko kreativni, izgleda kao nered, ne znači da nema reda. Oni ne vide red, koji ipak postoji, usljed nemogućnosti uvida odnosa koji postoje među datim elementima u određenoj problemskoj situaciji, kao što to vidi kreativna osoba.

Jedan od možda najučvršćenijih mitova je taj da mnogi kreativni radovi ostaju nepriznati u njihovo vrijeme i da se otkrivaju i priznaju decenijama kasnije. Kao i kod prethodnog mita, dokaze koji govore u njegovu korist nalazimo u biografijama i istorijskim događajima, gdje je određen broj velikih stvaralaca zaista bio nepriznat tokom vremena u kojem je živio i stvarao. Sokrat je od svojih savremenika smatran ludim, iako je razvio nove ideje. Ili Van Gog, koji je za svog života prodao slike samo svom bratu Teu. Ali to je bio veoma mali broj slučajeva, dok je mnogo češće bilo da su kreativne osobe bile prepoznate i priznate tokom svog stvaralačkog života. Nikola Tesla je, upravo jer je bio prepoznat kao naučnik sa velikim idejama, uspio skupiti sredstva da realizuje svoje ideje, iako ih niko nije mogao razumjeti u to vrijeme. Možemo nastaviti navoditi brojne primjere naučnika, pisaca, slikara, vajara, koji su stvarali djela ispred vremena u kojem su živjeli, ali su dobijali priznanja tokom svog života.

Kreativnost je isto što i originalnost, takođe je vrlo rasprostranjen mit. Istraživanja su pokazala da je originalnost dio kreativnosti, ali ne i isto što i kreativnost. Originalnost je mnogo uži pojam. I kao posljednji mit navešćemo onaj u kojem se vjeruje da su svi kreativni. On počiva na drugom vjerovanju — da se kreativnost kao takva ne može mjeriti. Odnosno, da niko ne može određivati da li je nešto dobra umjetnost i da li je uopšte umjetnost. Da mjerenje kreativnosti nije ništa drugo do traganje za neobjašnjivim osobinama ili sposobnostima koje objašnjavaju kreativnost. Karl Rodžers smatra da je mjesto vrednovanja unutrašnje, gdje pojedinac sopstvenim sudom potvrđuje vrijednost njegovog proizvoda. Međutim, upravo zahvaljujući procjenama drugih o tome šta jeste ili nije kreativno i ako jeste, u kojoj mjeri je kreativno, desio napredak u nauci i umjetnosti. Činjenica je da potvrda ili pozitivna kritika društvene sredine nije nužna da bi se govorilo da je određeni proces ili produkt kreativan, ali svakako da postoji pozitivna kritika u jednoj grupi koja prepoznaje novinu i prikladnost u djelu kreatora. Ken Robinson u svom djelu Element ovakve grupe naziva „plemenom“ i ukazuje na njihov značaj u životu stvaralaca. Određivanjem i prepoznavanjem faktora kreativnosti, kao i njihovim mjerenjem, nauka je uspjela da se pomjeri ka vrhu na skali znanja o kreativnosti.

Da bi se određeni rad ili produkt nazvao kreativnim, mora biti nov, do tada neviđen. Međutim, biti nov nije dovoljno da bi se nazvalo kreativnim. Mnoge ideje se sa sigurnošću mogu nazvati novim i po prvi put viđenim, ali nikako i kreativnim. Primjere takvih ideja i proizvoda možemo naći u bilo kojoj oblasti, bilo da je riječ o umjetnosti ili nauci. Pored toga što je ideja nova, ona mora biti i prikladna, odnosno odgovarajuća u smislu da je društveno vrijedna za određenu zajednicu ili društvo. Ovdje se može postaviti pitanje — kako se određuje šta je odgovarajuće za jednu zajednicu? Koji je kriterijum za procjenu odgovarajuće osobine? Odgovor na ovo pitanje se može pronaći samo ako se u objašnjenje kreativnosti, pored psiholoških komponenti, uključe sociološke i istorijske komponente, bez kojih se ne može razmatrati ova njena osobina. Možda je upravo u nastojanju da se odredi koji oblici ponašanja ili produkti nastali usljed tog ponašanja zaslužuju naziv kreativni došlo je do proširenja u teorijskim koncepcijama kreativnosti.

