Pukovnik ludog konja

Piše: Siniša Stanić

Boru Jankovića prvi put sam sreo u ratnoj Banjaluci 1995. godine, u „misterioznom“ Udruženju srpsko-slovačkog prijateljstva. Ovako je to bilo: Moj dobar drug i muzičar Igor Batoz i ja odlučili smo tada da se malo aktiviramo. Okolo je bjesnio rat i svašta nešto, a nama je palo na pamet da osnujemo bend, vježbamo i sviramo, pa smo se dali u akciju traženja prostora za probe. Čudno je da je Banjaluka te godine bila potpuno prazna, znači 99,9 posto mogućih lokacija za probe bilo je „slobodno“, ali na kraju ipak nismo uspjeli u svom naumu.

U jednom od tih pokušaja promuvali smo se zgradom u kojoj je nekada bio kultni muzički klub Sebastijan i negdje na spratu naletjeli na vrata sa pločicom „Društvo srpsko-slovačkog prijateljstva“. Kuc-kuc, uđemo, a unutra nas dočekaju nekakvi ljudi koji su djelovali prilično iznenađeno i pomalo prepadnuto nenadanom posjetom. Dobar dan, dobar dan, mi se predstavimo i objasnimo ko smo i šta hoćemo. Oni kad su čuli šta je u pitanju, kao da im je malo laknulo, pa rekoše: „E super, ima tu u kancelariji pored čovjek zadužen za takve slučajeve, on će vas primiti, slobodno idite.“

Kada smo ušli, dočekao nas je nekakav bradonja čudnih očiju i crvenkastog nosa, sa kaubojskim šeširom i crvenom maramom oko vrata. Rat je bio tada te se svako i svašta moglo vidjeti tih godina u Banjaluci, ali za nas je to ipak bio prilično neočekivan prizor. U glavama nam je bilo da što prije napustimo to uvrnuto mjesto puno čudaka, ali kada nas je bradati kauboj ponudio rakijicom, ipak smo odlučili da ostanemo.

Jedna rakijica se pretvorila u tri-četiri, malo smo se opustili i krenula je priča. Bradonja se predstavio, kaže da se zove Boro, da je slikar „u izbjeglištvu“ iz Mrkonjić Grada. Obećao je da će nam sigurno srediti prostor za svirku, ako navratimo još koji put. Ispričao nam je tada i priču o nekakvom Zelenkovcu, u koji su dolazile mnoge poznate ličnosti i gdje je imao galeriju i organizovao slikarske kolonije.

Boru poslije toga nismo vidjeli nekoliko godina. Moj drugar i ja nikad nismo našli prostor za svirku, niti osnovali bend, ali smo obojica nastavili da sviramo i živimo za muziku, a na neki uvrnut način Boro je svoje obećanje kasnije ipak ispunio.

...

Skoro dvije i po decenije nakon tog našeg prvog susreta, ovog proljeća put me je nanio u Zelenkovac, gdje me je srdačno dočekao domaćin. Uz par rakijica prisjetili smo se nekih zajedničkih epizoda, a Boro je ispričao i neke nevjerovatne događaje iz svoje bogate „karijere“.

Izletište i eko-zona Zelenkovac u Podrašnici kod Mrkonjić Grada od predratnih obećavajućih početaka izrasla je s vremenom u veoma poznato mjesto u državi, regionu, pa čak i u svijetu. Uronjen u stogodišnju netaknutu borovu šumu, nakićen drvenim bungalovima koji okružuju nevjerovatnu tvorevinu i centralni objekat — preuređenu staru vodenicu, sada kafe-galeriju „Zašto nije otišao Boro“, pored koje protiče potok sa pitkom vodom — Zelenkovac svojim nevjerovatnim ambijentom i energijom, kao i interesantnim manifestacijama (Jazz festival, slikarske kolonije, Rat graova, itd.) svake godine privlači sve više gostiju. U zadnje vrijeme sve više ih dolazi iz inostranstva.

SAM PROTIV SVIH

Pitam Boru šta je to toliko gostima privlačno u Zelenkovcu.

