Renato Rakić: Umjetnost nije toliko bitna

…bitan je život!

Renato Rakić je banjalučki umjetnik, magistar likovne umjetnosti, pedagog i nastavljač misije Slobodana Dragaša, kroz čiju školu slikanja u Banjaluci je prošlo nekoliko stotina polaznika. Donosimo vam neke od najinteresantnijih dijelova razgovora sa Rakićem iz intervjua objavljenog u Talasu #5…

“Slobodan Dragaš je 1998. formirao likovnu koloniju u Krupi na Vrbasu s namjerom da prezentuje ljudima ljepotu tog mjesta. I, uz profesionalce je pozvao i veliki broj mladih ljudi s Akademije umjetnosti, među kojima sam bio i ja. Na određen način mislim da je prepoznao sebe u meni tada. Još jedna mogućnost jeste i to što on nije bio roditelj, a ja sam tada živio sam u Banjaluci, pa vjerujem da je i zbog toga osjećao neku roditeljsku naklonost prema meni. On je htio da nam svima prenese svoje znanje, svoju ljubav prema djeci, kao i ozbiljnost u radu sa njima.

Mislim da je veza među nama počela tada, još 1998. Vidio je sliku sebe u nekom mlađem periodu, jer i ja sam na neki način buntovan i beskompromisan i mislim da je zbog toga odnos među nama bio nešto više od prostog odnosa mentor-učenik. Mogu da kažem da je to bilo jedno iskreno prijateljstvo. Nastojao je u nekim mojim mladalačkim momentima da tu vatru u meni ugasi ili usmjeri u umjetnost ili pedagoški rad…

“Dugo nisam mogao da nađem posao u školi, čak ni kao magistar likovne umjetnosti. Nakon četrdeset odbijenica jednostavno sam digao ruke i nisam htio biti dio nekog sistema koji traži od mene nešto što ne mogu da dam. Odlučio sam tada da se posvetim samo radu s djecom i pokazalo se da je to bio dobar izbor…

“Svi mi imamo pogrešnu sliku o sebi kada studiramo, da smo veoma bitni i da naše znanje treba biti sačuvano, a često smo škrti prema drugima. Ja sam imao i dobre i loše mentore. I dan-danas imam kolege koji ne žele da prenose svoje znanje…”

Na Akademiji svi smo bili zapostavljeni, profesori su jednom u 15 dana ulazili u atelje i često nisu ni razgovarali sa nama… Svojim učenicima nastojim dati ono što ja nisam imao. Meni na Akademiji nikad niko nije ništa demonstrirao.

Likovni umjetnici imaju veoma razvijeno vizuelno polje i daleko je bitnije da radimo sa njima, da dajemo konkretne rezultate u tom konkretnom trenutku dok se radi nego da pričamo neke priče. Za mene je svaki đak, nebitno kojem likovnom tipu pripadao — a ima ih sedam — jedan određeni kod koji ja kao pedagog treba uspješno da dekodiram i nadogradim.

I dan-danas studenti prve, druge, treće, pa i četvrte godine Akademije koji su bili moji đaci dolaze kod mene po neki savjet, jer su se i oni uvjerili da je način na koji ja radim sasvim drugačiji od onog na koji rade njihovi profesori…”

Mnogi od Rakićevih polaznika sada su profesori i predavači koji nastavljaju mentorsku priču.

“Neki od njih su u Italiji, Njemačkoj, Austriji i bave se pedagoškim radom. Neki su dizajneri, arhitekti, industrijski dizajneri, scenografi, fotografi, slikari, mogi su doktorirali. Sa velikim brojem njih i dan-danas sam u komunikaciji. Nikada nismo prestali da komuniciramo jer smatram da prije svega treba biti dobar čovjek pa tek onda dobar umjetnik i profesionalac…

“Nakon nekih iskustava kojima sam ugrozio svoj život, na primjer, nakon pada sa motora, shvatio sam koliko je zapravo život bitan, a da umjetnost i nije toliko bitna. Bitna je sreća, odustvo stresa i svijest o trenutku. Mi često žrtvujemo sadašnjost i mladost zarad navodne starosti, a pitanje je ko će starost doživjeti…”

Dragaš je čovjek koji je puno uradio za Banjaluku. Taj čovjek je kao i ja u jednom periodu, veoma teško dolazio do posla i formirao je školu slikanja za djecu. Preko nje je vršio pripremu za upis na fakultete, na arhitekturu, grafički dizajn, Akademiju, dakle, grafiku, slikarstvo, scenografiju, čak se to kasnije proširilo i na vajanje. Ta škola zaživjela je 1990. godine i do dan-danas aktivno vrši upis svih zainteresovanih mladih.

Slobodan Dragaš je upisao oko 300 ljudi, a kasnije sam ja došao na tu već razrađenu priču i u ovih 11 godina upisao sam 480 ljudi…

Slobodan Dragaš

Sa Renatom Rakićem razgovar je vodio Boris Maksimović…

Cijeli intervju možete pročitati u Talasu #5, koji možete kupiti u knjižarama Kultura u Banjaluci, Tuzli i Sarajevu ili u internet knjižari izdavačke kuće Imprimatur www.imprimatur.in/knjizara.html. Talas možete podržati na www.patreon.com/talas, a ako preferirate bitcoin kao valutu ovo je naša adresa: 32SMVoUe5muMy4Bcten6Bt24mH1tmWJeH1.

Prečica za bitcoin donacije.