Tapšanje po ramenu nije kritika
Razgovarao: Boris Maksimović
„U vrijeme lake forme, priprostog sadržaja i petparačkog humora izabrale smo podkast kao najnepopularniji medij i još manje popularne teme — umjetnost, pop kulturu, društvo i aktuelne društvene fenomene“, počele su priču Dijana Gajić i Nataša Novaković. „Prosječna publika na brodu ARTartik“ otisnula se u bespuće interneta krajem prethodne godine, bez pretjerano velike pompe i vatrometa. Dvije žene, pop kultura, kritika, Banjaluka i podkast? „Mislite, da li smo normalne. Moguće, ali nije sigurno“, kažu i tako „pravdaju“ sebi i drugima „Prosječnu publiku na brodu ARTartik“.
Kako i zašto su dvije žene pokrenule baš podkast?
Nataša: Od našeg zadovoljstva u razgovoru do podkasta i „Prosječne publike“ dijelio nas je samo korak. I kada smo shvatile koliko malo nam je zaista potrebno, vrlo brzo smo organizovale naše prvo snimanje. Namjerno smo odabrale viralnu temu (serija „Meso“), iskoristile raspoloživu Dijaninu tehniku za produkciju i tako je sve počelo. „Meso“ je bilo naša pilot- epizoda, za koju smo u startu znale da nije baš „ono najbolje od nas“, pa smo prilično stidljivo krenule u promociju.
Dijana: Početna namjera nam nije bila da od ovog podkasta pravimo brend, ali smo vrlo brzo shvatile da ćemo svakako morati da svojim prijateljima i pratiocima čisto teoretski predstavimo šta je to podkast. Mnogi su mislili da je to neka vrsta videa. Tako smo, umjesto da govorimo o temama iz oblasti kulture koje su nam interesantne, za početak morale da „branimo“ format koji smo izabrale. Stekle smo utisak da su ljudi kod nas, bez obzira na to što današnja publika vrlo lako usvaja nove tehnologije, ipak tvrd orah i da oklijevaju da istraže ono što u njihovoj okolini nije uobičajeno. Draže nam je da za zabavni sadržaj koristimo Youtube, kod kojeg nema nikakvih iznenađenja, nego da idemo na nepoznatu stranicu Soundcloud i „samo slušamo“. Samim tim pokušavamo naći način da komuniciramo tako da to nekad bude i nesvakidašnje, pa i bizarno, kako bismo privukle pažnju i izdvojile se među gomilama drugih postova na mrežama.
Zašto ste odabrale podkast kad medijskim nebom vladaju jutjuberi i blogeri?
Dijana: Odlično pitanje! Kad smo razmišljale o tome kako bi bilo super da naše razgovore o temama iz pop kulture na neki način zabilježimo ili prenesemo u formu koja može da se „konzumira“, a iz čiste potrebe za takvim dijalogom, prvo nam je pao na pamet blog. Ali u istom trenutku nam je ta pomisao bila i odbojna. Blogovi, čini nam se, gube svoju prvobitnu reputaciju, koju su mogli da dobiju prosto zato što su u vrijeme kad su postajali popularni nudili nešto novo. Samo nekoliko godina bilo je potrebno da blogere počnemo smatrati smaračima čije nas mišljenje zapravo ne zanima, iako je, naravno, među njima uvijek postojao određeni broj uspješnih i smislenih projekata. Kao i u svemu, količina produkcije odredila je sudbinu bloga, jer u jednom momentu svi smo pomislili da imamo nešto vrlo važno i originalno da kažemo. Slično kao na društvenim mrežama. Broj tih glasova jeste bitan ako govorimo o društvenim pitanjima i stvaranju kritičnih masa neophodnih za pokretanje društvenih promjena. Ali negativna strana priče je to što baš veoma mali broj dobrih stvari ispliva na površinu. Ukratko, blog je za nas značio dosadu i puno truda bačenog uzalud. Podkast je forma u kojoj se može lako simulirati razgovor između prijatelja koji su upravo izašli iz kina, sa koncerta ili izložbe. Zato se trudimo da nam snimanje ne ostane naporna obaveza koja mora da se odradi, nego da pričamo o onome što nas stvarno interesuje onda kada smo za to spremne.
