Sećanja

Talas
Talas
Aug 27, 2017 · 11 min read

Piše: Zoran Živković

Nakon što smo u prvom broju „Talasa“ objavili rad Sonje Lero o fantastici Zorana Živkovića desila nam se jedna predivna stvar. Javio nam se lično on i zamolio nas da mu pošaljemo jedan primjerak časopisa. On je nama zauzvrat poslao jedno poglavlje iz svog još neobjavljenog romana „Tumač fotografija“, koje ovom prilikom objavljujemo.

Gospođa Mariz Buve najpre se umereno začudila. Vižljasti mladić u vetrovci, koji je sedeo preko puta nje u metrou, kao da je volšebno iščezao. Nije videla šta je bilo s njim zato što je nakratko okrenula glavu prema prozoru dok su stajali u stanici. Kada je ponovo pogledala niz vagon, naspramno sedište bilo je prazno, a klizna vrata upravo su se zatvarala.

Nije se činilo da namerava da iziđe. Dokono se zabavljao foto-aparatom. Biće da se predomislio u poslednji tren, pa izjurio napolje. Kako li je uspeo to da izvede tako brzo, neprimetno i nečujno, kao mađioničar? Pridigla se nadajući se da će ga uočiti negde na stanici, ali voz je baš tada krenuo, pa nije imala priliku.

Sevši, nastavila je da gleda kroz prozor i pošto su ušli u tunel. Već su odmakli ka narednoj stanici, kada se još jednom začudila, ovog puta više nego umereno. Zadubljena u razmišljanje o neobičnom mladićevom nestanku, zurila je dobar minut u mutni odraz sopstvenog lika na staklu, spram tamne pozadine zida tunela, pre nego što joj je do svesti doprlo da ne prepoznaje ženu u koju gleda. To uopšte nije bila ona.

Kakva je sad ovo optička varka? Pred njom se pojavio lik neke druge putnice, takođe zagledane napolje. Mora da sedi negde dalje niz vagon, zato što takve nema u njenoj blizini. Možda je čak iz susednog vagona. Ipak, nikad nije čula za fatamorganu u metrou.

Pomislivši kako bi o ovome trebalo istaći neko obaveštenje da se putnici ne zbunjuju, gospođa Buve odmahnula je glavom. Lik u prozoru načinio je istu kretnju kada i ona. Ostala je nepomična nekoliko časaka, pa lagano zaklimala glavom. Odraz je i ovoga puta istovremeno uzvratio na istovetan način. Pre nego što je stigla da proveri još jednom — za svaki slučaj, premda joj je već bilo jasno da je to izlišno — ušli su u narednu stanicu čija je rasveta raspršila prividno ogledalo.

Kako je ovo moguće, zapitala se. Obuzela ju je najpre pometnja kad se potvrdilo da je ipak videla sebe, pa osujećenost što se više ne vidi. To nikako ne može biti ona. Odraz je malo nejasan, u redu, ali nema sumnje da gospođa Buve uopšte ne izgleda tako. Njeno lice, njena kosa sasvim su drugačiji.

Zatreptala je. Drugačiji su, to svakako, ali kakvi tačno? Napregnula se da zamisli svoje lice, ali uzalud. To je nije mnogo zabrinulo. Većina ljudi ima poteškoća da dočara sebi vlastiti lik, a još više da se opiše. Morala je, međutim, da zna kakva joj je kosa. Zar ima žene koja to ne zna? A sve što je ona više slutila nego znala bilo je da nema kosu kao njen odraz u prozoru.

Nestrpljivo je sačekala da se voz opet nađe između stanica, nadajući se da će se lik na staklu promeniti, da će u njemu prepoznati sebe, svejedno što nije sigurna kako izgleda. No, ništa se nije promenilo u novom tunelu. Dočekao ju je isti nepoznati odraz. Ne znajući šta bi preduzela, nastavila je da ga kao začarana posmatra sve dok nisu prispeli u sledeću stanicu. Tu se prenula uvidevši da ne može samo ovako da se vozi i pilji u prozorsko ogledalo. Ako ništa drugo, mora jednom da iziđe iz metroa.

