Za Talas #2 piše Boris Milanović
Nerazumijevanje rađa nerazumijevanje, te tako i ti ne razumiješ ljude u domovini. Pa zar zaista vjeruju u sve te priče kojima ih svakodnevno bombarduju?! Mrze političare, ne vjeruju im, ali je potpuno u redu plasiranje mržnje sa državnih medija. Ne razumiješ ni lokalce u zemlji u kojoj radiš — bogati su, uspješni, ali, eto, nemaju ono nešto, ne urlaju po kafanama, ne piju do sitnih sati, ne znaju za provod. Imaju pare a troše ih na neshvatljive gluposti. Koliko ne razumiješ ni svoje ni njihove, tako ni tebe niko ne razumije, te ostaješ zaglavljen u limbu osmijeha, jeftinih poklona i odgovaranja na uvijek ista pitanja o životu tamo.
Počne uvijek na isti način. Prvo primijetiš da nešto ne valja. Odjednom više ne možeš da se uključiš u razgovore koji te okružuju, ne možeš da shvatiš stvari koje ti govore. Ne da shvatiš, tačnije bi bilo reći da svariš. Kriv je uvijek neko drugi. Krive su neke nevidljive, daleke sile, koje se nikada ne manifestuju direktno, već uvijek kroz neke druge agente, domaće izdajnike, drevne neprijatelje. Možeš i fakultet da završiš, ali shvatiš da za tebe i dalje neće biti posla jer, eto, kriza je, neko je tamo drugi nešto uradio, nešto skrivio. A možda jednostavno nemaš prave ljude ili pravi rodovnik. Propadne jedan konkurs, propadne ih još petnaest. Vrlo brzo shvatiš da za tebe, u tvom gradu, među tvojim ljudima — jednostavno više nema mjesta.
Svako se sa tim saznanjem bori na svoj način. Potežu se nekakve veze i vezice, trpe se svakakva obećanja. Ili se učlaniš u neku stranku — možda neće pomoći, al‘ svakako neće ni odmoći. Vrijeme prolazi, a laži se gomilaju — danas, sutra, podmaži ovome džep, gledaj kako ćeš, u međuvremenu, evo, odradi ovdje onaj poslić, ovaj, probaj da naplatiš pa čekaj pare. Ni opijati ne pomažu, u zavisnosti od budžeta balansiraš između alkohola i droga, plešeš magični ples između strave svakodnevice i užasa mamurluka. Ubija te baš ta svakodnevica: kako potrošiti dan, kako biti koristan, kako se sakriti od sažaljivih pogleda roditelja. Znaš da ni oni nemaju da ti daju za petak veče, a i sa voljenom osobom bi da pobjegneš negdje.
I to je taj trenutak kad prevagneš — slušaš priče o ovom i onom na kruzeru, ona je postala stjuardesa, onaj je počeo kao konobar u nekom hotelu, pa je sad šef, samo da vidiš kako mu dobro ide. Nešto prsne u tebi pa upališ računar i jednom za promjenu umjesto upornog skrolanja Fejsbuka proguglaš malo to. I zaista, svašta se može naći. Ima tu i crnčenja, ima i krvavog rada. Možda čak ima i nečeg u struci — nije baš plaćeno kao što je lokalno stanovništvo plaćeno, al‘ ono, kakva struka takva i plata. U svakom slučaju, bolje nego kući.
Apliciraš, čekaš, pa i zaboraviš na šta si sve aplicirao, vrijeme ide, ali barem se trudiš. Odjednom, niotkuda, u Canetovom stilu, jedan poziv promijeni sve. Skajp intervju, zarđali engleski, gramatičke greške, laži: ma mogu, kako ne mogu, ma i to mogu, da, normalno da sve to mogu, nisam ja kao drugi kandidati. I gle — primljen si! Slavlje kući, velika žurka sa prijateljima, ćale pristavlja i životinju po izboru na ražanj, iako nema para, iako ti trebaju pare za put, ali ne ide dijete svaki dan u svijet. Kriju se suze, koje teku možda i gušće od obećanja, ali sada od tebe ka drugima. Traži se nekakva davno izgubljena familija i rasijani prijatelji, da ima ko da ti se nađe, pa pobogu uvijek imamo nekoga u bilo koji ćošak svijeta da se ide.