Kreativni pojednici lakše uočavaju veći broj mogućih rješenja, ali i ona koja nisu u početku jasno vidljiva. Upravo na ovoj sposobnosti prepoznavanja potencijalno tačnih rješenja Robert Sternberg vidi razliku između kreativnih i onih koji to nisu. Međutim, jedini način da saznamo da li su to zaista i tačna rješenja jeste da ih testiramo i tako im damo stvarnu naučnu ili umjetničku vrijednost. Takođe, psiholozi ističu da osobe visokih kreativnih sposobnosti proizvode više ideja u odnosu na druge. Pri tome se misli na veći broj novih i prikladnih ideja.

Psiholozi koji smatraju da je za razumijevanje kreativnosti važno proučavanje osobina ličnosti stvaralaca navode da kreativne osobe imaju jedinstven sklop ličnosti koji im omogućava da pod određenim uslovima stvaraju nove proizvode. Neki, na primjer, navode da je za kreativnost važan nonkonformistički stav, a da bi se on razvio potrebno je istovremeno razvijati kod ispitanika sljedeće sposobnosti: osjetljivost za probleme (da kreativnije opserviraju stvarnost, da prilaze izučavanju pojava na različite načine, da budu otvorenog duha prema sticanju novog iskustva i da kreativno čitaju), sposobnost da uviđaju probleme i u nedoživljenim situacijama, inicijativnost u toku rješavanja problema, sposobnost odbacivanja irelevantnih činjenica, pronalaženje udaljenih relacija i radoznalost. Drugi psiholozi navode sljedeće osobine kreativnih adolescenata: smjelost u istraživanju, težnja za nezavisnim dostignućem, senzitivnost, radoznalost, nezavisnost u suđenju i mišljenju, nonkonformizam, radikalizam, istrajnost, intuitivnost, introvertnost, razvijenost kreativnih stavova i bogatije rano iskustvo.

Većina istraživača kreativnosti se slaže da se kreativnost u određenoj mjeri može razvijati. Postavlja se logično pitanje zašto je onda, pobogu, kroz obrazovni sistemu ne razvijamo? Odgovor možda ima veze sa sljedećim zaključkom oko kojeg se takođe većina istraživača slaže, a to je da kreativnost nije toliko visoko nagrađena u praksi koliko se vjeruje u teoriji.

Naučnici su složni u stavu da u cijelom svijetu, u svim zemljama, podjednako vrlo mali broj istraživanja se fokusira na oblast kreativnosti. Oni smatraju da za takvo stanje u nauci postoji nekoliko razloga, koji su isprepleteni sa kulturološkim kontekstom. Prvi od njih je stav vlasti prema kreativnim pojedincima. Iako deklarativno podržavaju razvoj kreativnosti, svojim postupcima često pokazuju suprotno. Zapravo, nijedna vlast ne gleda blagonaklono na kritičko mišljenje svojih građana, niti na kreativne ideje. Drugo, kreativnost je teško proučavati, jer je izuzetno široka i nezgrapna oblast koja se često migolji iz ruku nauke. Takođe, zahtijeva dug period za proučavanje i istraživanje, a u vremenu kada je važno što više stvarati i objavljivati postoji malo sluha za ovakva duga istraživanja. Ovo nas vodi ka trećoj prepreci istraživanja kreativnosti, jer ona kao oblast u naučnim istraživanjima nije popularna, i često se nalazi na marginama naučnih interesovanja. Često je izbjegavana, jer se ne smatra ekskluzivnom, teško vas vodi ka istraživačkim fondovima i zaposlenju, i teško je objavljivati na ovu temu u vodećim časopisima. Četvrta prepreka je selekcija studenata koji bi se sa naučnog aspekta bavili kreativnošću. Tokom svog akademskog školovanja većina izuzetnih studenata je uključena u programe koje preferiraju ili vode njihovi mentori, koji su pri tome često više fokusirani na doprinos studenata njihovom polju istraživanja, umjesto razvoju njihovih kreativnih ideja, smatra Sternberg. I kao petu prepreku, navodi efekte popularizacije, gdje se na predmetima na kojima se izučava kreativnost ne zadaju rigorozni testovi, i više se kreativnost dovodi u vezi sa komercijalizacijom, nego sa pravom naukom. Međutim, uprkos svim navedenim preprekama, postoji sve veći broj istraživanja na polju kreativnosti i razvija se sve veći broj teorijskih koncepcija različitih autora. Na narednim stranicama predstavićemo ukratko najznačajnije teorijske postavke u oblasti kreativnosti, kao i rezultate istraživanja u oblasti njenog razvoja.