Ova jednostavna izvesnost suočila ju je, međutim, s novom nevoljom, većom od pređašnjih. Najednom je shvatila da nema pojma na kojoj stanici treba da siđe. Kuda se uopšte uputila? Namrgodila se usklađeno s odrazom, upinjući se da se seti, ali bez uspeha.

Čudnovato, rekla je u sebi odvojivši najzad oči od prozora. Ovako nešto događa se jedino onima koji su ozbiljno dementni. Zaborave kuda su pošli. Nju, međutim, ne mori demencija. Bar koliko zna. Onda ju je nova pomisao nagnala da premre. Ako ipak ima poteškoća s pamćenjem, onda to verovatno ne bi ni znala. Oni kod kojih je alchajmer uzeo maha uopšte se ne sećaju da pate od te bolesti.

Proteklo je neko vreme dok se nije malo pribrala od ove strašne mogućnosti. Srećom, sada je bar imala vremena napretek. Kada ne uspevate da se setite kuda ste se uputili, onda vam se nikuda ne žuri. Možete natenane da razmišljate. Usredsredila se na neočekivani problem, pa dve stanice kasnije zaključila da joj je izbor sasvim sužen. Ako već ne zna kuda bi napred, preostaje joj samo da se vrati natrag.

Tu ju je, međutim, vrebalo novo neprijatno iznenađenje. Ispostavilo se da i o onome natrag zna koliko i o onome napred. Ništa.

Nije mogla da se seti kako se obrela u metrou, na kojoj je stanici ušla, odakle je krenula, gde stanuje. Živi li sama ili s nekim, ima li porodicu, je li udata? Da li ima decu? Koliko joj je godina? Nije čak znala ni kako se zove. Iako je sedela, osetila se kao da joj je neko izmakao tlo pod nogama. Nikakva prošlost nije postojala iza nje, kao da do sada uopšte nije živela.

Užasnula se, ali i rasrdila. Ako je stvarno posredi poodmakao alchajmer, onda nikako ne bi bila u stanju da živi sama. Neko bi morao da se stara o njoj. Ko god to bio — muž, neko od dece, neki rođak, negovateljica — nipošto nije smeo da joj dozvoli da se sama otisne u vožnju metroom. Niti da dopusti da se iskrade, ako se to desilo.

Kako sada da nađe put do kuće, kada baš ništa ne zna o sebi? Da potraži pomoć od policije? Oni bi takođe bili nemoćni zato što uopšte ne bi mogli da je identifikuju. Da bar uza se ima neku ispravu. Panika se već obrušila na nju, kada joj je sinulo da možda ipak nije bez dokumenta. U krilu joj je ležala crna kožna tašna. S obzirom na stanje gospođe Buve, nikakvo čudo što se nije odmah setila da pogleda u nju.

Dok ju je grozničavo otvarala, palo joj je na um da možda uopšte neće morati da se obrati policiji. Ako se u tašni nalazi lična karta, doznaće iz nje svoju adresu i sama će se uputiti tamo. Držaće ispravu sve vreme u ruci kao podsetnik na to kuda je pošla, pa usput neće zaboraviti.

U tašni, međutim, nije bilo ničeg drugog osim jednog malog crvenog foto-aparata . Posmatrala ga je nekoliko časaka, pa obazrivo izvadila, kao da je mogao nekako da joj naudi. Kratko ga je ispitala. Bio je jednostavan za upotrebu, mada nije trebalo tako da joj izgleda. Kod alchajmera se zaboravlja čemu šta služi i kako se šta koristi.

Nije se udubila u odgonetanje otkud to ipak zna. Najbolje je bez previše radoznalosti prihvatiti povoljne okolnosti.

Uključila je aparat. Očekivala je da se na ekranu pojavi deo vagona ispred nje, prema kome je bio okrenut objektiv. Umesto toga ukazala se neka ranije snimljena slika. Pognula se malo da je bolje vidi.