„Znaš šta, jednom su me neke novine pitale, šta je vaša turistička poruka i poenta, zbog čega ste posebni? Ja im kažem ovako: Prvo, turista dođe ovdje na 800 metara nadmorske visine, tu je potok, šuma, smola… Kad dođe, već je gladan i žedan, hoće jesti, hoće piti. Imamo izvorsku vodu, imamo rakiju, pivo… Kad se najede i napije, onda želi da spava, želudac ga vodi u horizontalu i on dobro spava. Kad se probudi, onda pipa ima li kraj njega osoba suprotnog pola, uglavnom se ide na tu erotsku varijantu. I onda, kad se dobro ’izmiluju’, onda su opet gladni, žedni, i sve ukrug. I kada tri ili sedam dana sebi napraviš takav ciklus, normalno je da napuniš baterije…“

Umjetnička galerija u Zelenkovcu osnovana je 1980-ih godina, kada je Boro Janković na nagovor čuvene pjesnikinje Dare Sekulić pokrenuo cijelu priču. Međutim, tih prvih godina stvari nisu išle baš glatko…

„Negdje 1984. godine naselio sam se u napuštenu očevu vodenicu i čvrsto odlučio da je pretvorim u atelje. Međutim, to se nije svidjelo seljacima, kao ni mom ocu Janku. To je dovelo do pravog malog rata između njih i mene. Bio sam sâm protiv svih. Ljudi iz sela su me prozvali Ludi Boro, bilo im je nezamislivo da se neko odluči na takav život, htjeli su da ruše sve što sam napravio. Jedino me moja majka Milica krišom pomagala, doturala mi je hranu, priglavke, rakiju…”

Međutim, Boro nije odustajao, a 12. juna 1988. godine po preporuci Dare Sekulović u Zelenkovac je došao čuveni Duško Trifunović, koji je zvanično otvorio galeriju „Zašto nije otišao Boro“.

„Noć prije, ja sam u cijeloj toj frci i frtutmi, u totalno nesigurnom i neorganizovanom životu, dobio svog prvog sina! Mještani nisu mogli da vjeruju da je takav čovjek, koji je lud i neuračunljiv, dobio dijete, potom i otvorio umjetničku galeriju, a da mu je na otvaranju bila ’faca’ sa televizije Duško Trifunović, koji je pisao pjesme za Bijelo dugme i radio čuvenu emisiju ’Šta djeca znaju o zavičaju’. Duško je na otvaranju okupljenima rekao: ’Nemojte to da rušite, ovaj čovjek je u redu, shvatite da mnogi gradovi danas nemaju galeriju, a vi je imate ovdje u selu, u šumi! Podržite tog čovjeka!’“

To je u publici slušao i tadašnji predsjednik Opštine Mrkonjić Grad, pa su riječi Duška Trifunovića, jednog od tada najpoznatijih javnih ličnosti, bile direktna afirmacija i dozvola za Borinu galeriju.

Od tada su stvari krenule nabolje. Za Zelenkovac se krajem 80-ih pročulo širom bivše Jugoslavije i nakon Duška Trifunovića počele su da dolaze mnoge poznate ličnosti, poput Josipa Pejakovića, Zijaha Sokolovića, Bore Čorbe… Koncert Riblje čorbe na Zelenkovcu krajem osamdesetih bio je naročito posjećen i atraktivan, a interesantno je kako je teklo „prebijanje računa“ nakon svirke.

„Kada je završio koncert, dolazim do Bore Čorbe sa šarenom, tkanom seljačkom torbom punom novca i pitam ga: ’Imenjače, šta je tvoje da ti platim?’ I izvadim ispred njega, onako šakama, ne gledajući, par puta novac iz torbe. Je li dosta, pitam ga, a on mi kaže: ’De još par puta zahvati.’ I ja zagrabim još tri puta. ’Je l’ dobro sad?’ Kaže on: ’Dobro je.’

Sljedeći dan, sa preostalim novcem krenem za Šipovo, sa namjerom da kupim konja. Međutim, svratim u jednu kafanu i tu sretnem dvije konobarice Ruskinje. Sa jednom od njih to veče sam imao performans, poetski čas u kafani prepunoj lokalaca, gdje sam ja njoj recitovao Jesenjina, a ona meni Dostojevskog i Puškina. Kada sam pitao gazdu kafane kakve su šanse da ova dva lijepa i predivna bića pređu da rade kod mene, on reče da to košta 500 maraka po komadu. Tako sam umjesto konja platio transfer te dvije Ruskinje. Nakon toga završim u Lenjingradu, gdje sam bio dvije godine… Dođe i rat, ljubavna i ratna drama, i nakon rata ponovo povratak“, priča Boro.

Janković je za vrijeme rata u BiH bio reporter i snimatelj RTRS-a, a jedno vrijeme čak i izvještač iz Moskve. Dok je trajala kratkotrajna ali temeljna okupacija Mrkonjić Grada i okoline 1995. godine bio je u izbjeglištvu u Banjaluci, da bi se nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma vratio u Zelenkovac. Interesantno je da je to mjesto, iako su okolna sela bila uglavnom popaljena i uništena, ostalo skoro netaknuto.