Dolazi i taj dan, dan velikog putovanja. Loše spavanje noć prije, nervoza i ljubljenje najbližih. Više nema nazad — karta je kupljena, možda i prvi put letiš avionom. Gubiš se po aerodromima, engleski nikad gori, ali spašava glavu, bar znaš naći toalet, kafu, utičnicu za punjač. Nadaš se da će prtljag stići živ i da ćeš ti stići živ. Kada stigneš na odredište, pronalaziš nekako posao, gubiš se po javnom prevozu, sjedneš na pravi metro, ali u suprotnom pravcu, a kasno to shvatiš pa izgubiš sate dok se ne vratiš nazad. Neprestani razgovori preko Skajpa sa roditeljima, prijateljima, voljenim osobama. Sam si, pa makar i imao neku daleku familiju i nekakve porodične prijatelje — sam si. Ali nekako krene lakše, dan za danom, upozna se neko na poslu, možda se i prebaci pokoja, jezik je sve elastičniji pa lakše prevali neke riječi. Ne može prebaciti baš one koje želi, na onaj način, sa onim značenjem — i viceve moraš da prevedeš, pa ispadaš glup jer nije smiješno, stvarno nije.
*****Rad našeg časopisa možete podržati kupovinom Talasa u knjižarama Kultura, ili putem internet prodavnice izdavačke kuće Imprimatur (LINK)*****
Vremenom počneš i da uviđaš i širu sliku. Okružen si svakodnevno svim tim mračnim silama o kojima su ti toliko pričali kod kuće, tim vjekovnim neprijateljima — onima — i shvataš da se muče, i da su usamljeni, i da su pobjegli iz nemaštine baš kao i ti. Pričaš to užasnutim roditeljima koji se sve više brinu i ništa ne shvataju. Dođeš kući na prvi godišnji, prepun jeftinih poklona i sa nešto sitne love u džepu pa pričaš i pričaš i pričaš o svim utiscima. Po stoti put odgovaraš na pitanje „I? Kako je tamo?“ sa „Standard, he he“. Ispituješ sve sebi drage osobe kako je njima. I kući je standard, samo na drugi način: ovaj aplicirao za posao, onaj dobio jubilarnu 50. odbijenicu te je zgnušan napisao jako oštar post na blogu, eno, sto ljudi šerovalo. Jedan se dokopao Amerike u međuvremenu, evo sad ću mu slati poruku na Vatsapu, daj sel da lupimo, tako. Vrijeme stalo, iste priče, isti krivci na dnevniku, para još manje nego kad si otišao. Nije ti jasno kako, kad te iste krivce srećeš na poslu, u zgradi, u naselju i ništa im nije bolje od tebe.
Koliko ne razumiješ ni svoje ni njihove, tako ni tebe niko ne razumije, te ostaješ zaglavljen u limbu osmijeha, jetinih poklona i odgovaranja na uvijek ista pitanja o životu tamo.
Jedno pitanje te uporno kopka što više živiš u tuđini: „Kako ljudi mogu tako jednostavno i lijepo da žive i kako im tako malo treba da budu sretni?“ Pitaš se što to nikada neće moći tako kod kuće, zašto ljudi nikada neće biti tako jednostavno sretni, zašto je grijeh pjevati na ulici, plesati, radovati se. Pogledaš dnevnik, udarna vijest pobjeda lokalnog fudbalskog kluba. Ponešto iz svijeta. Nešto ekonomije, prošarano politikom, zaliveno vremenskom prognozom. Niko im nije kriv za neke probleme, sami drže svoju sudbinu u rukama. Nema mržnje, nema krvi, nema svakodnevnog prisjećanja na zaklane ovdje ili ondje, u ovom ili onom vijeku.
