Magičnih 3%

Piše: Jelena Kojović Tepić

Da bi se ozbiljno razmišljalo o „kulturi“ na televiziji i kritikovalo kako je nema i kako bi moralo da je bude više, potrebno je sebi objasniti šta je kultura. Probali? Naravno da jeste, i već na prvih nekoliko stepenica, ukoliko ste iole skloni kritičkom promišljanju, posrnuli uz zaključak da ono što JA smatram kulturom nikako nije nešto što je opšteprihvaćeno kao „kultura“.

Televizija je popularni medij, ako ćemo iz „kulturnog“ aspekta — pop-kulturni medij. A pop-kultura je ono što se dopada većini. Šta danas voli većina? Brutalno banalne rijalitije, turbo-folk (ili turbo-dens, ako ćemo uvozno), eventualno političke emisije gdje regionalne zvijezde vlasti i opozicije jedni drugima psuju sve po spisku, što eksplicitno, što implicitno? Je li to kultura? Ili, opcija B, većina, koja pažljivo prati pomenute sadržaje (ali to krije od javnosti) obično kulturnom smatra beskrajno dosadnu reinterpretaciju klasika svih vrsta umjetnosti, osijedjele pjesnike s tragovima peruti na mišje sivim ramenima sakoa, koji zagledani u nebo kunu sudbu kletu svog naciona ili uzdišu za mrtvom dragom, art-filmove u kojima se on i ona gledaju na obali ustalasanog mora u sumrak, gudački kvartet kakve obično slušamo na dan žalosti. A neće biti ni to? E, sad kad smo zaključili da zapravo ne možemo definisati šta je kultura, usudiću se da pričam o vlastitom televizijskom iskustvu pravljenja emisija o kulturi — mnogo lakše je reći o umjetnosti, iako to nije samo to, zar ne? — dugom 18 godina.

Toliko dugo na Javnom servisu RS radim emisije ove vrste. I pamtim svakakva vremena. Počela sam da radim kad nismo imali kablovsku televiziju niti zakone o pravima emitovanja, pa smo ili gledali domaće studijske emisije u kojima se obično pričalo o umjetnicima koji se bave nacionalnim usudom ili krali programe velikih svjetskih kuća i uživali u BBC-jevim dokumentarcima ili holivudskim filmovima. RTRS, tadašnji SRT, imao je jednu emisiju sedmično, subotom po podne (tako se inovativno i zvala — „Subotom popodne“), koja je trajala četiri sata i unutar koje su emitovani SVI sadržaji o ljudima koji se bave stvaranjem, od učiteljica u penziji koje iz hobija oslikavaju staklene tegle, preko estradnih zvijezda, ponekog sportiste, do dobitnika NIN-ove nagrade koji su gostovali po Republici Srpskoj.

Ja tad o televiziji nisam znala ništa i snimala sam intervjue s piscima kojima sam se divila kao klinka, srećna što imam priliku da ih uživo upoznam. U okviru te emisije su se, tako, mogli čuti moji intervjui sa Ljubomirom Simovićem, neposredno naslonjeni na promociju novog spota Van Goga ili, što se takođe dešavalo, Cece. Nešto kasnije, odvojeni su zabavni i kulturni program i lako je pogoditi ko je s terminima emisija i produkcionim uslovima izvukao deblji kraj. Već tada sam se prvi put suočila s problemom da televizija kao medij uvijek računa na sliku, a književnost, koja je prvobitno bila jedina umjetnost o kojoj sam se osjećala pozvano da govorim, na riječ. Što se tiče redakcije kulture, koja se tad već formirala, iako sa smiješno malim brojem ljudi, muku smo mučili s formom izražavanja. Bilo je raznih pokušaja da se snimi video-materijal, što apstraktniji, koji atmosferom može da budi slične asocijacije i emocije kao djelo o kom se govori, ali ubrzo smo shvatili da se time, uprkos OGROMNOM trudu — na primjer, da bi se pošteno pripremile slike, tzv. pokrivalice, za jednu pjesmu pročitanu u programu, potrebno je dva dana ozbiljnog rada u koji su uključeni novinar, snimatelj i montažer — ne dobija mnogo. I dalje su emisije gledali isti ljudi koji ih gledaju i bez tog truda, ljudi koji su željeli da ČUJU misao osobe koju predstavljamo. Kad smo počeli da dobijamo podatke o gledanosti, shvatila sam da je moje emisije gledalo oko 3% stanovnika RS, bez obzira na to koliko smo se trudili da im poboljšamo vizuelni identitet. Povremeno je bilo pokušaja da se gledanost podigne, mahom dovođenjem likova koji koketiraju s pop-kulturom, a bave se umjetnošću, i to je, što se tiče gledanosti, obično imalo efekta, ali smo se i ostatak redakcije i ja osjećali kao da varamo i sebe i gledaoce. Došla sam do zaključka da je priča o umjetnosti, ponajviše, oslonjena na riječ, ili, ukoliko se radi o vizuelnoj umjetnosti, riječ praćenu ilustracijom djela o kom se govori. I to je, otprilike, bilo to. Potrebno se za svakog sagovornika što ozbiljnije pripremiti, upoznati se s njegovim djelom i to je jedino što igra ulogu u kvalitetu emisije. Ukoliko se pokuša emisija učiniti dinamičnijom, „televizičnijom“ (znate, ono, prekidanje sagovornika poslije dvadesetak sekundi, brža promjena kadrova snimanja, uvođenje tabloidnih pikanterija ili radikalnih sukoba mišljenja, ako može s vrijeđanjem jer to ljudi vole da vide), po pravilu se gubi na onom što je moj primarni cilj — fokusiranje na umjetnost i njeno tumačenje. Usput sam pokušavala da saznam kako to rješavaju velike, bogate, ozbiljne kuće. I gle paradoksa, ako izuzmemo velike produkcije, prvenstveno romansirane biografije važnih likova, dokumentarne filmove i druge sadržaje u kojima je broj imena na odjavnoj špici veći od ukupnog broja zaposlenih na RTRS-u, svi su se suočavali s istim pitanjem, a to je — da li je moguće napraviti dobru emisiju iz kulture koja će biti televizijski prihvatljiva, ili, da kažemo precizno, koja neće biti dosadna. I znate šta su manje-više svi zaključili? Nije. Prosto zato što se suština televizije, makar onog što danas razumijevamo kao televiziju, kosi sa suštinom onog što je umjetnost. Televizija je zabava, razbibriga, opuštanje, a umjetnost sve suprotno tome. Zato se emisije iz kulture na svim javnim servisima na svijetu finansiraju od novca koji kuće zarade na emitovanju drugih, zabavnih sadržaja. A emituju se zato što po propisanim zakonima moraju da se emituju. Zato emisije iz kulture nikad i nigdje nemaju veliku gledanost i kao takve nisu marketinški pokrivene. Zato su emisije iz kulture nužno elitističke, izuzev kad govore o pop-kulturi, a kad govore, onda više nisu emisije iz kulture, nego zabavne emisije.

