Nema revolucije bez krvi i zmajeva
Kako je „Pjesma leda i vatre” promijenila svijet fantastike
Malo je pisaca tokom digitalne ere tako uspješno pokorilo svijet žanrovske književnosti i popularne kulture uopšte kao što je to učinio američki pisac Džordž R. R. Martin sa svojim serijalom „Pjesma leda i vatre”, sasvim sigurno jednom od najvažnijih književnih djela na prelazu milenijuma.
Nošena uspjehom pisane verzije, uslijedila je jednako uspješna televizijska ekranizacija, pod nazivom „Igra prestola“, koja je junake Martinove epske sage pretvorila u globalni pop fenomen, čija je popularnost odavno nadrasla granice žanrovske literature unutar kojih je nastala prije skoro dvije decenije.
Desetine miliona prodatih primjeraka knjiga, desetine miliona gledalaca serije, fanatično pleme obožavalaca koji putem društvenih medija pretresa svaku sitnicu vezano za predmet svoje ljubavi, ulazak pojmova iz serijala u svakodnevni jezik moderne društvene komunikacije, brojne reference kroz druge segmente kulture, još brojniji sljedbenici i imitatori Martinovog književnog stila i čitav niz drugih faktora koji svake godine pomjeraju percepciju masovnog prihvatanja jednog događaja koji je do juče bio poznat samo uskom krugu fanova.
Ono što je najvažnije jeste činjenica da je u slučaju Džordža R. R. Martina riječ o rasnom majstoru pisane riječi koji se dosljedno drži sopstvene umjetničke vizije, bez obzira na to što se posljednjih godina nalazi razapet između pritiska izdavača zbog komercijalnog uspjeha i sve veće gladi publike za konačnim rješenjem njegove sage.
I ne pokazuje, ako je suditi po intervjuima i njegovim blogpostovima, da će popustiti na tom polju svog rada, bez obzira na veličinu očekivanja svih učesnika njegove književne avanture.
Hronologija jednog uspjeha
Martin, po svom priznanju veliki poštovalac Tolkina, Roberta Hauarda, Stivena Donaldsona, Džeka Vansa, Roberta Džordana, u vode epske fantastike ušao je sredinom devete decenije prošlog vijeka. Već etabliran pisac fantastike i horora, koji se tokom 70-ih i 80-ih ovjenčao brojnim nagradama za priče „Pješčani kraljevi“ i „Portreti njegove djece“ te romane „Svjetlost dana“, „Grozničavi snovi“ nakon komercijalnog i kritičkog sloma njegovog romana „Pjesma sudnjeg dana“ napravio je skoro pa decenijsku književnu pauzu, tokom koje se uglavnom bavio pisanjem scenarija za Holivud i televiziju.
Razočaran stalnim odbijanjem scenarija i neadekvatnim budžetima za njihovu realizaciju početkom 90-ih počinje pisati roman prvobitno nazvan „Avalon“, inspirisan kratkom idejom za priču o dječaku koji prisustvuje pogubljenju mačem, a potom nalazi štene džinovskog vuka.
Prvobitna ideja se u njegovom slučaju sve više razvija, a roman dobija i „višak materijala” od nekih 1000 stranica, tako da Martin po sopstvenom priznanju donosi odluku da piše trilogiju nazvanu „Pjesma leda i vatre“. Prvi roman u zamišljenoj trilogiji nazvan „Igra prestola“ izlazi iz štampe 1996. godine i privlači pažnju publike u žanrovskim krugovima, najviše zbog preporuke na koricama napisane od strane sad već pokojnog velikana epske fantastike Roberta Džordana (14-tomni serijal „Točak vremena“).
Po izlasku, daleko od proboja na mejnstrim bestseler liste, roman vremenom uz pomoć tzv. usmene predaje i pozitivnih reakcija na društvenim mrežama sve više širi broj poklonika, a osvajanje glavnih žanrovskih nagrada Lokus i Hjugo polako počinje stvarati temelje današnjeg kulta kod publike.
Duga knjiga u serijalu „Sudar kraljeva“ izašla je početkom 1999. godine u SAD i vrlo brzo se probila na — za fantastiku fenomenalno — 13. mjesto liste bestselera „Njujork tajmsa”, a već sljedeće godine izlazi i treća knjiga iz serijala „Oluja mačeva“ sa preko 1500 strana i debituje na 12. mjestu „Njujork tajmsove“ liste bestselera.