Čim joj se pogled izoštrio na fotografiji, vratilo joj se sećanje. Trebalo je da se nemalo začudi tome. Kako se to najednom desilo? A onda i odakle joj se foto-aparat zatekao u tašni? Najzad, otkud ova slika u njemu? No, uzbuđenje zbog prepoznavanja prigušilo je čuđenje.

Dvoje odraslih i troje dece osmehnuto pozira na plaži u San Rafaelu. Prvi sleva, Tijeri, otac, tada bez brkova i brade, još vitak; do njega, s velikim slušalicama na ušima, Antoni, stariji sin, koji će te jeseni poći u licej; pa Teo, četiri godine mlađi, sav musav od sladoleda koji nikako da završi; devetogodišnja Lora, sa slamnim šeširom širokog oboda i velikom lizalicom; na kraju Mariz, majka, sa šarenom torbom za plažu preko ramena, uronjena u trenutak bezbrižnosti. Bilo je to njihovo poslednje zajedničko letovanje. Naredne godine Antoni će otići na more s novim drugovima iz liceja.

Ima li u aparatu možda još fotografija iz San Rafaela, zapitala se gospođa Buve. Često su se slikali tog leta. Pritisnula je dugme sa strelicom upravljenom nadesno.

Novi nalet sećanja opet je postavio branu čuđenju. Da nije, imala bi još više razloga da se začudi nego prethodni put. Otkuda sad sasvim druga porodica? Da li se možda dva puta udavala? Očigledno nije, zato što je na novoj slici istih godina kao i na prvoj, a bigamija je, naravno, bila isključena.

Stoje uz ogradu hotelske terase u Šamoniju, s masivom Monblana u pozadini. Sneg blista. Iako ne skija, Patrik se prikladno obukao da na fotografiji bude u skladu sa svoje tri dame. Onako krupan, u skijaškom odelu deluje kao medved. U sredini su bliznakinje Katrin i Kler. Prošlog meseca napunile su četrnaest godina. Kada su, kao sada, isto odevene, pa im još velike skijaške naočari zaklanjaju pola lica, ni roditelji ne mogu da ih razlikuju. Katrin bi trebalo da nosi ski-pas na levoj, a Kler na desnoj ruci, ali ko bi se smeo pouzdati da se drže dogovora? Zabavlja ih kada se ne zna koja je koja. Mariz je radi slikanja podigla tamne naočari na teme, pa čkilji na jarkom prepodnevnom suncu.

Kasnije toga dana Katrin je pala i ozledila skočni zglob. Nije bilo preloma, ali svejedno su morali da joj stave plitku gipsanu čizmu. Kler je bila uporna da je i ona dobije. Na kraju je isterala svoje kada je zapretila da će se namerno povrediti kao sestra.

Dok je pomerala palac da opet pritisne dugme za promenu slike, gospođa Buve naslutila je šta će ugledati, pa se nije mnogo začudila kada se na ekranu pojavila i treća porodična fotografija. Novo sećanje potisnulo je još veću čudnovatost: kako to da joj različite prošlosti izgledaju podjednako stvarno, kada sve ne mogu to biti?

Nalaze se u zoološkom vrtu Vensen, pred ograđenim prostorom sa kamilama. Klod i Mariz drže za ruke Simona, kome će uskoro osmi rođendan. Na očevom licu vidi se umor. Strpljivo odgovara na sinovljeva neumorna zapitkivanja već duže od dva sata. Majka se mršti, smeta joj smrad velikih životinja, nervozna je zbog promene vremena.

Izbavljenje za odrasle doći će uskoro u vidu nagle provale oblaka. Kada stignu do auta, biće mokri do gole kože, ali i zadovoljni. Ipak, pretvaraće se da su, kao i sin, tužni zato što ih je viša sila omela da završe obilazak.

Kada je prepoznala prizor na narednoj slici, opet se nije iznenadila. Pomislila je samo kako je ovo baš neobično: do malopre se uopšte ničega nije mogla setiti, kao da je sasvim u vlasti alchajmera, a sada ima daleko više uspomena nego što je normalno. Evo već četvrtog života koga se odlično seća. Ipak, nije bila načisto treba li da se ponosi svojim pamćenjem.