Sve ovo je bila prilično uopštena priča. A kad nju smjestite u realne okolnosti, u RS, sa umjetničkom scenom onakvom kakva je, na RTRS, onakav kakav je, onda ćete možda razumjeti zašto kad promovišem svoju emisiju, uvijek napomenem da je dosadna i da nije za one koji bi da se odmore i razonode. Ponekad kažem i da skoro sve svoje gledaoce lično poznajem, ali za to obično dobijem kritiku menadžmenta kuće, pa se suzdržavam.

Ako zanemarimo terapeutski učinak koji emisije o umjetnosti ovdje imaju i na goste i na mene, da se izjadamo jedni drugima i da nas neko pristojno sasluša, ono što se kod nas možda razlikuje od „velikog svijeta“ jeste činjenica da je televizijom moguće dati medijski prostor ljudima koji ga zaslužuju, a nemaju ga u ovom sistemu vrijednosti i tako im možda pomoći. Jer, ovo je zemlja u kojoj se, izuzev šačice umjetnika koji primaju budžetske plate i onih nekoliko (mahom vizuelnih stvaralaca) koji svoja djela prodaju u inostranstvu, od umjetnosti ne zarađuje. Samim tim, čitava priča dobija nadrealan predznak, jer su njeni učesnici, pa i ja zajedno s njima, tu samo zato što to vole. Ili što ne umiju drugačije.

„Art mašina“, studijsko pričanje o umjetnosti i kulturi uopšte, o fenomenima koji je čine, već ima ozbiljan staž i ozbiljnu publiku. S minimalnim produkcionim uslovima, jednom sedmično pruža priliku ljudima iz ove branše da kažu šta misle. Prvih nekoliko godina, dominirali su razgovori o problemima. U jednom trenutku shvatila sam da je ta priča besmislena, jer je svaka emisija imala isti epilog: nakon nekoliko uvodnih rečenica, ljudi su se obrušavali na sistem koji im onemogućava da rade svoj posao i na beskrajni nedostatak novca. Tako je jedne godine gostima bilo zabranjeno da kukaju ukoliko nemaju konkretan i izvodljiv prijedlog kako stvari mogu da budu bolje. Onda sam shvatila da želim da razgovaram prvenstveno s ljudima koji su konstruktivni i koji stvaraju, uprkos lošim okolnostima u kojima su se zadesili, a realno, svi koji se bave umjetnošću ovdje su u lošim okolnostima. Kroz promjene u emisiji, mijenjalo se i moje mišljenje i o našoj kulturi i o nesrećnoj vezi kulture i televizije. Danas znam da veliki broj ljudi moju emisiju gleda na internetu, što uživo, što naknadno. Sve je manje onih, ako izuzmemo penzionersku populaciju, koja sjedi ispred televizora s daljinskim u ruci i gleda domaće programe. A oni koji će uložiti trud da na mreži nađu emisiju iz kulture na RTRS-u jesu oni koji to žele da gledaju, ne slučajni prolaznici koji mijenjaju kanale i koji će pritisnuti drugi broj čim čuju rečenicu dužu od prostoproširene. Ta me činjenica unekoliko rasterećuje.

Znam da postoje ljudi kojima je to potrebno. I znam da su spremni da zanemare siromašan studio, nedostatak slike, nesavršenu rasvjetu ili nedostatak „zvučnih“ imena, jer žele da čuju našu stvarnost, makar i tu nadrealnu, posvećenu donkihotima tranzicionog društva. Mislim da je sada osnovni izazov ne potcijeniti gledaoca, pogoditi temu koja njega zanima i imati pametne goste, a nedostatak „zabave“ u ovoj vrsti programa više nije problem. Ovo je vrijeme u kojem je veliki broj lokalnih medija potpuno izbacio umjetnost iz svojih sadržaja, jer to ne prodaje novine ili televiziju. Samo rijetki entuzijasti, kojih, srećom, još ima i u Banjaluci, i dalje pišu ili snimaju priče iz kulture. Većinom se međusobno poznaju i sarađuju, dijele informacije, kontakte, teme. Uostalom, kao i gledaoci. Tri procenta građana ove zemlje zanima se za takve teme. Tri. Što je i dalje mnogo, mnogo više od budžetskog izdvajanja za kulturu. Kako nam je, dobri smo. Zar ne?

(Tekst Jelene Kojović Tepić objavljen je u Talasu #5, čiji je temat televizija)