Sad već radiš i nekoliko godina na tom poslu, ali neke stvari se ne mijenjaju. Možda si savladao i jezik i radiš u toj firmi krvavo kako bi zaslužio iste uslove kao i lokalci. Promijeniš firmu, šefa, ali sve ostaje isto — čudno se zoveš, dolaziš iz zemlje za koju nikad nisu čuli, imaš čudan akcenat. A čudni su i oni, ne interesuju ih davne bitke, nemaju pojma ko su velikaši kojima su te davili čitav tvoj život, a živo ih i zaboli za tvoj lokalni klub. Boriš se ko pas i radiš od jutra do sutra da im pokažeš da možeš koliko i oni, ako ne i više, ma ništa ti ne predstavlja problem. Ljude dijeliš na dobre i zle, one koji su tu da ti pomognu i one koje ne zanimaš. Ove prve čuvaš kao malo vode na dlanu, ove druge otpiliš. Ali ne pripadaš. I nikada nećeš.
Ali još je gore kada dođeš kući ili onome što si nekad zvao kućom — već počinješ da brkaš mjesta — kažeš kuća, a misliš na ono gdje radiš i spavaš. Ta greška roditelje skupo košta, donosi im još jedan uzdah u dugom nizu i još koju suzu iz očiju koju hitro probaju da sakriju, ali ne mogu, znaš dobro, dobro znaš kakva je to greška. I slušaš dnevnik i gledaš ih kako se nerviraju kako su krivi i ovi i oni, te neki drugi agenti, domaći izdajnici ili drevni neprijatelji. Pokušavaš da im objasniš da to jednostavno nije tako, da niko od tih nabrojanih ni ne zna za tvoje postojanje niti ih boli briga, ali ne ide, to se ne ispravlja dok i sami ne budu u tvojoj koži, a nikad neće. Sa prijateljima isto, svaki komentar peče, iako progutaš, jer ne znaš šta da kažeš na takvo nešto, šokiran što to slušaš od ljudi u koje se kuneš i koje voliš.
„Tebi je lako, ti radiš vani.“ „Ti meni pričaj ko je kriv što nemam posla, a plaćaju te oni, znaš ti dobro koji.“ „Ode malo vani, odmah krene nešto pametovati“…
Nerazumijevanje rađa nerazumijevanje, te tako i ti ne razumiješ ljude u domovini. Pa zar zaista vjeruju u sve te priče kojima ih svakodnevno bombarduju?! Mrze političare, ne vjeruju im, ali je potpuno u redu plasiranje mržnje sa državnih medija. Ne razumiješ ni lokalce u zemlji u kojoj radiš — bogati su, uspješni, ali, eto, nemaju ono nešto, ne urlaju po kafanama, ne piju do sitnih sati, ne znaju za provod. Imaju pare a troše ih na neshvatljive gluposti. Koliko ne razumiješ ni svoje ni njihove, tako ni tebe niko ne razumije, te ostaješ zaglavljen u limbu osmijeha, jeftinih poklona i odgovaranja na uvijek ista pitanja o životu tamo.
Shvataš da ne pripadaš. Opet. Ili se prisjetiš, jer si zaboravio u vrevi poslovne svakodnevice te neke daleke zemlje. Možda prije za tebe nije bilo mjesta, ali sada više ni ne pripadaš. Porodica te ne razumije, a prijatelji te ismijavaju. Najbolje bi bilo kada bi samo mogao da potrošiš pare i odeš što prije. Smetaju im i strane tablice na automobilima, smeta im markirana odjeća, smeta im noviji telefon. Počne da smeta i to što pare zarađene u daljini, trošiš u toj nekoj „svojoj“ zemlji, u tom prostoru očaja i suza. Ne pripadaš kući, u kojoj god zemlji ona bila. Sve što ti ostane jeste nada da će se djeca asimilovati, zvaće se onako kako treba da se zovu djeca u tuđini. U ono tvoje djetinjstvo ih nećeš slati, jer ni ti ne pripadaš tamo, a kako li će tek oni. Plaši te smrt u toj nepoznatoj, hladnoj, neprijateljskoj zemlji, ali jednu stvar znaš i čvrsto je se držiš — ipak je mnogo, mnogo bolje od one strave svakodnevice iz koje si pobjegao.
*****Rad našeg časopisa možete podržati kupovinom Talasa u knjižarama Kultura, ili putem internet prodavnice izdavačke kuće Imprimatur (LINK)*****