Kako birate teme?
Dijana: Jedan kriterijum je da nemamo dvije serije ili dvije knjige zaredom, ali glavno je da bude riječ o nečemu što je aktuelno. „Meso“ nam je bila sjajna tema za početak, jer je emitovanje bilo u toku i riječ je o domaćem, lokalnom projektu. Takve teme su najslađe, ali i škakljive. Nije uvijek lako reći baš ono što misliš o nečemu što rade ljudi koje možda i poznaješ. To nam svakako daje i odgovornost da sagledamo sve okolnosti u kojima je nešto nastalo — kod nas je to sastavni dio priče i zato su nekad ideja i sadržaj bitniji od konačne forme. Druga epizoda bila je „Moj muž“ Rumene Bužarovske i nju smo snimile mjesec dana nakon promocije knjige u Banjaluci, pa smo znale da ima publike koja je čitala knjigu i možda će im biti interesantno da čuju kako su je drugi razumjeli i svarili“. Zatim smo pričale o Bjork, koja je nedavno objavila interesantan (kao i uvijek) novi album, potom o seriji „Black Mirror“, koja je takođe objavljena negdje krajem decembra, a onda o knjizi „Kuhanje“ Slađane Nine Perković.
Kako promovišete podkast i šta su vam ciljevi?
Dijana: Osnovni cilj nam je da se dobro zabavljamo uz angažovanje moždanih vijuga. Obje smo željne ovakvih malih izazova koji su više igra nego ozbiljan projekat, ali svakako bismo voljele da u bliskoj budućnosti dopremo do većeg broja slušalaca. I sada ona strašno izlizana priča — ovo je nama samo hobi. Inače smo zaposlene i u situaciji da nemamo sredstva koja možemo da ulažemo u promociju, ali u vrijeme takozvane sharing ekonomije možemo barem pokazati dobru volju da promovišemo druge kod nas, a zauzvrat da oni kažu koju riječ o nama. Čak nam se veoma dopada takav vid promocije jer tjera na intenzivniju komunikaciju sa drugim akterima iz svijeta kulture, kojih je mnogo i veoma su vrijedni. Među njima je, svakako, i uredništvo časopisa „Talas“, kojem čestitamo na uspješnom poslu koji daje lijepe rezultate.
U podkastu nekad imate i goste. Kako ih birate i da li postoji neko ko bi vam bio top-izbor?
Nataša: U namjeri da kreiramo što kvalitetniji sadržaj, kao logično rješenje nam se nametnula ideja da u naše razgovore uvedemo i odgovarajuće goste. Osluškujući ritam epizoda, zaključile smo da je najbolje rješenje da u svakoj drugoj epizodi proširimo sastav i podignemo kvalitet razgovora trećim članom „posade“. Prilično je zahtjevna priprema za svaku pojedinu epizodu, koju dodatno usložnjava i dogovor i priprema sa samim gostom. Naši gosti-sagovornici su ljudi nama sličnih afiniteta, iza kojih stoji obrazovanje, dosta rada i vidljivi rezultati, koji nas posebno raduju i cijenimo ih. Imamo sreću što „Prosječna publika“ ne mora insistirati na „hiljadama“ slušalaca, pa se među našim gostima vjerovatno neće naći popularni influenseri koji podjednako pričaju o šamponima, knjigama i društveno odgovornim aktivnostima. Ovo naravno ne znači da nemamo omiljenje „influ-likove“ koji će vjerovatno briljirati u nekoj od narednih epizoda. Očekujemo da i naši slušaoci podijele s nama svoja razmišljanja na Fejsbuk stranici, koju smo upravo zato i otvorile, a sigurne smo da ćemo upravo među njima pronaći odlične sagovornike, tj. goste podkasta. Generalno, ideja o gostu epizode pokazala se kao „pun pogodak“ u smislu podizanja kvaliteta razgovora i svaki put nam je dodatni motiv da sljedeća epizoda bude još bolja.