Tad je već bilo jasno da od planirane trilogije nema ništa, pošto zaplet priče sa trećom knjigom nije bio ni blizu sredine, a kamoli razrješenja kompletne radnje. Martin tad najavlje da će kraj serijala doći tek sa sedmom knjigom, a pauza do izlaska četvrte knjige nazvane „Gozba za vrane“ potrajala je do 2005 godine, kad ona napokon dolazi pred publiku i to direktno na prvo mjesto bestseler lista.
A do slјedeće pete i za sada poslјednje objavljene knjige u serijalu „Ples sa zmajevima“ čekalo se još šest godina i ona izlazi tokom 2011. godine. Podijeljena u dva dijela sa punih 1600 stranica u momentu kad Martinova saga već važi za svjetski književno-televizijski fenomen, ona bukvalno čisti konkurenciju i postaje jedan od bestselera godine.
Iako je poslije uspjeha filmske trilogije „Gospodar prstenova“ početkom milenijuma Martin već počeo dobijati prve ponude od raznih producenata za prodavanje prava na serijal, on je tek 2007. godine pristao na ponudu čuvenog kanala HBO da „Pjesmu vatre i leda“ ekranizuje kao TV-seriju, zadovoljan njihovom umjetničkom vizijom (autorsko-producentski tandem Dejvid Beniof i D. B. Vajs), upečatljivim glumačkim kastingom i vrhunskim budžetom (60 miliona dolara) za jedan TV-serijal.
Prva sezona sa deset epizoda koje pokrivaju prvu knjigu serijala „Igra prestola“, po kojoj je nazvan i čitav TV-serijal, izlazi 2011. godine i dobija za djelo iz žanra fantastike nezapamćeno pozitivne kritike i brojne cehovske nagrade što je uz ogromnu gledanost doprinijelo da serija do sada ima već šest snimljenih sezona, dodatno jačajući ionako veliki uspjeh knjiga.
Žanrovska kataklizma
Ono što ovi faktografski podaci ne mogu objasniti jeste suština fenomena, koji je za dvije decenije postojanja izazvao neku vrstu tektonskog poremećaja unutar standardnih obrazaca žanrovske literature i njihove percepcije kod publike. Uz poštovanje prema djelima ostalih etabliranih autora moderne fantastike poput pomenutih veterana Donaldsona i Džordana ili mladih snaga poput Nila Gejmena, Stivena Eriksona i Džoa Aberkrombija, Martinova književna saga predstavlja pravu malu revoluciju unutar žanra, koji je od Tolkinovog „Gospodara prstenova“ čekao djelo koje će postaviti nove standarde i postati prelomna tačka između prošlosti i budućnosti epske fantastike.
Šta je uradio Martin da to postigne? Jednostavnije rečeno, on je žanrovske obrasce ogolio do njihove suštine, zatim ih sa puno hrabrosti postavio u novom rasporedu i više nego vješto prilagodio duhu vremena. Uvodeći u platonski idealizam klasične fantastike brutalno realne prikaze nasilja i seksa, kao nezaobilazan dio narativnog toka, on je iskoristio priliku da svoje junake kreira kao mnogo kompleksnije ličnosti od pomalo naivno-bajkovitih junaka klasičnih majstora žanra.
Precizno gledano, on je u žanrovskom smislu ukrstio standarde epske fantastike (avantura, misterija, natprirodno…) sa standardima istorijskog romana (realizam, obilje nasilja i intriga, dokumentarnost pripovijedanja…), dobijajući kombinaciju koja nadograđuje sve pozitivne i eliminiše negativne elemente oba žanra.
Naravno, nije Martin smislio ništa pretjerano novo, što nisu radili neki drugi autori poput Tada Vilijamsa, Roberta Silverberga, Stivena Kinga ili pomenutih Gejmena, Donaldsona i drugih… Ključni momenat, ipak, bila je nezaustavljiva energija njegove vizije, uvjerljivost svijeta koji je stvorio, vrhunski kvalitet njegove proze u zanatskom smislu i naravno — monumentalni odziv publike.
Pažljivo balansirajući elemente svog književnog rukopisa on je kreirao krajnje upečatljiv svijet koji sa jedne strane liči na već poznate obrasce iz kolektivne arhisvijesti moderne civilizacije, ali sa druge donosi obilje fantastičnih i vrlo originalnih vizija za jedan žanr, za koji se mislilo da je davno rekao sve što ima reći.