Mariz i Žan-Mark sede za običnim drvenim stolom s kariranim stolnjakom ispred krčme „Kod Renea“, u mestašcu Benjan kraj Pomara. Stolice su klimave, sparno je veče, odasvud dopire poj zrikavaca. Ne bi imali razloga da se nađu u ovoj zabiti da nije sjajnog vina. Žan-Mark drži podignutu času, široko je osmehnut, deluje kao čovek s one strane svih briga. Mariz se trudi da ostavi isti utisak, ali jedva primetna senka tamni joj lice. On još ne zna da su mu preostala najviše tri meseca. Tajiće to od njega sve dok bude mogla. Tako je najbolje. Neka se raduje životu dok može.

Te noći, u maloj sobi iznad krčme, vode ljubav nekako posebno. Ili se bar njoj tako čini. Posle, dok Žan-Mark tiho hrče pokraj nje, ona dugo plače. Bezglasno. Da bar imaju dece, ali on nije mogao da bude otac, a ona se protivila drugim načinima da steknu potomstvo. Zimu će dočekati sama. Strese se na tu pomisao, uprkos oznojenosti, uprkos sparini.

Pre nego što je potražila novu fotografiju, postala je svesna pravilnosti koja joj je dotad promicala. Na svakoj novoj slici nalazila se po jedna osoba manje. Na prvoj ih je bilo petoro, na drugoj četvoro, pa troje, dvoje. To bi onda značilo…

Sedi sama u parku nedaleko od pariske Palate pravde. U levoj ruci drži sendvič s tunjevinom dopola zavijen u celofan. Desnom pridržava otvorenu debelu fasciklu u krilu. Na klupi stoji zaklopljena plastična šolja kafe. Novo ročište počinje za dvadeset pet minuta. Ima vremena taman da nešto prezalogaji — nije stigla da doručkuje jutros — i da još jednom prelista spise predmeta. Ovo joj je već četvrto suđenje danas, a isto je toliko čeka po podne. Onda pravac kancelarija da se pripremi za sutra. Kući će stići tek oko devet. Tuširanje, još jedan brz obrok, čaša vina, možda malo gledanja televizije ili čitanja, ako je umor ne savlada, pa na počinak. Sutra joj predstoji podjednako dug i naporan dan. Uspešno bavljenje advokaturom zahteva celog čoveka. Nema se vremena za privatan život.

Dok uskoro bude hitala u sud, doneće važnu odluku. Nabaviće akvarijum s ribicama. One traže najmanje pažnje. Dovoljno je da ih nahrani dva puta dnevno. Tako se uveče neće vraćati u prazan stan.

Šta posle ovoga, upitala se gospođa Buve. Ne može manje od jedan. Ne može i bez nje na slici. Kakvog bi to smisla imalo? Znatiželjno je pritisnula dugme, ali ništa se nije dogodilo. Nije bilo nove fotografije koja bi oživela šesto sećanje.

Laknulo joj je u prvi mah. Šest sećanja bilo bi uistinu previše. No, uvidela je odmah da nema razloga za olakšanje. Svejedno je, zapravo, da li ih je pet ili šest. Ne može se živeti s više od jednim. Već su i dva suvišna, a kako da iziđe na kraj čak sa četiri prekobrojna? Kad bolje razmisli, ovo je znatno gore od alchajmera. Zaborav je kudikamo podnošljiviji od prekomernih sećanja. S njim se još kako-tako može živeti.

Kada bi nekako mogla da odabere samo jednu prošlost. Čak i da može, koju bi odabrala? A i da odabere neku, šta bi bilo s ostalima? U času kad se to zapitala, kao da se zastrašujuća težina sručila na nju. Izborom jedne prošlosti neumitno bi potrla druge. Uništila živote u njima. Ne samo svoja četiri — to bi još nekako podnela zato što naprosto ne može istovremeno da živi u pet verzija — nego mnoštvo života onih koji su joj najbliži. Života njene dece, njenih muževa. Za nju su svi oni neporecivo stvarni. Sve ih savršeno pamti.