To je sposobnost izvođenja neobičnih, ali svrsishodnih odgovora i kao takva ona je jednako važna za svako biće koje čuči u đaku. Ne bi trebalo biti važno koje su njihove intelektualne sposobnosti i da li su prosječni ili uspješni u svojim školskim postignućima jer je za naše biće stvarati isto što i biti. Zato bi stvaralaštvo trebalo biti dozvoljeno svim učenicima. Naravno, ako želite da tvrdnja „od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“ bude istinita. Potrebno je stvoriti uslove, ne samo za njeno ispoljavanje, već i za njen razvoj, a dokaz da se može razvijati pokazala su brojna naučna istraživanja. U nekim drugim zemljama. Jeste li se ponadali da su to naša istraživanja? I ja sam. Ali nisu. S druge strane, naučna istraživanja nude podatke koji ukazuju na tendenciju opadanja stvaralaštva kod djece tokom njihovog odrastanja, a samim tim i školovanja. Ovakve podatke možete naći i u našim istraživanjima. Jeste li se ponadali da nisu naša? I ja sam. Ali jesu. Možda je dobar momenat da sad pomenem da se kod nas stvaralaštvo ni sa velikim S ni sa malim S ne razvija. Čisto da se ne nadate. Djeca predškolskog uzrasta su mnogo spontanija i sklonija stvaralačkom mišljenju, neopterećena mogućim greškama u svom stvaralačkom pohodu. Greške su izvjesne kada govorimo o procesu stvaralačkog rješavanja problemskih situacija. A problemskih situacija ima u školi. Zapravo, trebalo bi da ih ima.

Sada kada znamo šta određuje stvaralaštvo, postavlja se pitanje zašto je značajno stvaralašto? Osim za razvoj našeg bića. Ali društvo se rijetko kada zanima za naše biće. Ipak, imamo sreće ovaj put jer je stvaralaštvo značajno i za samo društvo. Zato što su svi produkti, zahvaljujući kojima čovječanstvo danas živi duže i lagodnije, nastali u glavama pojedinaca koji su imali vizije, ideje i snage da ih realizuju. U glavama pojedinaca u kojima je preživjelo njihovo biće. Upravo tim pojedincima čovječanstvo duguje zahvalnost. Mogli bismo kazati da stvaralaštvo vuče razvoj civilizacije. Ali postavlja se pitanje, ako je tako značajno zašto se onda ne razvija u većoj mjeri?!

To nas dovodi do pitanja obrazovanja. Interesantno je uočiti da se ispoljavanje stvaralačkog ponašanja smanjuje već u nižim razredima osnovne škole. Dominira konvergentno mišljenje gdje se traži jedan tačan odgovor, reprodukcija znanja poznata i kao bubanje napamet, odsustvo kritičkog i kreativnog mišljenja kao i bilo koje forme mišljenja. Obrazovanje bi trebalo upravo razvijati sve navedeno što slijedi nakon pojma „odsustvo“. Zašto obrazovanje ne razvija stvaralašto? Tradicionalni obrazovni sistem često se opisuje kao rigidan. Istraživanja profila studenata koji izaberu nastavnički poziv ili nastavnika takođe ukazuje na rigidnost u mišljenju i sklonost ka konvencionalnim oblicima ponašanja.