Mladen Stajić u svom ogledu o Martinovom serijalu objavljenom u drugom broju almanaha „Književna fantastika“ lucidno primjećuje da su kod Martina „tipične postavke visoke fantastike, sa crno-bijelom vizijom svijeta u kome dobro uvijek pobjeđuje zlo, osjenčene paletom nijansi čija refleksija zavisi od referentne tačke — čitaoca“.
A to je možda ključno objašnjenje za Martinov uspjeh kao pisca, pošto je publika dobila autora koja savršeno barata osnovnim postulatima fantastike (mit, magija i mač), ali koji se sa druge strane ne ustručava da ih kombinuje u drugom stilskom ključu. Preciznije rečeno, on je bio spreman da igra na rizik, a ne na sigurno. Da predvidljivost zamijeni neočekivanim osvježavajući tako žanr rušilačkom silinom cunamija i dovodeći svakog čitaoca u neku vrstu pozicije aktivnog koautora koji njegove junake doživljava na različit način od autora i svih drugih čitalaca.
Pri tome treba pomenuti da knjige iz njegovog serijala bukvalno vrve od gomile likova (sa devet glavnih likova u „Igri prestola“, broj im je povećan na 31 u „Plesu sa zmajevima“) koje on maestralno vodi kroz ogroman broj napisanih stranica bez ijednog momenta gubljenja osnovne niti priče.
Pošto kod njega svako poglavlje priča određeni junak iz svoje perspektive, on je na taj način vješto riješio dvije velike mane žanra — neprepoznatljivost likova i konfuznost pripovijedanja. (Znate onaj momenat, kad se stalno vraćate na pročitano ili objašnjenja na kraju neke obimne knjige.)
Kod Martina je samo jedno čitanje poglavlja nazvanom po nekom od likova njegovih knjiga dovoljno da „uđete u materiju“.
On ili ona vam ostaju kristalno jasno urezani u pamćenju i savršeno uklopljeni u centralni zaplet, svjedočeći na taj način o piščevoj vještini da udahe život svojim junacima. Pretvarajući likove iz mašte u stvarne ljude, nad čijom sudbinom strijepimo, bez obzira na to da li se nalaze na strani za koju navijamo ili suprotno od nje.
Svaki lik se bukvalno kreće od trijumfa do tragedije i svaki junak jednako može biti heroj i zlikovac, što je definitivno promijenilo svijest šireg sloja publike o epskoj fantastici kao djetinjastom žanru sa bezličnim likovima i naivnim zapletima.
„Moj cilj je da učinim likove stvarnim i da ih napravim ljudima, likovima koji imaju dobro i loše, plemenite i sebične osobine dobro promiješane u njihovim prirodama, jer su likovi srce priče, a ja volim čak i zlikovce kao da su moja deca“, rekao je Martin.
To, ipak, ne sprečava Martina da svoju književnu djecu iz knjige u knjigu nemilosrdno ubija ako mu se to uklapa u zaplet, na opšte zgražavanje publike koja se putem serije upoznala sa kompletnom pričom i već stvorila svoje omiljene likove, idealne za „pobjednike“ na kraju sage.
Takođe, ništa manje nije fascinantna ni Martinova vještina u stvaranju svijeta Vesterosa i okolnih zemalja, njihove istorije, mitologije i izgleda. Pejsaži koje opisuje su nevjerovatno realni i vodi se računa o svakoj sitnici do same granice perfekcije. Briljantne opise gradova, zamkova i šuma smjenjuju jednako uvjerljivi opisi rasa, naroda, biljaka i životinja koji nastanjuju ovaj imaginarni svijet kroz istorijski period dug nekoliko milenijuma. (Najtoplije preporučujemo knjigu „Svet leda i vatre — Neispričana povest Vetserosa” napisanu od strane samog Martina, Elija M. Garsije mlađeg i Linde Antonson).
Ukratko, radi se o jednoj savršeno postavljenoj pozornici za igru junaka savršene karakterizacije, koji sa lakoćom čitaoca uvlače u kompleksnu viziju svijeta sa vrlo malo ravnopravnih konkurenata u modernoj epskoj fantastici.
Tri zapleta i jedna radnja
Sama radnja se pripovijeda kroz tri osnovne niti zapleta, koje se polako ali sigurno povezuju u cjelinu kako serijal odmiče ka svom kraju.