Do sada ste često komentarisale i kulturne dog ađaje u Banjaluci. Koja su vama najuzbudljivija kulturna dešavanja i čeg a nedostaje Banjaluci?
Nataša: Ne možemo reći da u Banjaluci nema događaja, ali kao da zapravo nedostaje događaja na koje jednostavno moraš otići. Poput izložbe i predavanja Grejsona Perija ili džez koncerta Dejana Terzića. To su događaji koje prati profesionalna promocija i organizacija, koje planiraš i na koje odlaziš unaprijed se radujući. Nažalost, najmanje je upravo ovakvih događaja u moru školskih priredbi koje su izašle u širu javnost pod plaštom kulturnih
dešavanja. Dakle, kulturnih dešavanja ima, ali nema ih dovoljno i najmanje ih je „po našem ukusu“. Isto tako, ovaj problem, sigurne smo, bio bi prevaziđen ukoliko bi grad „poradio“ na infrastrukturi. Nama prvenstveno nedostaju
multifunkcionalne dvorane, pozorišta, galerije, bioskopi. Ovo bi, sigurne smo, otvorilo mogućnost koncerata i festivala tokom cijele godine, umjesto da se sve dešava ljeti i na Kastelu ili u onoj podjednako divnoj i „skučenoj“ dvorani Banskog dvora.
Kako vidite svoju poziciju? Jeste li kritičarke djela popularne kulture ili ih, u neku ruku, samo posmatrate i konstatujete?
Nataša: Kulturna dešavanja, za razliku od onih prirodnih, žive za kritiku i od nje, dok prirodne pojave poput kiše ili snijega samo konstatujemo, budući da bi svaka njihova kritika bila potpuno besmislena. Mi jesmo kritika, ali ona koja dolazi iz redova publike, s tim da iza naše kritike stoje argumenti, umjesto priprostih izliva nježnih odobravanja i tapšanja po ramenu ili neargumentovanih omalovažavanja potaknutih željom za ličnim obračunavanjem, nezadovoljstvom itd. Umorila nas je palanačka kritika vrste „on(a) je jedna divna osoba” i kreirale smo prostor u kojem su argumenti jedini preduslov za kritiku, odnosno učešće u razgovoru. Željele bismo doprijeti do što većeg broja nama sličnih slušalaca, mada smo savršeno svjesne da nas je malo, ali zato garantujemo najuzbudljivije krstarenje ARTartikom. Naša ideja nije pasivno slušanje naših razgovora, nego aktivno učešće u temama posredstvom društvenih mreža. Cilj nam je otvoriti dijalog o temama koje nas i našu publiku interesuju, a ne da se sve svodi na tapšanje po ramenu ili neargumentovano „hejtanje“.
Da li ste se do sada bavile sličnim projektima i da li imate ambicije i za više od podkasta?
Nataša: Obje dolazimo iz medija, pa smo imale prethodno iskustvo sa „publikom“. Ovog puta mi smo pod krinkom publike, kreatorke sadržaja u mediju koji nam je relativno nov, ako ne računamo da je Dijana umjetnica
koja piše i izvodi svoju muziku kao Catrin Noise. Želimo, kao što smo to već bezbroj puta rekle u ovom razgovoru, doprijeti do što većeg broja slušalaca koje zanimaju teme kojima se mi bavimo. Bilo bi idealno kada bismo od ovog podkasta počele i zarađivati od promotivnog sadržaja. Za veće ambicije još ćemo vidjeti…
(Tekst “Tapšanje po ramenu nije kritika”, iz pera Borisa Maksimovića objavljen je u Talasu #6, čiji je temat zanat)
*****Rad našeg časopisa možete podržati kupovinom Talasa u knjižarama Kultura, ili putem internet prodavnice izdavačke kuće Imprimatur (LINK)*****