Zatresle su joj ruke u kojima je držala foto-aparat. Gledala ih je kao da su tuđe, nesposobna da zaustavi drhtanje. Sve i kada bi imala priliku da odabere jednu od pet prošlosti, to nikako ne bi mogla. Nijedno normalno ljudsko biće ne bilo kadro za taj užasan izbor. Možda samo neki krajnje nemilosrdan, bezosećajan bog. Ili ravnodušan slučaj. Sa druge strane, podjednako ne može da zadrži sve prošlosti, može da nastavi samo u jednoj. Gde je onda izlaz iz ovog bezizlazja? Ima li ga uopšte?

Voz je upravo ulazio u novu stanicu, kada ju je najednom obuzeo utisak da joj sećanje na pet prošlosti ipak nije potpuno kao što je smatrala. Nešto joj je izmicalo. Razabrala je šta je posredi u času kad su nastavili vožnju. Spominjala se svega, svake sitnice iz pet života, osim prezimena. Baš čudnovato, pomislila je. Kako može da ne zna nešto tako važno? Čvrsto zažmurivši, napela se da se seti bar jednog. Kada joj se već učinilo da neće uspeti, iz ponora pamćenja izronio je jedan prizor.

Jasno je videla ulazna vrata stana u kome je živela. I ne samo to: znala je tačno u kojoj je kući stan, u kojoj ulici kuća. Setila se svoje adrese. Ali i nečeg još važnijeg. Na vratima je stajala pločica na kojoj je iskošenim slovima pisalo Buve.

Došlo joj je da se šljepne po čelu. Buve, naravno! No, olakšanje je ponovo bilo kratkog veka. Otkrila je, doduše, kako se preziva, ali ne i u kojoj prošlosti. Je li joj to devojačko prezime ili jedno od onih koja je dobila udajom? Koji joj se od četiri muža preziva Buve: Tijeri, Patrik, Klod ili Žan-Mark? Koji joj se od pet života nalazi iza ulaznih vrata?

Još jednom se napregla, ali nije bilo novog prizora. A da opet pogleda slike? To će joj možda podstaći sećanje. Podigla je aparat i žurno ga oživela. Ekran se osvetlio, ali nije se ukazao nijedan snimak. Zbunjena, počela je da pritiska dugmad, no ništa se nije promenilo. Kako izgleda, memorija je bila prazna.

Slegnula je ramenima i vratila aparat u tašnu. Ovako je, u stvari, najbolje. Trag o drugim prošlostima sad postoji još samo u njenom sećanju. Kako ono neumitno bude slabilo, ti drugi životi sve će joj više nalikovati na snove. Lepe i drage snove, premda neobično uznemirujuće.

Najvažnije je bilo da uz njih neće ići osećanje krivice. Nije ona odabrala jednu od pet prošlosti, žrtvujući ostale. Neko drugi je izvukao prezime Buve iz tamnog bubnja njenog pamćenja. Bog, slučaj ili ko već, zar je uopšte bitno?

Nije imala nikakvu slutnju o tome ko će je uskoro dočekati iza ulaznih vrata. Ko god bude, obradovaće mu se. Nadala se ipak da to neće biti ribice.

Talas

"Talas" je nezavisni časopis koji govori o stvaraocima i stvaranju. Priče koje donosimo trude se da predstave ono univerzalno u naporima stvaralaca očišćeno od dnevnopolitičkog trenutka. Čuva od zaborava stvaranje, strast, ljubav i naporan rad.

)

    Talas

    Written by

    Talas

    Desk časopisa Talas.

    Talas

    Talas

    "Talas" je nezavisni časopis koji govori o stvaraocima i stvaranju. Priče koje donosimo trude se da predstave ono univerzalno u naporima stvaralaca očišćeno od dnevnopolitičkog trenutka. Čuva od zaborava stvaranje, strast, ljubav i naporan rad.

    Welcome to a place where words matter. On Medium, smart voices and original ideas take center stage - with no ads in sight. Watch
    Follow all the topics you care about, and we’ll deliver the best stories for you to your homepage and inbox. Explore
    Get unlimited access to the best stories on Medium — and support writers while you’re at it. Just $5/month. Upgrade