Prvi zaplet je nemilosrdni feudalni rat plemićkih kuća oko kraljevskog Gvozdenog prestola Vesterosa uz obilje intriga, sukoba i gomilanja stradalih na svim stranama. Drugi je pokušaj princeze Deneris iz svrgnute dinastije Targarjena da uz pomoć zmajeva i saveznika sa istoka povrati vlast svoje porodice nad Vesterosom. Treći, a sasvim sigurno i ključni, jeste zlokobna prijetnja hladne rase po imenu Tuđini, koja dolazeći iza velikog ledenog zida na sjevernoj granici Vesterosa želi pokoriti kompletan svijet i istrijebiti sve živo. Na putu im stoji samo ratničko bratstvo čuvara zida po imenu Noćna straža.
Između ova tri centralna zapleta, paraleno se provlače i brojni podzapleti vezani za centralne likove serijala, uglavnom pripadnika kraljevskih kuća Targarjen, Stark i Lanister te sudbinama njihovih saveznika/neprijatelja.
Evidentno inspirisan plemićkim ratovima srednjovjekovne evropske istorije (Rat ruža, Stogodišnji rat), najezdama varvarskih naroda poput Germana ili Mongola, vikinškim pohodima, brojnim referencama na žanrovske klasike fantastike i istorijskog romana Martin se ne ustručava ovu raznoliku idejnu podlogu obogatiti, kako orginalnim idejama tako i neskrivenim uticajima dugih žanrova pop kulture poput filma, televizije ili stripa.
Sve to je uz gore spomenutu zanatsku vještinu u profilisanju likova i držanju nevjerovatne dinamike pripovijedanja (dug scenarističkom iskustvu) uz obavezne „klifhengere“ u ključnim momentima, bilo dovoljno da za dvadesetak godina, pet objavljenih knjiga i tri novele vezane za svijet Vesterosa, okrene žanr fantastike naglavačke, stvori armiju obožavalaca jednako fanatičnu onoj okupljenoj oko serijala „Ratovi zvijezda” ili „Zvjezdane staze”, podigne komercijalnost i uticaj fantastike na do tada nezamisliv nivo i natjera milione čitalaca širom svijeta da se mole za njegovo zdravlje i završetak kompletne sage.
Nažalost, planirani izlazak šeste knjige „Vjetrovi zime“ planiran za kraj prošle godine nije se desio, a po riječima samog autora on, „bez obzira na veliko žaljenje“, nije ni blizu završetka serijala, što zbog insistiranja na održavanju kvaliteta prethodnih romana, što zbog brojnih obaveza prema izdavačima, HBO kanalu i publici, nastalim zbog uspjeha serijala.
Ovaj zastoj u radu stvorio je mnogo problema televizijskoj verziji, koja će novom, sedmom sezonom, čija je premijera zakazana za 24. april ove godine, po prvi put radnjom prestići zaplet knjiga.
Tako je, sa Martinovim blagoslovom, moralo doći do odstupanja od književne vizije, što je brojne poklonike knjiga dovelo bukvalno do ivice strpljenja i poplave „teških riječi“ na njegov račun putem društvenih mreža u posljednje dvije godine.
Martin je, sudeći po izjavama i rijetkim intervjuima, odlučan da završi serijal sedmom knjigom, ali i da ostvari zacrtani plan da ispriča priču od početka do kraja, bez nasilnog skraćivanja, kako bi ona stala u planirani broj knjiga, bez obzira na nestrpljenje publike. Ako je suditi po onom što je već stvorio sa magnum opusom svoje karijere, on je čovjek kojem se mora vjerovati na riječ, posebno pisanu. A ko je čitao ili gledao seriju, dobro zna šta stvarno znači moto kuće Stark: „Zima dolazi!“
Ako vam se svidio ovaj tekst razmislite da naručite štampano izdanje časopisa „Talas“. Samo nam se javite na imprimatur.izdavastvo@gmail.com. Časopis „Talas“ izlazi svaka tri mjeseca i može da se nađe u svim knjižarama „Kultura“ u Banjaluci, Tuzli i Sarajevu. Talas možete podržati na www.patreon.com/talas. Za bitcoin donacije tu je adresa 32SMVoUe5muMy4Bcten6Bt24mH1tmWJeH1.