„Sve tri vojske su prošle kroz Zelenkovac, prvo je bila srpska pozadina, komanda i kuhinja, pa je Peti korpus Armije BiH projurio ovuda, da bi poslije tu boravili pripadnici HVO. Selo je kompletno bilo uništeno, kao i Mrkonjić Grad… A Zelenkovac je ostao skoro netaknut. Kada sam se vratio, zatekao sam otvorena vrata kao da sam juče izašao. Ovo mjesto zaista ima posebnu energiju, nekako smiruje. Dođu ljudi pijani i agresivni, a nakon pet minuta mirni su ko bube. Smiruje i miris vazduha, smola, zvuk vode, nadmorska visina, odvojenost od urbanog. I vandali kada zalutaju ovdje shvate da im nije tu mjesto, pa odu. Ili se uklope“, priča Boro.

JAZZ, PRIRODA I RAKIJA

Nakon povratka u Zelenkovac, Boro nastavlja da organizuje slikarske kolonije, a na jednoj od tih kolonija rodila se ideja o organizovanju Jazz festivala. Prvo je napravljen „eksperiment“ sa nastupom lokalnih banjalučkih bendova, u kome je učestvovao i autor ovog teksta sa svojom grupom Petrogradski ludi đak (to je to ispunjenje obećanja sa početka priče), da bi 1999. godine na Zelenkovcu organizovan prvi Jazz festival, koji traje sve do danas.

„Kada se kaže jazz, obično se misli na neke podrume, zadimljene prostore gdje se svira cijelu noć. Ali to ne mora biti pravilo, ovdje imamo jazz koji se svira u šumi i prirodi, koja ljudima da neku drugu energiju, snagu, motive, inspiraciju… To stvara jednu pozitivnu sliku, jedno pozitivno biće u ovoj zemlji koja je zacrnjela u korupciji, kriminalu, politici. Došli smo na jedan veoma loš nivo što se tiče kulture, života i morala, nakon rata, a i poslije. Tek sada se gradimo kao društvo i javlja se želja za nečim lijepim, kvalitetnim, dobrim“, kaže Boro.

Kaže da su mu najviše u sjećanju ostali nastupi njemačkog jazz violiniste Hanesa Bekmana, koji je dvije godine sa svojim bendom nastupao na Zelenkovcu. Ispričao je i anegdotu u vezi sa ovim nastupom.

„Iako je na prvom gostovanju Bekman odlično odsvirao koncert, naredne godine ga nisam zvao jer nisam imao novca. Međutim, pozovao me je iznenada jednog dana, pa me pita: ’Boro, hoćemo li ove godine raditi festival?’ Ja mu kažem da nemam novca, šta ću. On kaže: ’Dobro, imaš li rakije?’ Kažem da imam. ’Pošto ti je litra rakije’, pita on. Pa standardno, ovdje je 10 maraka. ’Eto’, kaže, ’spremi 100 litara rakije i ja ću doći da sviram.’ Tako smo i uradili…“

IZLOŽBA U BEČU I ALIS KUPER

Interesantno je da je Boro u novembru 2004. godine održao izložbu svojih likovnih radova u Beču, u kući Fridriha fon Amerlinga, dvorskog slikara cara Franje Josifa I.

„Igrom slučaja, bio je ovdje na Zelenkovcu neki čovjek, kome se sve ovo dopalo. Ja sam čistio potok, bos, u šorcu. Dolaze dva lika, a jedan kaže: ’Moram da te upoznam sa ovim jednim čovjekom iz Austrije.’ Ja sam već bio pomalo nervozan jer sam morao da prekinem posao. Kada smo popili litru rakije, on me pita: ’Da li želiš da imaš izložbu u Beču?’ Ja kažem da želim, naravno. Na izložbi je bilo savršeno, svirao je orkestar, organizatori su pozvali bečku inteligenciju, krugove koji prate kulturna dešavanja, a ja sam pozvao sve moje ljude koji žive u Austriji, Beču. Napunili smo salu, a naši su donijeli rakije, pite…“

Sve tri vojske su prošle kroz Zelenkovac, prvo je bila srpska pozadina, komanda i kuhinja, pa je Peti korpus Armije BiH projurio ovuda, da bi poslije tu boravili pripadnici HVO. Selo je kompletno bilo uništeno, kao i Mrkonjić Grad… A Zelenkovac je ostao skoro netaknut.