U našem obrazovanju daroviti učenici su gotovo kao jednorozi. Postoje, ali ih ne vidite. Ako ih ne vidite onda mora da ne postoje. Logično. Pitanje je zašto ih naš obrazovni sistem isključuje, kada znamo da upravo zahvaljujući dostignućima briljantnih umova dolazi do razvoja civilizacije i pomjeranja granica sveukupnog ljudskog saznanja. Još je čudnije kada se uzmu u obzir rezultati istraživanja, koji govore o pozitivnim stavovima u radu sa jednorozima. Pardon, sa darovitim učenicima. Moramo se složiti da ovi učenici imaju pravo na lični razvoj, iako on izlazi iz granica prosječnog. Teško je oteti se utisku da školski sistem ima određenu donju i gornju granicu prosjeka. Sve ispod i iznad toga prepoznaje se kao drugačije i — sada nastaje paradoks — nastoji se uklopiti u prosjek. Djeca sa poteškoćama u razvoju imaju stručnu pomoć (individualni nastavni plan i program, lični asistent) kako bi što više svoja znanja i sposobnosti približila donjoj granici prosjeka koja je njima, nažalost, često teško dostižna. S druge strane, darovitim učenicima se ne prilagođava nastavni plan i program, jer su njihove intelektualne sposobnosti i više nego dovoljno razvijene da mogu savladavati postojeći, pa čemu ga onda mijenjati, a i lični asistent je nepotreban. Nemaju anđele koji bi se bavili ličnim razvojem njihovog bića. Ako se neko i bavi njima to sigurno nisu anđeli jer nastoje da ih prilagode i uklope u prosjek, da se što više približe gornjoj granici prosjeka, što je njima prenisko i naravno da pružaju otpor kad ih „guramo u tom smjeru“, tj. prema dolje.

Konačan odgovor na pitanje kako pomjeriti gornju granicu razvoja stvaralaštva u obrazovnom sistemu i dalje nemamo. Da li ćemo to postići reformom obrazovanja, tako što će se uključivati razvoj kritičkog mišljenja, metakognitivnih sposobnosti i stvaralaštva u ishode i ciljeve u nastavnim planovima i programima? Da li inkluzijom, kojom će se obuhvatiti rad i sa darovitim učenicima, da se pomogne i njima kako bi se približili sopstvenim maksimumima, a ne samo onim dometima definisanim obrazovnim programima? Potraga za odgovorima na ova pitanja je problem od suštinske važnosti i o njima ćemo više govoriti na stranicama ovog časopisa u narednim brojevima.

Odgovorima na ova pitanja ne treba da se radujemo samo mi, koji smo direktno uključeni u njihovo traženje, već i brojne buduće generacije kojima će oni pomoći da otključaju vrata sopstvene kreativnosti i time na najdirektniji mogući način promijene sebe, sopstveno okruženje, pa i cijeli svijet ako treba. Zašto da ne? Možda nam sve ovo sada izgleda kao naučna fantastika, ali i mnoge druge stvari su tako izgledale dok kreativni pojedinci koji su uz to imali i dovoljno tvrdoglavosti nisu našli način da ih iz svijeta mašte prevedu u stvarnost. Dan kada ćemo imati nekog novog Teslu koji neće morati da ide u Austriju i Ameriku već će svoje ideje realizovati ovdje možda i nije tako daleko kako nam se čini. Ali da bi on što prije došao svi mi moramo, makar u našem najužem okruženju, da doprinesemo da se kreativnost ne gleda kao potencijalna stigma već kao investicija. A to i nije tako nemoguće.

Ovaj tekst je objavljen u prvoj broju časopisa Talas.