Prije dvije godine Zelenkovac je dospio u centar medijske pažnje u regionu kada je na zvaničnoj Fejsbuk stranici mračnog rokera Alisa Kupera „osvanula“ slika Borine brvnare sa navodnom nagradom od 356.000 dolara ukoliko neko uspije da „izdrži“ u njoj godinu dana bez struje, telefona, TV-a, interneta…

Boro kaže da je to bila dobra reklama za Zelenkovac, ali malo je bio ljut jer ga niko ništa nije pitao. „Ja sam vlasnik objekta, a ti nudiš nekim ljudima da se kod mene liječe… Iako je ponuda bila retorička i šaljiva, ljudi su je ozbiljno shvatili. A kako je slika stigla do stranice Alisa Kupera? Tu je bio jedan slikar Francuz koji je imao fetiš da piše knjigu, u bade mantilu, dok kuva. On je spavao u jednom bungalovu i u jednom momentu palo mu je drvo na krov. On stoji u bade mantilu, vrati se i napiše tekst. Taj Francuz je napravio tu fotografiju galerije, koja je nekako stigla do Fejsbuka slavnog rokera“, priča Boro.

SMRT I VASKRSNUĆE

Zadnji bizaran slučaj u životu bogatom raznim čudesima Bori Jankoviću desio se u martu ove godine, kada su ga mediji proglasili mrtvim! Naime, čovjek istog imena i prezimena poginuo je nakon što ga je usmrtio automobil, a mediji su brzopleto objavili da je poginuo čuveni Boro Zelenkovac. Pitam Boru kako se osjećao kad je bio „mrtav“.

„Nisam bio oduševljen da budem mrtav, ja volim da sam živ, obožavam život i smatram ga najvećom ljudskom i civilizacijskom vrijednošću. Meni je žao što moj život prolazi, ali je to neminovnost, negdje to i počinjem da prihvatam… I nikad ne bih želio da poginem, stradam neprirodnom smrću.

Ja sam bio u šumi i rezao sam drva, a telefon mi je ostao u jakni. Kada se vijest pojavila na internetu, ljudi koji me vole zvali su me, ali niko se nije javljao. Kad sam uzeo telefon, ljudi me zovu, kažu da upalim kompjuter i da ću vidjeti da sam mrtav. Ja tamo, kad stvarno vijest da sam poginuo. U momentu prvo sam nazvao djecu, uključio sam Skajp, pozvao sina u Francuskoj, drugom rukom drugog sina u Banjaluci i ćerku u Austriji. I srećom, dobijem ih odmah. Ipak, neke žene i rodbina su padali u nesvijest, zamisli, zovu me iz Opštine i kažu šta ćemo mi sad bez tebe, ko će organizovati Festival?! Slikar Zoran Suvajac Zograf dođe mi ovdje na sahranu, čovjek obukao odijelo i došao, obeznanio se kad me je vidio živog. Rodbina se stvarno uzvrtjela, da sam stvarno umro imao bih sahranu od pet-šest hiljada ljudi. I onda, javio sam se uživo preko neta da sam živ. Jeste, i to mi je dalo svojevrsnu ’popularnost’, međutim, bio sam malo ljut, vikao sam na novinare, ali sam poslije digao ruke od svega. Neka dobra poenta iz te moje neuspjele smrti jeste da sam vidio da ima puno ljudi koji me vole. I to me je baš diglo. Ali sam i osjetio da je loše biti mrtav…

U svom autobiografskom romanu, i prije ovog slučaja, ja sam odredio datum kad ću umrjeti prirodnom smrću, a to je 23. septembar 2043. godine. Umrijeću u 83. godini, polako, mirno, kako treba, jer nekad moraš i da umreš. Bolje je umrijeti sa 86 godina nego sa 96 ili 108, da ne znam za sebe. Smrt mora doći. Ovi su me dobro opomenuli, požuri, uradi to što treba, radi dok si živ.“

Nisam bio oduševljen da budem mrtav, ja volim da sam živ…

Boro kaže da mu je autobiografski roman već gotov i da će se zvati „Pukovnik ludog konja“. Sada je u fazi dotjerivanja teksta, nakon čega će potražiti izdavača i objaviti knjigu.

„Pukovnik je sinonim nekog ko je ispred, ispred puka. Na knjizi sam radio pet-šest godina, a u njoj koristim i neke starije tekstove, čak i od prije rata… Pisanje je neminovnost koja ti dođe kada moraš, kada se pojavi potreba. Pravi, iskreni pjesnici svoje pjesme rađaju, to je kao porođaj. Umjetničko djelo je kao porođaj, ono se mora desiti. Pisanje je život. I to treba da izađe.“ I tako se otprilike završio taj naš susret. A roman jedva čekam.

(Priča o Bori Jankoviću, iz pera Siniše Stanića, objavljena je u Talasu #7, čiji je temat SELO 2.0)

*****Rad našeg časopisa možete podržati kupovinom Talasa u knjižarama Kultura, ili putem internet prodavnice izdavačke kuće Imprimatur (LINK)*****